Po svemu procitanom gdje god sam nasla, sad bih debelo, nakon godinu i dva mjeseca, trebala biti na putu oporavka i prihvacanja. Prihvatila sam ja davno, nije to sporno, ali previse mi je. Stvarno mi je previse. Bolest od maloga, ova jebena korona zbog koje je doci do doktora nemoguca misija, sitni problemi na poslu na koje zmurim, jer svjesna sam da su u danjasnje vrijeme posao i redovna plata privilegija i ono najgore-osamljenost. Pojma nisam imala koliko je vrijedno u zivotu kad imas nekoga kome ces na kraju dana istresti sve sto te muci i onu glupacu iz kancelarije do koja uvijek nesto pametuje, i sve ono sto sam nekad nazivala problemima. Nekog tko ce ti reci da se smiris, da se uzrujavas nevaznim ljudima ili tko ce ti upakirano reci da nisi u necemu u pravu. Znala sam ja da me nekad slusas polovicom uha, nemoj misliti da nisam, ali meni to nije bilo vazno, vaznije mi je bilo da se mogu ispuhati i naglas izbaciti sve sto je u meni. Sad nemam kome. Notorna je glupost da te ojaca sve sto te ne ubije. Toliko glupih floskula nemaju veze s vezom, a ukorijenjene su medju ljudima.
Post je objavljen 17.12.2020. u 14:35 sati.