Godinu i cetiri mjeseca. Jos sam tu gdje si me ostavio. Na balkonu, uz tek prvu kavu u nizu gledam rozi odsjaj dana koji ce se uskoro roditi. Lijepe su ove zore. Svako jutro bude nadu da ce se bas ovaj dan nesto lijepo dogoditi, da je to taj dan kad cu pomisliti da je zivot opet vrijedan zivljenja.
Ne sanjam te vise. Nema te nigdje. Na groblju te ne pronalazim. Nekako sam sebi poslozila u glavi da nisi tamo, da tamo lezi samo potroseno tijelo, a tvoja dusa leti negdje okolo, a ja je ne vidim. Ali zapravo pojma nemam. Sto bih ja, koja s vjerom nikad nisam bila nacisto, mogla znati o tim stvarima. Ali volim misliti da si tamo gore i da me cekas.
Tesko je ovo vrijeme, znas. Odavno me nitko nije nazvao. Ali i ja sam kriva. Distancirala sam se od svih, vise nesvjesno nego sto sam zapravo zeljela, ali uvijek sam se osjecala kao trinaesto prase u drustvu, pa sam pocela izbjegavati grupna druzenja, a oni su prebrzo odustali od mene. Kao i da je njima laknulo sto ne moraju birati rijeci ispred mene, da me ne bi povrijedili. Jer znas kako je, uvijek netko potegne pricu gdje smo sve bili proslih godina, krenu anegdote, pa te netko spomene, jer u svakoj prici si ti bio glavna uloga. Pa nastane tajac, smijeh se prekine i svi pogledi se upere u mene kao da se ispricavaju. A nemaju zasto. I tako...sad sam uglavnom sama. Mali ima svoju ekipu, dobio je neke nove prijatelje, a i sve cesce cujem jedno posebno zensko ime. Ne zabadaj nos, Tihana u njegove stvari, kao da te cujem.Pitaj ga treba mu li mu love, nemoj da malome sto fali. O, Boze, trudim se, ako me vidis, znas da radim najvise sto mogu.
Post je objavljen 24.02.2021. u 06:25 sati.