Kriziram očekivano

Skoro 4 sata apstinencije.

Mozak se igra sa mnom i pokušava da racionalizira pušenje “Hajd zapali sada pa onda prestani da pušiš u četvrtak i za vikend”. Što je najgore, kontam da je to i dobra ideja. Bojim se da će me sutra nakon 24h apstinencije uhvatiti ona žestoka kriza, ali opet kontam izgurat ću jutarnji dio pun sastanaka gdje neću imati kada razmišljati o cigarama pa onda sutra dalje nastaviti gurati.

Također primijetio sam da je najbolje prestati pušiti kad ništa ne moraš da radiš, dakle vikend jer možeš da se opustiš i krize su manje. Ovako kada hoćeš da radiš hvata te i veća aneksioznost nego inače. Haos.
Ovo vjerovatno govori moj dio mozga koji hoće nikotin. Ali evo šta su opcije, ako sada zapalim onda mogu samo odlučiti da pušim cijelu sedmicu pa da onda u subotu prestanem. Tada imam trail po planini i vjerovatno bi i bilo lakše za pregurat taj dan…
Nevjerovatno ne mogu da prekinem misli. Uporno me gure, hajde hajde, zapali sada pa onda prestani. I to mi djeluje razumno da zadovoljim potrebu i da se “smirim” pa da mogu dalje radit pa onda opet zapalit. A htio sam nekog glupavog posla danas završit, ali lijen sam pririodno, a ovo me dodatno čini lijenim što je najgore nisam došao do onog dijela krize kad ti se um pomuti.

Najbolji bi plan bio da danas kažem sebi - ništa ne moraš. Jedini zadatak ti je da ne pušiš i ako to ispuniš dan je uspio.

Ali radit se mora, ali kontam hajde da danas izguram ovu krizu uz neki rad koliko budem mogao. Ništa mi ne gori, ali eto treba se završit i da onda tako reći “istrošim mozak” na ovu krizu i da sutra bude lakše. Ubijeđen sam da sutra neće biti ovako ni kad bude oko 24h apstinencije.
Idemo, radimo nešto, pa makar to bilo prespoorooo.
Vidjet ćemo kako će sutra biti, siguran sam da će biti lakše.

Keep pushing!