Uzbuđenje

Ovo je jedan užaš. Pušim kao u najgorim danima zato što svaku cigaru u mislima proglašavam posljednjom i onda to stvara dodatnu nervozu i odmah čudovište traži narednu. Na poslu sam i ne mogu da se skoncentrišem na bilo šta i sve mi je teško jer me svaka cigara “spusti”. Užasno se i bespomoćno osjećam.

Kako to da je cigara jača od mene. Zašto? Niko mi ih ne stavlja usta nego ja sam sebi. Baš sam sebi smiješan, od jutros sam ispušio barem 15 posljednjih cigara. Moram nači način da skrenem misli sa njih i da kad mi se javi želja ili prilika da zapalim da jednostavno nekako kažem sebi “Ne želim da pušim jer time počinjem lanac, to neće biti jedna cigara. Svaka cigara zove narednu.

Ne želim da budem slabić. Ja sam snažan i imam veliku volju i motivaciju da prestanem da pušim i to ću i uraditi. Ništa me neće pokolebati, jahač tj. moja svijest će biti jača od slona tj. mom nesvjesnog uma. Da! To je to! Ne počinjem lanac i sjajno ću se osjećati! Ništa mi ne fali! Svi pušači će mi zavidjeti jer sam smogao snage i volje da ne pušim. Nemam stresan život i sve mi je u redu. Bit će stresnih situacija, ali neću pasti iskušenju jer to ništa ne pomaže. Radije ću popiti neku tabletu za smirenje. Ne!

Već se bolje osjećam. Promijenio sam kancelariju i malo mi je sve svježe, novo, prozračno i čisto! Ljepota jedna! Sad je skoro 3 popodne i sutra kada dostignem 24 sata idemo na 48 pa 72 i do kraja života. Možda da skontam neku nagradu za svakih 8 sati bez pušenja. Hmmm... Ne znam šta bih volio kao nagradu. Nešto od hrane? Nešto što je malo skuplje ali da to volim jesti? Haha ništa mi ne pada na pamet. Hmmm a s obzirom da su prva 24 sata najteža da to bude nešto od IT opreme. Hmmm... Ne mogu da vjerujem da ništa ne mogu da skontam. Nema veze.

Uglavnom lijepo se osjećam dok ovo pišem. Baš me opušta i mogao bih ovako u nedogled. Hehe kad bi me plaćali samo da ovako pišem svoje misli to bi bilo baš dobro. Posao iz snova. Samo tipkaš šta ti sada prolazi kroz glavu. Eee ali nije tako i takvog posla nema osim pisaca, ali oni ionako ne mogu od toga živjeti.

Kako je lijepo biti nepušač. Misli su mi čiste i nekako mi je um otvoren. Ne osuđujem sebe dok uzimam novi dim. Ljepota jedna! Nekada ću ovo sa smijehom čitati! Jao! Koja radost i olakšanje! Sloboda! Da, sloboda je najbolja riječ! To zlo ne treba nikome pa ni meni!

Uvijek ću lijepo mirisati, neću smrditi na metar! Kakvo olakšanje! To je to, ovaj sam osjećaj tražio! Ovih zadnjih 7 dana treba zaboraviti! Jedva čekam da izguram ova 24 sata, a sutra će mi biti i lakše jer ću voziti. Ljepota jedna!

Idemo dalje! Samo hrabro! Uopće mi se ne puši! Haha jest da nema ni pola sata od zadnje cigare, ali nema veze. To je to! Imam osjećaj da je ovaj put zaista konačna odluka. Samo je važno odlit iskušenju, zapravo to ne smijem gledati kao iskušenje nego sa gađenjem gledati ljude koji puše. Samo treba reći sebi, oni moraju pušiti, a ja ne. Ja sam slobodan!

Dakle, ni u kom slučaju otvarati novi lanac. Ono što meni najčešće bude izgovor jeste “Hajde još ovu jednu i razmišljaj dok pušiš da je ovo zadnja cigara jer kad si prošlu pušio nisi bio odlučio da nećeš više pušiti.” Ovakve misli otvore lanac i krene onda redaljka. Jedna za drugom. Puši, puši, puši...

Ali ne. Sada znam da je to prevara i da me neće to prevariti. Ja sam snažan i odlučan da smo cigare i ja završena priča. Lijep je osjećaj zaista. Nekako i ambijent ove lijepe kancelarije me opušta i daje neku energiju. Baš je lijepo!

Hajd još je devet minuta do tri pa ćemo još malo pisati a onda ću se vratiti poslu. Neće posao nigdje pobjeći i njega će vazda biti.

Heh, više nemam šta da napišem. Sve je rečeno. Kocka je bačena! Kakav užitak! Da i ne želim nikakve zamjene kao što su bobe, slatkiši, nikotinske žvake. Ne! To meni ne treba jer ja više nikakve potrebe za cigarama nemam.

Kad izguram 2-3 dana, najkritičnije je kad se nađem sa šefom jer on je povremeni pušač i kritične su situacije u kafanama. Izbjegavat ću susrete te vrste neko vrijeme. Taman do Nove godine. Joj ta Nova godina, najradije bih da negdje supruga i ja sami odemo. Reći ću joj da nam nešto nađe u Beču ili Ljubljani. Nešto mi se tamo ide.

Ma kad nešto skontam ja kad sam trijezan i kada već neko vrijeme ne pušim meni nije problem kad drugi puše oko mene. Samo je kriza kad popijem. Vala kad skontam neću ni pit alkohol da se napijem ili nikako. Ionako je i on štetan. Zapravo, kako bih se istestirao neću izbjegavati mjesta gdje se puši. Tako ću pokazati da ja to mogu. Nema tu ništa strašno!

Kako se lijepo osjećam! Sad bih tačno skakao od sreće kako mi je drago što ne pušim. Ljepota! Kao da sam do sada svijet vidio u samo sivim bojama, a sada vidim sve boje i osjećaj je zaista fantastičan. Prelijepo!