Nakon nekog vremena

Prošlo je više od dva mjeseca od posljednjeg posta. Vrijeme je naprosto proletilo!

Pročitah posljednji post čisto da vidim gdje su mi bile misli prošli put.

Heh, idalje nemam neku jasnu viziju gdje idem i šta zapravo želim od života. Ipak, kao ateista mislim da je važno radovati se svakom danu. Kolege su mi se smijale kad sam rekao da me opušta kada odem na neku sahranu jer vidim šta nas sve čeka. Život brzo prođe, a smrt je neizbježna. Zbog toga čovjek ne bi trebao puno da se sekira jer ga to vremenom pojede. S druge strane, treba raditi što više stvari koje ga čine sretnim i zadovoljnim.

Nažalost, još uvijek nisam prepoznao šta je to u mom slučaju. Onako na prvu, djeluje mi privlačno kada bih imao neki svoj (uspješan!) biznis. Mislim da bi mi to dalo neku energiju i elan. To naravnom ima i loših strana, pa npr. nedostatak vremena za porodicu mada sam siguran da se i to može riješiti dobrom organizacijom i kada čovjek sebi definiše šta mu je važno.

S druge strane, često poželim da imam ipak neki jednostavniji posao koji ima svoj početak i kraj svaki dan i da je takav tip posla koji započneš u 8 i završiš u 5 i nakon izlaska iz firme on ne postoji i možeš se potpuno opustiti i uživati u ostatku vremena. OK, ako zamislim da imam takav posao u koji prestaje da postoji u mojoj glavi nakon 5 sati popodne čime bih se volio baviti... Da li je to neki hobi ili jednostavno da mogu biti sa svojom ženom i djecom. Šta je to? I tu zapnem jer ne znam šta bih.

Nekada mislim da kada bih se odselio na zapad da bih tamo bio sretan. Negdje bih radio, imao solidnu platu sa kojom bih mogao platiti sve račune (možda nešto uštediti) i šta onda? OK, tu je moja žena i djeca, ali šta još? Kažu da kada čovjek dobije dijete da se nešto u čovjeku promijeni. Još uvijek nisam oženjen i nemam djecu pa ne bih znao. Da li to čovjeku da smisao za životom? Prosta reprodukcija i odgajanje svog potomstva u što boljim uslovima kako bi imao bolju budućnost? Ne znam ni to.

I tako, i dalje sam bez odgovora. Šta dalje? Koja je moja vizija? Da li je životni cilj uopće neophodan da bi čovjek imao svrhu? Razlog da ode na posao, nešto radi i zaradi taj novac kojim će platiti račune? Mislim da u mnogome olakšava taj dio posla ako je posao takav da nekako rezultati tvog posla prave neku promjenu. Npr. radiš edukaciju djece kako bi oni imali bolju budućnost kako bi stekli neka znanja koja će im pomoći u životu? To i ja dijelom radim, ali ima i ostalih stvari koje su jednostavno jebi ga posao i moraju se uraditi.

Tu dolazimo do ključne spoznaje da život pa i posao kao dio njega nije uvijek ruzičast i zabavan. Nekad je to sranje i ta govna moraš menadžirat i napravit od njih nešto što ima neki smisao. Opet, ovdje je stvar zajebana jer je teško naći posao što sam i sam iskusio bez obzira na moje prethodno vrhunsko iskustvo. Doduše, kad malo bolje razmislim zvali su me na razgovor u većini slučajeva gdje sam aplicirao. No, nisam dobio posao, ali i znam svaki put zašto nisam jer sam zajebao na tim intervjuima gdje nisam znao sebe dovoljno dobro prodati ili sam se potpuno zbunio. Ima tu još jedna činjenica, čovjek potpuno drugačije razmišlja kada traži posao kao nezaposlen i kada prelazi sa jedne pozicije na drugu. U jednoj varijanti si na ulici, a u drugoj želiš ići sprat iznad u bilo kojem smislu.

Druga stvar, čovjek mora biti ozbiljan i preuzeti odgovornost i to život traži od tebe. Bilo je lijepo živjeti kod staraca i ne brinuti o računima, hrani i ostalom. Sada, prelazim u fazi kada to ide na moja leđa. Važno je da čovjek to shvati i da se bori. Dakle, nije ruzičasto i ne smije se posustati na prvu. Stisnut zube i odradit što treba i kada ti nije nešto po volji, i kada te boli glava i kada ti se ne da. Odradi!

Naravno, nekad ne treba se ni previše sekirat na poslu jer na kraju balade, što se tiče posla, u najgorem slučaju možeš se obrukat pred šefom ili kolegama, neko te može nalijepit za nešto ili u krajnjem slučaju dobiti otkaz. To je to. Dobiješ otkaz, ideš dalje, tražiš drugi posao. Jebi ga.

No, ipak, definitivno bih volio otići u neku sređenu zemlju. Ako ne zbog mene, onda zbog djece. Ako ja nisam imao priliku da veći dio svog života odrastem u normalnoj državi onda neka to imaju ona. Opet, ima druga strana medalje, šta je to normalno u toj zemlji, možda neke stvari nama nisu normalne - svega ima i tamo. Tako da na kraju krajeva, neka to budu neka dva cilja koje želim ispuniti - otići u normalnu zemlju i naći neki posao koji me ne opterećava nakon 17 sati.

Doduše, ima ljudi koji mogu isključit mozak da ne razmišlja o poslu nakon 17 sati. To čovjek treba sebe da istrenira i stvori naviku da se ispali u 17 sati bez posebnog razmišljanja sa posla i da odmah uđe u neki drugi film.

Svašta napisah večeras. Idemo hrano, idemo dalje uz jednu samosugestivnu rečenicu: Ja sam pravi čovjek na pravom mjestu i radim pravu stvar! Idemo!