22
nedjelja
listopad
2017
Moj prvi stan
Uselio sam se u stan. Stan rentam i odvojeni život od roditelja je nešto novo za mene. Ipak, zadovoljan sam. Nekako uživam da ga održavam i čistim i da uvijek izgleda besprijekorno.
Razmišljam kako to često idealiziramo prošlost. Razmišljamo kako je to nekada prije bilo ljepše i bolje nego što je to sada. Izgleda da smo programirani da zaboravljamo loše stvari, a da se sjećamo samo dobrih stvari. Tako me ponekad neka pjesma podsjeti na neko ne tako davno vrijeme i uhvati me neka nostalgija. Ipak, i u tom vremenu je bilo tadašnjih problema i belaja.
komentiraj (0) * ispiši * #
14
subota
listopad
2017
O PMS-u i lijenosti
Uhvati me ta neka depra s vremena na vrijeme. Ne znam zašto i plus se nekad pojavi i doza nervoze i huje. Nešto kao ženski PMS. Zna me to držati i po par dana.
Možda je razlog što nekako se život svede na "odrađivanje" stvari. Budiš se, spremaš se za posao, radiš jedan posao, često prekovremeno, još radiš nešto sa strane, možda imaš i magistarski, vidiš se sa djevojkom (eventualno sa nekim prijateljem), već je 22 sata, srušiš se na krevet i sutra ispočetka. Kada sam se jučer stanodavcu požalio, on mi je rekao da će s vremenom biti i gore. Oženiš se, dobiješ na to sve i njene roditelje, onda dijete i sve obaveze oko toga, vodiš domaćinstvo i tu se stalno nešto dešava, popravlja, nabavlja. Na kraju cijelo tvoje vrijeme bude popunjeno raznim obavezama i zadacima.
Imajući ovo u vidu, onda je očigledno koliko je važno planiranje vremena i disciplina u izvršavanju zadataka bez odlaganja. Moram priznati da ne briljiram u tome, pa često se zatačkam čitajući portale i forume i vrijeme proleti. Nakon toga budem ljut na sebe što nešto nisam završio i odradio. Šta da se radi. Što je najgore, onda krivim druge da mi oni troše vrijeme jer se "previše često viđam sa djevojkom", jer "roditelji traže da nešto za njih uradim", jer "šef traži nešto što ja i ne bih trebao raditi" itd.
Ne znam kako se popraviti u tom polju, ali mislim da je to veliki problem i nakupi mi se jako puno zadataka koje ne završim. To nije novi problem i to me prati cijeli život. Jednostano odgađam stvari pa se onda žalim kako imam previše obaveza.
S druge strane, shvatio sam da veoma čini sretnim kada nešto završim i mislim da je najvažnije nešto početi. Jer kad se počne, onda to bude puno lakše jer nekako iz minutu u minut, mozak ulazni u taj radni mod i pronalažiš rješenja za razne sitne izazove.
Još mi se jedna interesantna stvar dešava a to je da često razmišljam "Odoh kući, malo odmoriti pa ću nastaviti raditi..." no, ja dođem kući, jedem, zavalim se ispred TV-a i ništa. Ili izmislim neki drugi razlog npr. odoh kući da jedem, da ne trošim pare u gradu i pa ću nastaviti raditi kući (u gradu mogu jesti za 1.50 EUR) ili auto sam parkirao na lošem mjestu, odoh kući pa ću nastaviti raditi. Jednostavno, mozak traži neki razlog da idem kući "radit", a 1 u 100 slučajeva fakat nešto radim. Šta se dešava vikendom, vikendom mozak mi govori, "ne možeš raditi u kući, tu imaš puno distrakcija, idi u kancelariju i radi" i ja odem u kancelariji i 5 sati surfam...
Evo, danas sam došao u kancelariju oko 14, sad je 17h i nisam ništa radio. Popio sam dvije kafe. Strašno!
komentiraj (0) * ispiši * #
