Evo Gajo me inspirirao za današnji post, iako nisam mislila pisati ništa ozbiljno jer mi ova vrućina ishlapila mozak, ali...
Imala sam namjeru kad tad napisati jedan post o braniteljima, pa možda je sada pravo vrijeme...
Svakodnevno sam s njima, radim s braniteljima, točnije dragovoljcima, ljudima koji su krenuli u rat još tamo 1990, bez oružja, bez potpore, organizirajući se sami, naoružani samo velikim srcem da obrane svoju Domovinu i sve one koji u njoj žive.
Kako me inače u životu boli svaka nepravda tako me jako boli i nepravda koja se svakodnevno događa hrvatskim braniteljima. Pri tome kad govorim o braniteljima govorim o onima koji su uistinu branili a ne onima koji nisu vidjeli rata ali su dobili puno toga jer su imali nekoga u politici da im sredi sve.
Pravi hrvatski branitelj je duboko razočaran i povrijeđen svime što se dešava oko njega i pita se Jesam li se ja za ovo borio...
Ne znam koliko vas to zna ali do sada je u Hrvatskoj gotovo 2000 branitelja počinilo samoubojstvo, a tko zna koliko ih je pokušalo, za našu malu zemlju po svim svjetskim statistikama to je previše, nitko o tome ne govori... Ubijaju se jer su razočarani, jer se većina njih nalazi u bezizlaznoj situaciji a kako su u lošem stanju nemaju mogućnosti izboriti se ni za ona prava koja imaju, ako uopće znaju koja imaju, nitko ih ne savjetuje, nitko se za njih ne zauzima, nikoga nije briga.
U javnosti se pak konstantno nastoji stvoriti slika, da su oni neka privilegirana skupina koja živi u luksuzu, ima stravično velike mirovine i još maltretiraju obični svijet, hodaju okolo s bombama i prijete.
Moram reći da toga ima, ali kao što sam unaprije naglasila to nisu pravi branitelji, to su muljatori koji su itekako iskoristili rat i nije fer sve branitelje suditi prema njima.
Da barem malo pokušam razbiti famu o braniteljima kao negativcima...
Mirovine – velike mirovine o kojima se priča u javnosti imaju samo 100% tni invalidi, a velika cifra (što je velika cifra za biti 100%tni invalid!?!) nije mirovina, mirovina im je možda max 4000 kn (ako i toliko) a ostalo je dodatak za pomoć druge osobe jer oni trebaju 24 satnu skrb.
Prosječan branitelj ima mirovinu do 2000kn (i to ne svi), veliki broj njih ima ispod 2000. Kako od toga živjeti ja ne znam jer su to ljudi koji su bolesni fizički ili psihički ili i jedno i drugo i nisu u stanju nešto zaraditi sa strane.
Stanovi – većina ljudi misli kako su svi branitelji dobili stanove od države...Stanove imaju pravo dobiti samo oni sa statusom HRVI, dakle invalidi, a lista prioriteta ide prema postotku oštećenja, do sada nisu zbrinuti ni svi 100%tni, što će reći da oni 20% nikada neće ni doći na red.
Jeste li znali da je MORH svakom branitelju koji je imao profesionalni ugovor s gardijskom brigadom bio dužan osigurati stambeno zbrinjavanje, a samo malom broju je to i učinio!?! Svaki branitelj s takvim ugovorom bi mogao tužiti državu a koliko njih je to učinilo... Jedan ili nijedan.
Privilegije – nema ih!!! Obični branitelj koji nema status invalida (a takvih je najviše) nema nikakva prava, niti ikakve posebne povlastice. Čak su im ukinuli i jedino pravo koje su nekada imali, a to je bilo oslobađanje plaćanja participacije u zdravstvenim ustanovama.
Da ne pričam o odnosu države prema njima, o administraciji koja na sve načine pokušava što više odužiti svaki predmet ne bi li odustali uopće od sređivanja svojih statusa, prava i slično.
Znate li koliko branitelja već po 10 godina pokušava uopće dobiti status invalida iako imaju urednu medicinsku dokumentaciju i zadovoljavaju sve uvjete, ali npr. nisu zahtjev predali na vrijeme i slične sitne začkoljice, a u međuvremenu žive u krajnjoj bijedi jer nemaju nikakve izvore prihoda, a iz vojske su ih protupravno otpustili (zbog bolesti) umjesto da ih stave na bolovanje, skrb ili pošalju u mirovinu.
Jednom ću napisati priču o jednom posebnom slučaju koja će zorno oslikati odnos države prema ljudima koji su je obranili i stvorili...
I sad zadnje...Svi mediji mlate djecu branitelja kako su privilegirano upisani na fakultete...Znate li zašto!?! Samo zato što su nekome izbili dobru lovu iz džepa.
Nisu oni nikome uzeli mjesto i nisu privilegirani, morali su položiti prijemni i prijeći prag, a primljeni su kao prekobrojni, dakle nikome nisu uzeli mjesto, ali jesu bandi s fakulteta uzeli silne eure jer se inače svake godine prime prekobrojni studenti, ali to su oni koji upadnu isključivo preko veze. Sjećam se kad sam se ja upisivala na faks, trebalo nas je biti oko 70, a na predavanjima se pojavilo preko 100 ljudi, nismo imali gdje sjediti svi, ali tada nitko nije govorio o problemima organiziranja nastave, a tih 30 ljudi viška su platili upad ili su imali vezu (neki od njih su nam sami to rekli) i nisu položili prijemni, ni prešli prag, pa sad izračunajte, a tada se upis plaćao oko 2000 DM (to je bilo prije 9 godina) sada je vjerojatno i više. Onda je jasno kome i zašto smetaju braniteljska djeca. Brinu se oni kao da ne će biti dobri studenti !?! Ne kužim, a za one preko veze nije bilo važno što ih je većina odustala već na prvoj godini...
Uglavnom blate ih po medijima, etiketirani su tako da će ih sada sve kolege na faksu gledati ispod oka, a ne bih se čudila i da ih profesori počnu namjerno rušiti kako bi dokazali svoje tvrdnje...
Ljuta sam kad to sve vidim i ljuta sam što obični mali čovjek u hrvatskoj nasjeda na te priče onih koji samo gledaju svoju korist i što je već sad zaboravio koliko su nam onda svima značili naši branitelji i što bi s nama bilo da ih nije bilo.
Nisam dijete branitelja, da netko ne bi krivo pomislio, i sama sam imala neke predrasude prema njima iako imam u obitelji i među prijateljima puno njih koji su bili u ratu, ali sada sam svakodnevno među njima i vidim da ništa od svega onoga što netko pokušava plasirati u javnost nije istina.
Sami branitelji su tražili da se naprave revizije invalida, nisu napravljene...Znate zašto!?! Zato što su oni koji su to smuljali morali imati nekoga velikog tko će im to pomoći da smuljaju, a ti veliki su uvijek veliki i nisu ludi raskrinkati nekoga tko će raskrinkati njih.
Mene je rat direktno pogodio, moja obitelj izgubila je doslovno sve, tata mi je bio u logoru, ujaka i dan danas tražimo, a i jedan i drugi su bili civili.
Za mene je svaki čovjek koji je branio svoju Domovinu JUNAK jer da nije bilo njih ne bi bilo ni mene...

Oni su već na godišnjem, ovako ću i ja za 7 dana...
Ali negdje na plaži, a ne u košari...

Eh ljudi prvo da vam zahvalim na lijepim željama...Upravo sam se vratila s razgovora. Moram reći da je dobro prošao, bar ja mislim tako...Iako, posao nije ono što sam ja mislila, ali bi bio sličan ovom koji sada radim što i nije tako loše iako nije baš ono što bih ja htjela, ali mogao bi biti problem što imam staža a oni traže vježbenika, mislim mogli su to omah vidjeti u mojim papirima pa me ni ne uzimati u obzir. Ugalvnom javit će mi se do kraja 8. mjeseca (tako su barem rekli).
Ono čemu moram itekako prigovoriti je način na koji su obavili te razgovore, naručili su nas uredno po grupama, svakih pola sata jedna, ja sam trebala biti u 11, naravno došla sam nešto ranije, čekala sam do pola 1 i to su nas stavili u nekakvu čekaonicu u kojoj je bilo +800C. Kada je u 12 konačno bila gotova grupa koja je trebala biti gotova u 11, oni su si uzeli pauzu, a nas ostavili da još čekamo do pola 1. Baš sam bila ljuta...Zvjezdice neprofesionalni nisu samo trgovci nego i većina državnih službenika! Eto, sad ne znam je li ovo sve bila farsa i imam li šanse, vidjet ćemo. I da, šefu ipak nisam ništa rekla...

Skoro zaboravih...
Još 8 dana do godišnjeg...

Danas se teško diše...ja barem. Neka je vruće i bilo je vrijeme, ali nekako je stvarno užasno... A ja moram na razgovor za posao. Ne mogu vjerovati da su me zvali. Pisala sam o tome u postu od 06.07. pod naslovom Kako dobiti posao u državnoj upravi (Uzalud vam trud svirači). Toliko je to sve izgledalo nekako neozbiljno i smiješno da se apsolutno ničemu nisam nadala i onda me zovu. Sad moram izaći s posla da bih otišla tamo, a šefu nisam rekla zašto i sve mi je bed. Ne volim lagati i muljati ali nekako ne znam kako da mu kažem, on se prilično uljuljao u ideju da ću ja vječno ostati ovdje. Uh! Pa si mislim bolje da mu ne govorim da ga ne uznemirim jer od ovoga i tako ne će ništa biti, a onda mislim a što ako bude pa mu samo odjednom suknem...ja odlazim. I tako sad nisam pametna, ne znam što učiniti. Uglavnom tamo moram biti u 11 pa ću vidjeti je li to neki formalizam (kao što mi se čini od samog početka) ili stvarno nekog traže. Kad sve prođe (bez obzira na ishod), pisat ću o tome detaljno. Nekako mi se to sve ne da iako bih stvarno htjela bolji posao... Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije...

Želja broj 1


(Bunar želja)
Želim imati tijelo kakvo žele sve žene...




Želja broj 2


Želim...uvijek biti u zagrljaju jedne žene...bogate žene...

Danas mi baš nešto ne ide...Imam nekih ideja u glavi i vremena na pretek, ali mi je mozak toliko uskuhao da ne mogu ništa pametno napisati. Al nema veze, pročitala sam lijepih stvari po drugim blogovima, pa eto, nešto sam ipak radila...
A da ne bude praznina...

Ovo bi bila moja kuća iz snova, samo ne na oceanu (ocean je zločest-jednom ću napisati zašto) nego negdje na našem lijepom plavom Jadranu!!!

Što je LOL?
Eto imam jedno sasvim glupo i praktično pitanje. Zanima me što znači LOL!? Vidim puno blogera to koristi a ja se kao sajber polunepismena osoba u čudu pitam što im je to... Pa sad eto molim neka me netko prosvijetli da ne živim više u mraku svoga neznanja. Unaprijed zahvalna!!!

Još 9 dana do godišnjeg...
U znoju lica svog nestrpljivo odbrojavam dane...

Još 11 dana do godišnjeg...
Umorna sam...Bila je ovo naporna godina (računajući od zadnjeg godišnjeg) i napeta i fizički i emocionalno...Trebam odmor pod hitno. Ne znam kako ali nekako valja izgurati još tih 11 dana. Moram otići, maknuti se što dalje, barem na kratko, iako sjećanja me stižu, a od njih se pobjeći ne može, jer ne možeš pobjeći od sebe, ali barem od ove monotone svakodnevnice.
Sanjam more, tople noći, šetnje po mjesečini, miris maslinova ulja i ribice na gradelama...Kako duuugo zvuči 11 dana, a onda će onih drugih 10 tako brrrrzo proći. 10 dana mog bijega od stvarnosti koji mi toliko treba, 10 dana savršene iluzije sreće. Jedva čekam, iako me već sada plaši kraj!

Zla sreća

Uz taj teret neka daju
Bar hrabrosti Sizifove!
Za napore uvijek nove
Životi prekratko traju.

Gdje ne lete niti ptice,
Moje srce tiho stupa
Kao bubanj koji lupa
Pogrebničke koračnice.

- Mnogi dragulj tako spava
U tamama zaborava
Posve sam u pustoj noći.

Mnogi cvijet za dana sjajna
Mirisan ko slatka tajna
Cvate tužan u samoći.

(Charles Baudelaire)

Hoće mala Hrvatska u EU pa hodaju okolo mali Ivice, Ive, i ostali i moljakaju okolo gdje stignu i kad stignu, :"Primite nas, primite nas, učinit ćemo sve što želite, samo nas primite, moramo dati ljudima kruha i igara, nemamo kruha pa moramo igara", ali veliki Ivice i Ive iz EU su neumoljivi, :"Ništa dok ne predate Antu!", pa se mali Ivice i Ive znoje jerbo ne znaju oni gdje je Ante.
Onda se malo smire pa izmisle kakav domaći skandalčić, da zabave javnost, male Hrvate iz male Hrvatske, tako da oni mali zaborave da nemaju posla, novaca, da su zaduženi i njihovi praunuci koji još nisu u planu, i tako... A onda ljudima postane dosta domaćih glupih skandala, tu i tamo skuže da im mažu oči pa se pobune, a onda se Ivice i Ive opet rastrče po Europama, ali veliki i dalje neumoljivi kažu:"Ne, naše smeće možete uzeti, morate ovo, morate ono, ali u EU ništa dok ne kaže Velika Karla", a Velika Karla hoće našeg Antu i Bog, a tko ga ne bi, čovjek je faca, naravno da ga hoće imati pod nadzorom, pa ne će valjda one rugobe kao što je Karadžić, i slični, pa Ante je ipak frajer, slini Karla na njega sve u šesnaest...i ne da maloj Hrvatskoj u EU dok ne izruči Antu.
I tako se mali i veliki igraju mačke i miša, a stvarni gospodari svemira šute i gledaju...
E a onda se dosjetili mali ići drugarici učiteljici tužiti se da ih veliki zaj...
Sjetili se mali Ivice i Ive da postoji obećana zemlja - Amerika i ako se njima umile, možda, možda nekim čudom ovi šefovi svemira narede onim velikim zločestim da nas prime...
Najveći kao najveći pustili malo malene da provire u njihove odaje...pa sad mali u maloj Hrvatskoj gledaju na dnevniku kako je našega maloga Ivu primio veliki guverner velike Kalifornije, čovjek koji je zadužio cijelo čovječanstvo velikom rečenicom Ajl bi bak koja je bila mala za njega ali velika za spomenuto čovječanstvo...veliki i neponovljivi Arnold Švarceneger. Da on je primio malog Ivu i njegovu ekipu, a onda je veliki nad velikima rekao :"Pa dobro ajde primit ću i ja tog malog da vidim što hoće!" iako je rekao da ga ne će ni primit dok ne izruči Antu (valjda se i njemu sviđa naš Ante - stvarno je frajer), smilovao se...
Pita se onda mala novinarka na malom dnevniku u maloj Hrvatskoj koliko će nas to koštati...
E sad tko zna zbrojiti dva i dva - sljedeća vijest odmah nakon spektakularne posjete bosovima juniversa na tom istom malom dnevniku bila je sljedeća...Ministarstvo obrane male Hrvatske kupuje nekoliko milijuna vrijedna oklopna vozila mimo natječaja i to od jedne američke firme koja se bavi prodajom oružja i eto vam računice i tako mali hrvati kupuju male političke bodove svojim malim političarima za veeelike novce.

Baš sam danas nešto lijena ali evo napisat ću par riječi (samo zato što bih trebala napisati nešto što moram - nacrt istraživanja do danas u 15.30 - valjda pomoću filmskih trikova)...
Neke stvari u životu se nikad ne mijenjaju, evo ja npr. vječni okorjeli kampanjac...uvijek sam sve radila u zadnji tren što naravno uključuje iznimno visoku razinu stresa i adrenalina...hoću li stići, hoću li stići, ne ću stići, joj ne ću stići... Tako eto i taj nacrt istraživanja, imala sam ravno 3 tjedna da ga napravim, ja ću ga radit u 3 sata, možda...Baš me briga, bum nekak...
Ima drugih stvari oko nas koje se nikad ne mijenjaju a meni puno više smetaju...evo jučer vidim naslov u novinama (ne čitam novine nego naslove usput po kioscima) kaže Mišo Kovač kako je njegova kćer njegova estradna nasljednica. Iste sekunde mi je mrak pao na oči...Ja ne znam možda ima ljudi koji vole Mišu Kovača, o ukusima ne bih raspravljala, ali meni je on blago rečeno strava i užas i sad još kad smo se mogli ponadati da njemu lagano istječe vijek trajanja, on našao nasljednicu. Slično se dogodilo i sa onim Sušecom iz sportske, gledam ja njega tako godinama pa se lagano veselim, sve je stariji, sve manje kose ima, sve je teže prečešljat one tri duge dlake s jedne strane na drugu da se ćela sakrije, sve više gluposti izvaljuje (ako je to moguće), pa se ponadam možda će čovjek konačno u penziju pa ne ću morat sve tekme gledat na eurosportu...kad ono...čovjek ima nasljednika...kakav peh!!! Tako mlad a već tako iritantan, pravi nasljednik.
O nekim drugim ljudima kojima nasljednici niti ne trebaju jer su oni besmrtni i ne stare i nikad ne će otići (čitaj: Oliver Mlakar) ne ću ni pričati...Nekako mi izgleda da kad jednog dana uključim TV tamo neke 2040 (ako još budem živa) ništa ne će biti drugačije nego ove 2005. Pa nek mi još netko govori o promjenama!

Oslobodi nas Bože ženskih časopisa!!!
Već sam napomenula kako ne čitam novine, tu i tamo one dnevne, obično tuđe u tramvaju...ali ne može se kod nas pobjeći od kojekakvih tiskovina...Vrište s reklama na TV-u, bodu u oči na kioscima, u dućanima...
Ne mogu ne ostvrnuti se na neki novi časopis, kao za žene, iako znam sad mu ovdje radim reklamu, ali eto moram...
Prvo su se krečili danima s reklamom kako samo u tom časopisu ekskluzivno pokazuju novu Mamićevu vilu...
U najnovijem broju (to sam jutros vidjela dok sam kupovala pecivo u dućanu) možete vidjeti (opet ekskluzivno naravno) kako obitelj Šokota provodi ljetovanje...
O majko mila!!! O Bože svemogući učini nešto!
Ženski časopisi...Moš si mislit, ne znam samo tko to čita...A opet, prodaju se pa valjda netko čita...
Mene iskreno rečeno vrijeđaju...Svi su isti, dijete, moda, recepti, nogometaši i manekenke, naš jet-set (ovo je nešto kao jetty, svi pričaju da ga ima a zapravo ne postoji...koji crni rvacki džet set), pjevači koji kao nešto pjevaju iako ne znam stvarno što, kada i kome, kako pocrnit a ne izgorit, kako izgledati dobro i na plaži (čitaj: kako nabaciti žbuku od šminke a da se ne razlije), kako uklonit celulit, kako je netko poznat prdnuo, podrignuo, što je prije toga jeo...
Užas, zaboli me svaki organ postojeći i nepostojeći za sljedeće: dijeta - jer je ne trebam, a i da je trebam zabolilo bi me za nju i jer volim fino papati (takva sam kakva sam - tko me ne voli takvu ne treba mi); moda - jer nosim ono što mi se sviđa a ne ono što neki tamo neznaspolci ala Ciganović kažu da bih trebala nositi; recepti - jer kad kuham improviziram, a i od tih njihovih recepata nikad jela, a nekako je nespojivo s dijetom na stranici ispred; nogometaši i manekenke - jer ih je stvarno previše i jer ne volim kad ljudi nezasluženo dobivaju lovorike; naš jet set - objašnjenje suvišno; pjevači i pjevačice - jer ih je previše, a premalo dobrih, a nekim čudom svi su puni love; kako pocrnit a ne izgorit - jer mi je samo važno biti na moru, a hoću li pocrnit ili ne uopće me ne zanima; kako izgledati dobro i na plaži - kao i prethodno, kao i općenito da nisam opterećena izgledom i šminkom (tko se normalan može šminkati kad ide na plažu, pri +500 C) i osim toga volim plaže gdje ima malo ili nimalo ljudi i volim prirodno; kako uklonit celulit - jer je to nemoguće i baš me briga što je tako jer to je moj celulit, godinama brižno uzgajan!!!; a za podrigivanje, prdenje i ostalo ne zanima me ako nije moje!
Rade od žena glupače koje nemaju drugih interesa u životu, a žene to nekim čudom spremno gutaju.
Ako me zanima moje tijelo, zanima me da je zdravo i da se JA dobro osjećam u njemu.
Ako me zanima sport, zanima me sport, a ne njegove nus pojave.
Ako me zanima hrana, zanima me jer volim tu i tamo nešto fino pojesti.
Ako ću nešto kupiti, kupit ću ono što se meni sviđa, a ne ono što mi netko kaže.
Ako ću nekamo otići, otići ću zato što se meni tamo sviđa a ne zato što netko kaže da je to IN.
Spasi nas Bože ispiranja mozga!!!

Iz solidarnosti s Gajom i sirotim životinjama koje muče na Veterinarskom fakultetu, stavljam i ja jednu slikicu malenog bigla, tako da si svi mogu predočiti koja zvijer mora biti čovjek koji ima (ili bolje reći nema) srca mučiti ovo stvorenjce.
Rastužilo me ovo svakako, pogotovo što ne mogu prihvatiti nikakvu ispriku za takvo što. Nema te znanosti za koju bih pristala na takve stvari...jer mi ljudi ma koliko se branili uvijek imamo mogućnost izbora što se za jadne životinje (bigle u ovom slučaju) ne može reći... Ostaje samo pitanje može li se što učiniti i kako... Gajo, ako dođeš na kakvu ideju javi, ja sam za!

Ne kupujem novine, tu i tamo čitam tuđe u tramvaju preko ramena, ali obavezno kad dođem na posao proroštiljam internet i pročitam ozbiljne i manje ozbiljne vijesti. Vijesti ima svakakvih, zabavnih, dosadnih, tužnih, veselih...
Ovih nekoliko izdvojila sam jer su neponovljive...

U Rumunjskoj ugostitelji tuže meteorologa jer im konstantno lošim prognozama sabotira ionako lošu turističku sezonu!?!

U Indiji zmija ugrizla svećenika, počela povraćati krv i uginula...svećeniku ništa!?!

U Češkoj slonica u cirkusu se zanjihala i pala na gledatelje...istraga u tijeku!?!

Amerikanka (oni su mi najdraži s nevjerojatnim vijestima) tužila bolnicu zbog smrti supruga tijekom poroda. Naime, nesretnik se nije porađao nego je gledao nju kako čini to isto, onesvijestio se, nezgodno pao i umro!?!

U ZOO vrtu u glavnom gradu Bangladeša počinju davati kontracepciju lavovima i tigrovima zbog velikog broja neželjenih trudnoća!?!

Šef HDZ-a iz Žepča (BiH) napisao erotski roman (u stilu H.Millera) a na sve osude konzervativne sredine kaže da je uvijek radio na poboljšavanju suživota među narodima u BiH pa tako i ovaj roman ima tu ulogu, veli (citiram): "Nek se narodi u BiH jebu da bi se više voljeli."

Što još dodati na ovo!?!

Sad bih već mogla napisati cijeli roman o Zagrebu dok kiša pada s cijelim poglavljem o cipelama koje su kožne ali za suho vrijeme.
Pa ovo je za poludjeti!
Prvo sam jutros totalno zbunjena stajala na tramvajskoj stanici jer više nisam znala u koji bih tram ušla, neki čudni brojevi prolaze u nekim čudnim smjerovima...na ZET-ovoj web stranici naravno nema ništa o tome, pa si ti misli.
O kišurini ne ću više ni pisati sve je već rečeno samim izrazom kišurina, samo mogu reći da me već lovi paranoja - sjetila sam se one Azrine "Kad Miki kaže da se boji..." samo što on ima fobiju od potresa jer živi visoko a ja fobiju od poplave jer živim nisko (prizemlje, al pravo prizemlje, dvije stube i u zgradi si a tu je i moj stan, nema više penjanja) UH!



A sad o cipelama...moram!
Naravno da sam opsjednuta jer upravo sjedim bosa, tj. u mokrim čarapama, netom iscijeđenim, nogu dignutih na kutiju od kompjutora (valjda me ne će ubit struja!) i pokušavam ih osušiti jer su TOTALNO MOKRE a cijeli dan moram tako biti, već mi se koža na stopalima naborala, kao ono kad ti se ne da izaći iz mora pa se pokupiš... A cipele, tj tenisice kožne (ljudi ne kupujute Puma tenisice!!!). Baš o tome želim nešto. Izludi me kupovanje obuće. Priznajem kao i svaka druga ženka vrste Homo sapiens opsjednuta sam cipelama, ali imam tu (ne)sreću da imam nekakvo čudno stopalo pa ne mogu svašta nositi tako da ne mogu kupiti sve koje bih htjela...Uglavnom najgore od svega je naći cipele ili čizme koje nešto valjaju, poludim kad mi na čizmama piše obuća za suho vrijeme (a to piše, primijetila sam na gotovo svoj obući, valjda i na onim bucama), pa sad ti reklamiraj kad se raspadnu, lijepo je pisalo da su za suho vrijeme, ako ih zloupotrebljavaš (nosiš po mokrom) ništa od garancije...Čizme za suho vrijeme...pa gdje to još ima!?! Ista stvar je i sa proljetno/jesenskim cipelama sve su za suho vrijeme i evo uvjerih se na vlastitoj koži (ne onoj cipelskoj nego stopalskoj) da su uistinu za suho vrijeme. Dok sam stigla do tram stanice zaplivalo sve. Joj majko mila!

Danas bi trebao biti meni vrlo poseban dan (nekakva kao godišnjica), a počeo je ovako šugavo...valjda se ne će tako i nastaviti!!! Izbijelile mi sve sive moždane vijuge od ove vodurine pa bolje da više ništa ne pišem dok opet ne posive!

Jutros sam opet pokisnula idući na posao. Do kada, pitam se. Nikad kraja ovoj kiši i vodurini, pa k vragu srpanj je trebali bismo kukati na vrućine i suše, a ne na previše vode. Još će nas napasti alkajida misleć da smo London...
Uglavnom, šugavo započet dan, prvo zaspim na posao, pokisnem do tramvaja, pa nema tramvaja, pa onda dođe i stane nasred ceste i stoji...Što se zbiva nikom nije jasno, sve oke a mi stojimo...Naravno trebao se provesti neki guzonja pa smo mi obični smrtnici morali čekati. Tako ti je to kad nisi guzonja nego obični smrtnik... Kad se guzonja ili guzonjica (da nikoga spolno ne diskriminiram) konačno provezao/la uz rotirke i svekoliku pratnju jakih snaga MUP-a, konačno smo krenuli dalje ali opet puževim korakom...auta dok kiša pada u Zagrebu su elementarna nepogoda, ali o tome sam već pisala. To ti je tako kad kasniš na posao. Nije da će me netko vidjeti ili špotati zbog toga, ali ja jednostavno ne volim kasniti nikad i nigdje a pogotovo ne na posao! Moj šef kaže da sam kao Japanac! Nadam se samo da to ne znači da ću jednog dana počinit harakiri.
Jučer je isto bio zaustavljen promet u gradu ali ne zbog guzonja (hm hm iako bi se malo modificirana ova riječ mogla i ovdje upotrijebiti), a i mene se nije previše ticalo jer je jučer bila nedjelja i nisam morala na posao, a i cijeli dan sam se igrala s Edgarom, ljepotica moja ...Uglavnom ova priča me nije zainteresirala zbog zaustavljanja prometa jer me se kao što rekoh nije ticalo, već zbog razloga zaustavljanja prometa. Bila je u Zagrebu gej parada (ma što im bilo to gej jer koliko ja znam u hrvatskom jeziku ta riječ ne postoji), pa su tako paradirali Zagrebom gejevi, točnije gejice uz svekoliku pratnju jakih snaga MUP-a (rekoh ja da ima sličnosti s guzonjama). Uglavnom nemam ja ništa protiv paradiranja, još manje protiv gejeva, ali ljudi moji nisam mogla vjerovati vlastitim ušima kad sam čula što se dogodilo...paradirale su pripadnice ženske gej udruge, a muški su odustali jer su valjda smatrali da ta parada nije potrebna...pa su onda gejice predsjedniku muške gej udruge vikale, citiram: "Dorino (ili tako nešto, ispričavam se ako sam fulala ime) pederu!"
Nisam znala bih li se smijala ili bih plakala...(to se meni često događa, lijepa naša je prepuna tragikomičnosti) Ljudi paradiraju kako bi ih drugi prihvatili, kako bi se senzibilizirala javnost za njihove probleme, potrebe i slično, kako bi se ispunili njihovi zahtjevi, kako ih se ne bi stigmatiziralo i nazivalo pogrdnim imenima, a onda izađu na paradu (sami sebe stigmatiziraju - zar je jedna osoba samo ono što je određuje kroz njeno seksualno opredjeljenje!?) i osobama iz vlastitih redova dobacuju pogrdna imena...Kako će ih onda netko shvatiti ozbiljno, stvarno ne razumijem!? Ili sam ja možda glupa pa ne kužim tu neku logiku.
Druga stvar koja je kod mene izazvala istu reakciju kao prethodna bijaše saznanje da nekolicina rvata prosvjeduje kao od majke rođena u Pamploni za prava bikova!?! Tako oni brinu za vrstu el torro espanol, dok recimo u rvackoj kreće sezona godišnjih odmora pa toliki nevini pripadnici vrste pes vulgaris domestikus završava ni kriva ni dužna na ulici jer neki bolesni umovi misle da je životinja u kući igračka i da je možeš baciti kad ti dosadi, srce mi se kida kad ih vidim kako lunjaju ulicama i izbezumljeno traže svoje neodgovorne gospodare, pa ako imaju sreće završe u azilu a ako ne u šinteraju, a gdje su naši borci za prava životinja? Pa u Španjolskoj na odmoru...možda upravo njihov pes lunja ulicama jer nije imao putovnicu pa nije mogao preko grane. Brinu oni za bikove kao to je nehumano i ne znam ni ja kaj, a uredno svi nose cipele od telećeg boxa i dave se u mcdonaldsu misleći valjda da je ta krava u njihovom hamburgeru ubijena na vrlo human i nježan način. Da, nosim i ja cipele od telećeg boxa (ako imam love da ih kupim) i jedem meso, ali barem nisam licemjer, pomažem našim domaćim životinjama kad mogu i koliko mogu, a važnije od toga nastojim pomagati ljudima, borimo se za kojekakva prava a čovjeka (maloga) smo zaboravili, onoga koji nije dobio plaću već 6 mjeseci, koji nema novaca da dođe do Zagreba prosvjedovati ili paradirati, koji je gladan, izgubljen, čija djeca nemaju ni za bilježnice a kamoli za što drugo. Zapitajmo se malo, kad smo zadnji put nešto učinili za bližnje svoje u potrebi...Ako odgovora baš i nema svaka borba za bilo čija prava je licemjerna.

O kako sam danas vesela!!!
Stigao je Edgar, u moj život, u moj dom...Tako je lijep, tako zgodan, crn, plavih očiju, sigurna sam promijenit će mi život, baš kao što je to prije 4 godine učinio Ernest i bio mi je dobar, ali on je prošlost, sada je tu Edgar i sve će biti drugačije. On je zvijer, izgleda mrak, brz, moderan, pametan, pouzdan, pravi kapacitet, ma jede malu djecu...
Ja sam sretna kao malo dijete - valjda me ne će pojesti.
Imam mog Edgara konačno...IMAM NOVI KOMPJUTOR!!!!!!

Dodatak:
Najljepše od svega u Zagrebu kad pada kiša je što poslije svake kiše dolazi sunce...
Izašlo je sunčeko, a kad ne pada kiša Zagreb nije više nimalo siv i sumoran, sve nekako živne i nije ni nalik na onaj Zagreb kad kiša pada...
Živnem i ja, iako ja nisam Zagreb, ili jesam...

Kao i svaka prosječna rvacka metropolitanka svako jutro vozim se na posao našim vrlim gradskim prijevozom.
Naravno da je to uvijek nešto jedinstveno i nezaboravno i ma koliko zvučalo jednolično svaki dan voziti se u isto vrijeme, istom tramvajskom linijom to je svako jutro sasvim novo iskustvo. Uvijek neka nova svinjarija.
Evo npr. ako samo krenem od toga da iz stana izađem svako jutro u isto vrijeme a na posao stižem: 10 minuta ranije, točno u 8, 20 minuta kasnije... Svaki put različito...
Pa onda ljudi u tramvaju...neke već znam po facama, frizurama ili torbama i cipelama ili nečem sličnom (ako upada u oči jer pamćenje lica mi nije baš jača strana), ali uvijek ima novih, klinci koji idu u školu, studenti idu na faks, radni ljudi na posao, i nezaobilazni penzići koji ne znam kamo ali uvijek nekamo idu i to baš u špici, valjda im gušt stiskati se s mlađim svijetom i dizati ih još onako tople i snene sa sjedalica...kao vidi ga tako mlad a već sjedi kao da je to najveći zločin na ovome svijetu.
Poseban doživljaj je voziti se tramvajima ljeti...Ja sam npr. vrlo osjetljiva na mirise i nedostatak kisika, nije mi problem stajati u tramvaju i 15 sati (dobro sad sam malo pretjerala ali metaforički rečeno) ali moram imati dovod zraka odnekud, a spomenuti penzići i još neki radni ljudi (da ne diskriminiram nikoga) vole hermetički zatvorena prometala, ne znam valjda se boje da će umrijeti od propuha, iako ja još nisam čula da je itko ikada od toga umro, kao neće ga ubiti starost ali propuh hoće... ne kužim...Uglavnom, evo jutros, uđem ja u tram sva sretna jer nisu tolike gužve (nema đaka, studenti otišli, pola radnih ljudi na godišnjima, penzići su tu oni nemaju kamo, odnosno nemaju s čim ići na godišnji, ali nema ih puno...) i pozli mi već na vratima, nijedan prozor (slovima i brojkama ni_je_dan) nije niti odškrinut. Ja naravno odmah otvorila 2 i neki me već mrko gledaju, ali nije se našao nitko dovoljno odlučan da ih zatvori što mi se inače redovito događa, obično pri najvećim gužvama, vrućinama i nedostatcima kisika, kada neka/i usaftana/i gospođa/din koja/i još k tome sjedi zatvori prozor da se ne prehladi ili što li već, iako nigdje ništa ne puše, a mi koji stojimo onako povješani i zalijepljeni jedni na druge nek padamo u nesvijest...
Očito na zatvaranje prozora u tramvaju razvijam anafilaktički šok...ali nije to sve ima još jedna stvar kad sam već spomenula ljetno prometanje po metropoli koja me izbezumi...U naslovu spomenuti opojni mirisi Mediterana (ili bi možda bolje bilo reći Balkana - iako prezirem ovu riječ)... Razumijem da netko smrdi po znoju kad ide doma s posla nakon cjelodnevnog rada a vani +500 (ja isto baš više ne mirišem u 16 h popodne) ali ujutro kad ideš na posao, stvarno ne razumijem...
Ljudi moji pa bar danas svi imaju vode i sapuna ako ne ostalih kozmetičkih čuda, ali izgleda da se neki ljudi jednostavno ne peru ili ne peru odjeću koju nose, što ti ga dođe na isto.
Jučer je kraj mene stala jedna gospođa koja je tako "zamirisala" CIJELI tramvaj da mi je došlo da joj (ja inače vrlo kulturna osoba koja izbjegava bilo kakvu nepotrebnu komunikaciju s nepoznatim ljudim) kažem - gospođo, dajte se operite - tu sigurno nikada nije ugrizao komarac, ne može joj prići u radijusu od 5 metara a da tragično ne skonča.
Ili oni znojni frajeri koji valjda još uvijek vjeruju da je miris muškog znoja seksi pa stane usred gomile i još digne obje ruke u zrak, izbaci brižno uzgajane podpazušne šume i špricne izlučevine svojih žlijezda (koje se skupljaju valjda još od lani) na sve okolne ženke ne bil koja pala u nesvijest da je može za kosu pa u svoju spilju.
Vožnja zimi još je izazovnija, pa kad kiša pada, pa s manijacima, luđacima, pijancima, s narodnjacima na mobitelima i vokmenima... pa joj ima tu posebnih situacija koliko ti srce hoće... I onda oni meni pričaju o survajovoru na predivnom otoku Mljetu...Ja dam milijun koji nemam osobi koja cijeli radni vijek izdrži vozajući se ostatcima radnih strojeva Svete Inkvizicije koju popularno nazivamo ZET, a da ostane mentalno i fizički živa, zdrava, neopljačkana, nepopipana, neizluđena, bez tikova, kožnih bolesti i ostalih nus pojava...
Ja već posustajem...sanjam o nekakvom autiću...sanjam, ah kako lijepi san...
Zapravo kad malo bolje razmislim, ne bismo mi trebali plaćati pokaze svaki mjesec nego bi svima nama koji koristimo njihov prijevoz ZET trebao plaćati odštete za nanošenje tjelesnih i duševnih boli...
Ajne grose katasrofe...
Kako bilo da bilo, znam što će biti prvo kada mi u posjet dođu gosti iz stranih zemalja, prva znamenitost koju ću im pokazati bit će upravo naš gradski prijevoz, jer takvo što nigdje neće vidjeti, sigurno! I treba to uvesti u obveznu turističku ponudu naše dične metropole, muzejski primjerci, a možeš se voziti u njima, a još i multipraktični (usput služe kao sauna, za skidanje kila, vibrira tako da masira celulit pa on s vremenom nestane, ako se dovoljno češu od tebe naprave ti i piling i sl.)...uz nezaobilaznu si.en.en. krilaticu mediterenien ez it justu bi...DA!