Tako sam tuuužna, tako sjetna i izgubljena. I ljuta sama na sebe. I sve to istovremeno. Ne mogu vjerovati da jedan prekrasan događaj koji me podsjetio na puno prekrasnih događaja i ljudi može rezultirati ovakvom navalom nekakve tuge, ranjivosti, ne znam ni kako bih to nazvala.
Osjećam se totalno čudno. Imam potrebu plakati, vrištati, vikati, svađati se, histerično se smijati i ne znam što bih od toga prvo.
Eh, nisam baš dobro počela ovaj blog izgleda. Ispadoh neka totalna depresivka, a ja sušta suprotnost od toga. Ali svakom valjda dođe njegovih nekoliko crnih minuta (dana, mjeseci ili čega već).
Proći će i to kao što već u životu sve prolazi s vremenom...Vratiš se u kolotečinu i to je to, zaboraviš i samu sebe a kamoli ne neke tamo tsunamije pa bili oni od hormona ili od sjećanja.
Bilo kako bilo, ja sam trenutno strahovito tužna, a kako Najdražemoje još uvijek nema vremena za mene, a ja ne mogu reći - ostavi sve i dođi jer te trebam (takva sam što se može) - nije mi ostalo ništa drugo nego napisati ovo ovdje. Otići će oblaci kad tad, samo treba dočekati taj dan!

Blog ovo, blog ono, čujem na sve strane, klimam glavom i smješkam se kao da, da, naravno da znam o čemu se radi. I tako dosadilo meni biti neinformirana pa zasurfaj (hvala Bogu na tražilicama) da vidim ja kakvo je to čudo...Uglavnom čudo ne djeluje loše, naprotiv, odmah mi se ukazala nada u očima (onako kako se koristoljubivim ljudima ukažu znakići za dolare ili neku drugu valutu kad ugledaju povoljnu poslovnu priliku za zaraditi nešto (čitaj promuljati kakav polulegalan posao s dobrom zaradom)), kao konačno negdje mogu objaviti svoje pregomilane misli, kao cijeli život pišem a nikad ništa nisam napisala i da jesam ne bi to nitko objavio, a još manje čitao, a sada imam priliku to negdje napisati pa možda,netko i pročita a ako i ne pročita barem sam olakšala dušu (jer ruku na srce već odavno trebam eksternu memoriju za spomenute misli jer će ova unutarnja čini mi se pregorjeti) i kao ovo kao ono, odlučila ja otvoriti blog. Pregledam kako to rade drugi blogeri, super jednostavno, zanimljivo, neki mi se sviđaju više, neki manje ali svi su zanimljivi itd. itd. I krenem, kad ono... ups, pa i nije to tako lako. Sad se sva u čudu pitam kako vi ljudi tako lijepo uredite te svoje blogove, ja sam naravno iskoristila predložak sasvim nemaštovito i sad sve nešto gledam htjela bih ovo ovako, ono onako a ne znam kako. Nema mi druge nego za sada se poslužiti predloškom a možda me u međuvremenu netko ili nešto prosvijetli pa si jednog lijepog dana i uredim ovaj svoj blog. Tako je to, svaki početak je težak kažu stari i mudri ljudi, a ja im vjerujem iako nisam ni stara ni mudra (za ovo prvo barem se nadam, a za drugo nastojim postati).