U utorak sam imala 10-godišnjicu mature. Da, tako sam stara, iako se ja pitam čije su sve te godine, moje nisu... ne, ne to je meni netko podvalio... No dobro, što je tu je, ja u vrijeme ionako ne vjerujem, sve je to relativno.
Godišnjice su vrlo zanimljiva stvar one zapravo dokazuju ovu moju teoriju kako je vrijeme vrlo relativan pojam, neke stvari se jako promijene a neke ostanu nevjerojatno iste.
Prvo su mi u subotu došli dvoje dragih prijatelja, kako žive u drugoj državi došli su k meni u zg na koji dan pa ćemo zajedno u bj na tu famoznu godišnjicu. S njom sam se sve ove godine dopisivala, viđale smo se i nekako smo cijelo vrijeme u kontaktu, ali njega nisam vidjela doslovno 10 godina, a bio mi je stvarno najbolji prijatelj, sjedili smo zajedno u klupi, bježali skupa sa sati, sate i sate provodili zajedno u našoj birtiji, tugovali i veselili se zajedno... Čekam ih živčana i pitam se kako će biti kad se konačno vidimo nakon toliko godina, zvone na vrata, otvaram, on stoji i smije se (i on malo ima tremu kao i ja), čim sam ga ugledala padne mi kamen sa srca... to je to, to je i dalje moj K, najbolji frend. Promijenilo se u našim životima puuno toga ali mi nismo, mogli smo jednostavno nastaviti gdje smo stali. I onda brbljanje, užas, svo troje možemo pričati do besvijesti i onda se razveseliš kad vidiš da s ljudima koji su ti onda bili važni i dragi i dalje dijeliš slične stavove i poglede na život iako vas je život odveo totalno različitim putevima.
Pričali smo doslovno tri dana, nismo stali, a onda smo konačno otišli u bj, vozimo se autom, prilazimo gradu i sve počinje, odjednom ringišpil u želucu, emocije počinju divlji ples, film se premotava u neko sasvim drugo vrijeme, sve se miješa poput kaleidoskopa, sreća i tuga istovremeno, radost i sjeta, baš kao što je i to vrijeme bilo u mom životu istovremeno najljepše i najteže, sjećanja naviru i iskopavam iz podsvijesti ljude i događaje za koje sam mislila da sam ih već odavno zaboravila...
Naša stara birtija prva je postaja, već kasnimo na okupljanje, ali birtiju se ne može zaobići, ja se već tresem, pucaju me emocije kao najjača moguća droga... Tamo je vrijeme stalo, baš ništa se nije promijenilo, doduše neka nova lica, neki novi klinci, ali uvijek se nađe i netko stari... ni manje ni više nego moja prva velika ljubav, imala sam 16 godina kad sam se zaljubila u njega i on u mene, i bili smo stalno zajedno jedno duže vrijeme ali nikada se nismo ni dotaknuli, čista platonika, sve dok ga nisam prerasla... i nađem ga na istom mjestu za šankom gdje sam ga i ostavila (neke stvari se zaista ne mijenjaju), stanem ispred njega pogledam ga, zastane sekundicu i iskolači oči i samo se čulo: Isuseeeee, kako si me iznenadila!!! Izljubim ga, zbilja mi je uvijek ostao drag, ali malo se i ušokiram, ostario je, tako je ostario. Kaže da je dobro i kaže mi da se ništa nisam promijenila, ja sam malo pod dojmom svega a i žurimo se dalje pa ga ne stignem ništa pametno ni pitati.
Prolazimo kroz grad, hrpa ljudi, ja samo što ne eksplodiram, luda sam, ne znam za sebe, ne hodam nego lebdim...
I onda stari razred, ne samo moj nego cijela generacija... Zabrinem se za svoje mentalno zdravlje jer pola ljudi nisam prepoznala (od onih koji nisu išli sa mnom u razred, ali smo zajedno išli u školu), ali prepoznali su oni mene.
Opet sam kao i onda nekima trn u oku, nekima nedostižan san, uglavnom stršim, odudaram, drugačija sam, uglavnom se ne uklapam, vječna crna ovca... Iznenadim samu sebe kako je lijep osjećaj opet biti drugačiji, odskakati, šokirati, ne uklapati se, jer zadnjih 5 godina nekako se previše uklapam, gubim se u masi...
I tako malo spike, malo zezancije, malo tulumarenja, i nažalost dođe kraj...
Vratim se doma, i od cijelog tjedna tolikog uzbuđenja, odjednom ničega više nema i ja se ispušem poput balona kojega su napuhali preko njegovih mogućnosti i odjednom se osjetim toliko praznom i ranjivom i pomalo izgubljenom... gdje su nestale sve te godine, svi ti ljudi, sva mjesta na kojima sam bila, ili su oni još uvijek tu, a s vremenom sam ja nestala...Na radiju čujem Urbanov stih... Oprosti mi što odlazim, ja nikada ne ostajem... i pucam po šavovima - moja životna priča.
Teško mi je, trebam nekoga, trebam njega, Najdražemoje, zovem ga, a on opet nešto radi i nema vremena... ništa, vidimo se kad budeš mogao...a srce mi puca, trebam njegov zagrljaj da ispuni tu veliku prazninu koja je nastala no pravim se da je sve ok, da sam mu samo htjela ispričati kako mi je bilo... Ostajem tugovati u samoći i to svojom krivnjom, jer nikada nisam naučila reći da sam tužna i da ne mogu biti sama (prije bih umrla nego to priznala), stisnem zube i krenem dalje s onom nekom vječitom tugom u srcu...
Post je objavljen 24.06.2005. u 08:30 sati.