Što smo, tko smo i jesmo li...
Danas sam razmišljala o mom blogerskom životu. Moj blog postoji 1 mjesec i 4 dana, a nitko od ljudi koji me poznaju ne zna da on postoji. Ta činjenica je i mene samu iznenadila. Nekako ga ljubomorno čuvam. Kao da je to dio mene koji nikome nije poznat barem ne u ovoj realnosti. Navukla sam se na blog, to je sasvim sigurno, ali ne zbog toga što moram pročitati nešto što je netko napisao, nego što taj blog živi sam za sebe, jednu sasvim drugu stvarnost, paralelnu s ovom svakodnevnom. Ima svoje protagoniste kao i svaka druga stvarnost, ima različite osobnosti, stilove, izričaje, suprotstavljene stavove, suosjećanje, netrpeljivost, ima sve što ima život...Stekla sam i prijatelje na blogu...Imam ih nekoliko s kojima sam uspostavila kontakt, čitam ih redovno, i oni mene, komentiramo se međusobno...Jedva čekam da vidim što su mi novoga pripremili, da vidim što će danas od sebe podijeliti sa mnom i sa drugima na ovom blogu. I dragi su mi. Ima o onih koje čitam, i nisu mi dragi, ne slažem se s njihovim stavovima, mogu im zamjeriti milijun stvari ali ih čitam jer su tu i jer prihvaćam svačije mišljenje. A onda znatiželja...Imam neku svoju predodžbu o tim ljudima i onim koji su mi dragi, a i onim drugim. Pa me zagolica, tko su oni zapravo...Neke bih možda i željela upoznati i u ovoj realnosti, a neke sasvim sigurno ne, mislim da bi me razočaralo što se moja slika o njima ne bi poklopila sa onim što u stvarnosti postoji. Kao kad poslije knjige pogledam film. Pa si onda mislim, a ja? Koliko sam prave sebe ja uistinu dala na blog i koliko mene netko može upoznati na ovaj način. Bez imalo sumnje samo jedan dio sebe, ali možda krene... Već sad osjetim da se moje potrebe mijenjaju, počela sam s osvrtima na svakodnevne pojave koje me muče, živciraju ili asociraju na neke davne događaje, a sad već imam potrebu izbaciti iz sebe svašta, ne samo misli nego i emocije i sve ono što ide uz njih. Učim od drugih blogera i baš kao što nas u ovoj stvarnosti mijenjaju ljudi koji ulaze u naše živote, ma koliko se dugo tamo zadržali, tako i u mom blogerskom životu djeluju drugi na mene i nadam se ja na njih. Neki kažu da je ovo bolest, da nije stvarnost to što je virtualno i da ne možeš tako stvoriti prijatelje. Ja se ne bih u potpunosti s tim složila, istina je da na blogu svatko daje od sebe samo djelić i pokazuje drugima samo jednu svoju stranu (ili više njih ali svakako ne sve), ima vjerojatno i onih kojima je to prilika da se pokažu sasvim drugačijima nego što jesu, no nema li svega toga i u stvarnom životu? Koliko uistinu poznajemo ljude koji su nam bliski i koliko oni poznaju nas. Ja sam već odavno shvatila da sam mnogima stranac, ma koliko bliski bili, a jednako tako znam da su i oni meni donekle stranci. Zašto onda ne bi postojala ona jedna sasvim druga realnost, paralelna sa svim drugima, a ponekad malo i isprepletena. Ne znam za druge, ali ja mogu govoriti za sebe, drago mi je da sam otkrila blogosvijet i blogoljude i da sam i ja postala blogožena. Obogatila sam svoj život za još jednu realnost i cijeli jedan novi svijet sa svim njegovim zvijerkama i zvjerčicama. Uostalom što je realnost? Što je stvarno? Kad na ovom svijetu postoji samo ono što vidimo vlastitim očima, znači samo subjektivni doživljaj svijeta oko nas, koji postoji u onoliko inačica koliko je i nas samih, pa zašto bi onda jedna stvarnost bila manje stvarna od druge i zašto se moraju nužno isključivati međusobno.