Nekako ne mogu vjerovati, ali konačno se pomolilo sunce i ne znam je li to zbog moje vječne skepse, ali nekako mi ne izgleda kao da će dugo trajati.
Mogu se samo nadati, kao vjerujem i svi ostali.
Od jučerašnje egzibicije s promočenim tenisicama imam plivaće kožice na stopalima i još malo pa ću počet kvakat ili nešto slično onomatopejizirat (uh kakva riječ!).
Kad smo već kod plivaćih kožica zadržat ću se na stopalima...
Hodam maloprije ulicom (radim u centru grada, pa uvijek izađem na gablec malo prošetati) i ližem sladoled i gledam ljudima u noge (lizanje sladoleda nema nikakve veze sa stopalima to je spomenuto samo usput - da se ne bi nedajbože povukle kakve poveznice!), jedni u sandalama, drugi u šlapicama, treći u cipelama i čarapama, ima doduše i nekih turista koji imaju čarape i sandale (ta kombinacija mi nikada ne će biti jasna!?!), a ima čak i onih u čizmama... Ne bi čovjek povjerovao ali doslovno sam vidjela ljude u čizmama, a srpanj. Valjda su ozbiljno shvatili kišu i hladnoću pa izvukli ponovo iz ormara zimsku obuću i odjeću. Ja ne! Ja sam se zaklela sama sebi, kad je ljeto, ljeto je, pa nek se svi slikaju ako hoće, ne bih obukla čizme u srpnju pa makar mi poslije cvikali smrznute prste kao onima u igmanskom maršu...
Uglavnom, kako se promolilo ovo sunce, valja opet u šlapice i sandale (dosta mi je tenisica - i to je previše za srpanj) a to me natjeralo opet misliti na moja stopala.
Ako ima koji dio moga tijela da mi se nikako ne sviđa, odnosno da mi zadaje brige onda su to stopala...Zapravo nisu uopće ružna, odnosno mogla bi čak biti lijepa, njegovana su i mala, ali da nije tih ružnih kostiju, strše sa strane i mene bodu ravno u oči.
Iz godine u godinu sve su gora, odnosno kosti sve više srše, a sad već počinju i boljeti.
O cipelama da ne pričam...najgora boljka su mi sandale..tanki remečići...zaboravi.
A ne mogu ništa učiniti, sranje zapisano u mom genetskom kodu...imaju ih i mama i tata, pa ti vidi, a zapali baš mene (sestra to nema)... A nije to jedino što sam pobrala od svojih roditelja, ponekad mi se čini da je sestra koja je starija dobila sve što je valjalo, a meni ostao škart - htjela ne htjela nekako se i ona morala složiti s tim - sve zdravstvene probleme imaju obje obitelji gotovo iste i svi se ujedinili u mojoj malenkosti, za poludit.
Jednom sam optužila mamu da kog su vraga to ona i tata radili pa me tako sklepali na brzinu, ništa ne radi kako treba, a ona mi na to veli :"A znaš tatu, on sve radi na brzinu!" Ja sam na to samo rekla :"Ali mamaaa!" Ja sam naime teška konzerva i nisam se tako navikla razgovarat s mamom... Ali ispade opet da sam ja u pravu. Nije lako biti mlađi...Iako nije ni tako teško, ruku na srce.
Nego da se vratim na stopala, kao što rekoh, sandale su mi boljka, a volim se riješit svih viškova odjeće i obuće čim sunce izađe dakle zatvorena obuća ne dolazi u obzir...Nađem ja prošle godine konačno sandale kakve sam tražila i kupim si ih i bila sva sretna...ove godine te iste sandale na sniženju i ja kupim zalihe...još jedne crne-zlunetrebalo-i jedne iste ali u drugoj boji...Svi me u čudu gledali...tko normalan još kupuje sandale na zalihe, ali nije mi smetalo, sva sretna riješila i sljedeće ljeto... I znam vjerojatno je većina stopala gora i ružnija od mojih ali baš me briga za većinu drugih stopala, ova su moja i moram ih gledati 24 sata na dan...dok opet ne prođu topli dani pa ih sakrijem pod nekoliko slojeva...Ali hladni dani su hladni dani...Ne ću prizivati vraga, on i tako sam dođe!