srijeda, 30.04.2008.
Penang Hill
Obećala sam da ću vam reći kako je završio susret sa žutom damom. Eh, pa nisam odolila da je ne probam ogrnuti 
.
Dobro, u početku nisam bila baš puna povjerenja...ipak je to zmija. Vrsta je burmanski udav što znači da bi mogla doći i na ideju da se malo jače zamota oko mog vratića. No, uz sav security okolo i njezin tako omamljen pogled, odvažila sam se na taj korak
. Interesantno je kako se pomiče i koliko je to jak mišić. Ipak, najkorisnija lekcija cijele priče je da sada znam kakva je prava zmijska koža 
.Zmija nas je dočekala na Penang Hillu koji je klimatska oaza Penanga. Iako je otok u sjevernijem dijelu Malezije, sve je to blizu Ekvatoru i tamo vlada jako vlažna i topla ekvatorska klima. U biti nemaju pravo sušno razdoblje. Postoje razdoblja s jakim kišama i skoro suha razdoblja. Vlaga je strašno visoka tako da je 30 stupnjeva tamo, puno teže nego 40 kod nas. No, na vrhu Penang Hilla puno lakše se diše. 700 m nadmorske visine čini bitnu razliku. Baš je ugodno za šetnju, a i pogled je lijep.
Nemojte misliti da smo išli pješke gore. Mogu voljeti planinarenje u Hrvatskoj i Irskoj, ali u Maleziji mi ne pada na pamet. Na stranu i temperatura, ali ne bih baš voljela sresti nekakvu zmiju u divljini.... Uspinjača, kolikogod spora bila, bila je odlično rješenje.
Vegetacija je tamo jako drugačija od naše. Visina stabala me posebno impresionirala jer mi se ova naša evropska čine kao cvjetići prema njima.
Ne samo da su stabla viša, nego su prašume puno neprohodnije od naših šuma pa su se Malezijci i tu dosjetili kako turiste nagovoriti na još jedan izdatak. Napravili su po krošnjama mostiće.
Pogled na šumu iz ptičje - majmunske perspektive je meni bio jako interesantan. Mostići su sigurni, ali ne bih preporučila takvu šetnju onima koji se boje visine.
Nije Penang Hill samo priroda, postoji tamo i indijski hram, replika jednog iz.....nećete vjerovati....Indije. Preuređuju ga i zato je još potpuno bijeli, ali kada završe radove, bit će jako šaren kao što je skoro sve tamo.
Penang je multikulturalna sredina u kojoj su većinsko stanovništvo Kinezi (što nije slučaj u ostalim dijelovima Malezije), tek onda slijede Malezijci, a treća narodnost po zastupljenosti su Indijci.
Svaki od tih naroda ostavlja na neki način trag na otoku, a hramovi su jedan od pokazatelja raznolikosti. U sljedećem postu ću vam pokazati Kek Lok Si, jedan interesantan budistički hram.
Koliko materijala, a ja sam mislila da nisam stigla puno vidjeti....
.
- 23:55 -
ponedjeljak, 28.04.2008.
Penang onako uvodno...malo o običajima, ljudima i životinjama
Stigao mi je jučer mail od jedne Malezijke koja je radila sa mnom u početku kad sam preselila u Dublin. Čula je da sam bila na Penangu i pita kako mi je bilo. Kaže kako se nada da nisam doživjela kulturološki šok.
Nisam, ali da je jako različito od drage mi Europe, to je. To sam, u stvari, i očekivala. Pa toliko kilometara dalje, mora biti jako različito.
Penang je otočić u Maleziji i išla sam tamo poslom tako da nisam imala puno vremena za turizam, ali mi se nije ni dalo previše jurcati. Kakogod to zvučalo, odlučila sam se malo i odmarati uz bazen u slobodno vrijeme na uštrb gledanja neke znamenitosti. Nisu putovanja samo turističke atrakcije, a ja i ne uživam ako ostavim dušu trčeći da vidim dva kamena više...Top 3, a ostalo što se stigne. Polako, ima vremena....Treba nešto ostaviti i za sljedeći put
.Više mi je u tom trenutku nakon dublinskog sivila vrijedilo pola sata gledanja u jarko plavo nebo i palme, nego išta drugo
Uostalom, postoji i ona druga strana putovanja koja meni putovanje čini još ljepšim; promatranje da se vidi što je stvarnost i svakodnevica neke zemlje, upoznavanje kultura i običaja....
Za to treba zastati i malo prošetati izvan turističkih ruta.
Za to se treba i odmoriti, popiti kavicu i naći vremena da se ne razmišlja o sljedećoj MUST SEE destinaciji. Za to treba u miru gledati oko sebe.
Međutim, treba poštovati granice do kuda se smije ići
.
Nemojte samo pomisliti da su Malezijci agresivni. Naprotiv, doživjela sam ih kao iskreno ljubazne i srdačne ljude. Zadnjih mjeseci stalno surađujem s njima i mišljenje mi se nije promijenilo. Ovu ploču sam uočila samo preko puta našeg hotela i naravno da nisam odolila, a da je ne snimim. Inače, stopa kriminala na Penangu je strašno niska. Ne sjećam se brojke, ali skoro ništa. Jedan taksist nam je o tome rekao: "Najveći kriminalci su Porezna uprava. Oni te jedini stvarno opljačkaju."
Jedna od stvari koje nisu pisale u mom vodiču, a odmah sam je primijetila kao neuobičajenu jest da štogod Malezijci predaju nekome, predaju s obje ruke. Npr. kad vraćaju novac ili daju račun... ma bilo što; oni predaju stvari s dvije ruke. Kod njih je nepristojno predati nešto s jednom rukom.
I to je nešto što mi se učinilo kao jako lijep i drugačiji običaj u odnosu prema onome kako mi to radimo u zapadnom dijelu svijeta. Osoba koja daje nekome nešto, ima taj trenutak vremena posvetiti se onoj drugoj osobi, pogledati u oči, nasmijati se... To, u neku ruku, pokazuje i jednu razliku između njih i nas, a to je brzina života. Je, tamo je svugdje gdje ljudi žive gužva zbog broja ljudi,...
Postoji još jedan lijep običaj vezan uz dvije ruke. Ne rukuju se uvijek kad se sretnu, ali kada to naprave, i to naprave s dvije ruke; pružaju desnu kao i mi, ali u biti s obje ruke uhvate desnu ruku onoga s kojim se rukuje. Objasnili su mi da takav pozdrav znači "Welcome to my heart.". Baš lijepo, nije li?
Sve nam je tamo drugačije i zanimljivo.
Njihova priroda je savršeno druga priča. Kako i ne bi bila s toliko vlage i topline. Kako nama rastu smokve uz cestu, tako njima rastu banane.
Neuobičajeno nam je bilo i vidjeti majmune u divljini...
...a ni zmije nisu baš naša svakodnevnica
.
U sljedećem broju o tome kako je prošao moj susret s ovom žutom damom.... Što mislite, imam li nove žute cipele
? Ma znate me... Naravno da nemam!
.Imam ih u drugoj boji
...
- 22:21 -
subota, 26.04.2008.
Dobro nam došao Klarić JR II :-)!
Rodija se i drugi sin! :-)
Sve je super i sve je za 5.
50 cm/3.450 kg
Malo je uranio pa nam je još uvijek bezimeni
.Eh, mama i tata.... pa barem vi biste trebali znati da projekti nikada ne idu prema planu
.
.Bit će ovo lijepa godina u kojoj nam u vlakić ulazi puno dječice
.- 12:55 -
četvrtak, 24.04.2008.
Tko će me od sad onako pitati: "Ima li što novoga na 'onom planu'?"
Postoji li sudbina? Postoji li sreća?
Nekada mislim da postoje. Nekada mislim da ne postoje nego da najveći dio događanja izazivamo svojim mislima, stavovima i ponašanjem. Ništa u životu nije crno ili bijelo pa možda i ovdje postoji neka sredina. Možda sreća i sudbina postoje, ali ih možemo malo usmjeriti i pozitivno potaknuti.... Ako nije tako, to je grozno. Ako nemamo utjecaja na ništa, dobro je da ne znamo što će nam se dogoditi pa barem mislimo da ovisi o nama.... To je nešto što nikada neću saznati. To je nešto o čemu ću vjerojatno stalno mijenjati stavove.
Kada sretnem ljude kao što je Mrs Joan, pomislim da je sve do naše naravi. Ili je ona možda samo imala sreće?
I moja je nona kao i Mrs Joan slomila kuk i operirala mrenu. Međutim, nju je to zaustavilo. U čemu je razlika? Možda ona samo nije imala sreće?
Uvijek sam se čudila zašto ne ide van, zašto ne pušta štaku, zašto ostaje doma...
Očito se nečega bojala. Ponovnog pada, ponovnih operacija...tko zna čega. Bila sam toliko puno kraj nje i nisam se sjetila postaviti to pitanje: "Čega se bojiš da ne želiš sama hodati otkad si pala?". A razgovarale smo o svemu i svačemu. To bi bilo jedno tako jednostavno pitanje. Istina, poznavajući nju, vjerojatno bih dobila odgovor: "Ne mogu.", ali me sad muči da to nisam pitala.
Je li možda ne razmišljamo dovoljno duboko o ljudima koji su nam bliski i kraj nas? Možda je u ljudskoj prirodi da podrazumijevamo sve lijepe i pozitivne odnose? Mama, nona, nono...svi su oni bili tamo dok sam odrastala...Čak me ni činjenica da je tata umro tako rano nikada nije navodila na razmišljanje kako će i ti koji su mi stalno tu, prije ili kasnije otići..... Jurcamo zbog posla, zbog ovoga i onoga, zbog svih mogućih i nemogućih razloga i ne stignemo stati i provesti više vremena s onima koji će nam jednom najviše faliti.
Cijelo vrijeme sam razmišljala koliko bi noni život bio ljepši da ide van i nalazi se sa svojim prijateljima ili ode u šetnju. 22 godine je provela praktički ne izlazeći. Jedine šetnje su bile s nama do vikendice ili kod doktora. 22 takve godine, a ja se nisam sjetila postaviti jednostavno i logično pitanje: "Čega se bojiš?".
Je li njezin život stvar naravi ili sreće i sudbine?
Ako je sudbina, po čemu netko zasluži ljepšu? Ja ne vjerujem u reinkarnaciju i ne mogu si to objasniti tako.
Gledam nju koja je bila jako dobro, pošteno i požrtvovno stvorenje.....
Zašto onda mora imati tako težak kraj? Zašto se gasi tako mučno već mjesecima?
Jedan davni razgovor će mi uvijek ostati upečatljiv... Objašnjavala je kako u životu treba polaziti od pretpostavke da su ljudi dobri. Ako se netko i pokaže lošim, to je pojedinac. Da, tome me učila...I poštenju... I mnogim drugim pozitivnim stvarima...
Ne bi li takva osoba zaslužila lijepu sudbinu i kraj u kojem se ne muči?
A ona je vjerovala u sreću. Bila je jako fina gospođa koja nikada nije psovala i izreku koju sam čula u puno drugačijoj varijanti, ona bi rekla ovako: "Tko se rodi sretan, može se roditi i bez nosa. Izrast će mu naknadno."
Da, to je bila moja nona...
I sada mi je grozno što nisam tamo kraj nje...dok se ne ugasi.
Bilo mi je grozno već zadnji put kad sam odlazila jer sam znala da se pozdravljamo. Činilo mi se da i ona to zna.... To su trenuci u kojima se počnem pitati je li odluka o preseljenju bila dobra... To je jedino što vagu naginje na povratak....
Nikada prije nisam pomislila koliko će mi kad dođem doma faliti onaj njezin pogled, podignute obrve, lagani smiješak i pitanje: "Ima li što novoga na onom planu?" ... Bez toga nije moglo proći. I nitko to ne zna Tako pitati...
- 23:17 -
nedjelja, 20.04.2008.
More
Malo tko Dublin doživljava kao grad na moru. No, ja sam ovdje gdje more i nije tako plavo, otkrila svoju ovisnost o njemu.
Mogu bez problema u ljeti u Hrvatskoj provoditi dane tik uz more i ne padne mi na pamet otići se okupati. U Zagrebu mi more nije falilo, no ovdje ga jako volim gledati i provoditi vrijeme u blizini. Možda je to neka podsvjesna poveznica s Rijekom....
I kakvogod bilo, uzburkano ili mirno, uvijek mi je lijepo.
Jučer mi se činilo uzburkanije nego ikada.
Isti taj pogled je nekada potpuno drugačiji...
Još bih se tada mogla i poželjeti otići okupati da ne znam da mu ljeti temperatura obično ne prijeđe 16 stupnjeva. Ovako, mislim da će me Irsko more vidjeti da plivam, samo ako slučajno upadnem u njega....
Razlike između plime i oseke su jako velike.
Po tom istom dijelu gdje more sada udara u zid izgrađen uz obalu, nekada se može i dugo šetati...
i jahati...
...ali treba paziti kada i koliko dugo jer se more ne vrati pravocrtno.
Nema ovdje one naše jarke plave boje neba skoro nikada, ali i boje me vesele. Zalasci....
... i izlasci sunca su drugačiji nego na Mediteranu. Lijepi su na drugi način.
I sad razumijem barba Kami'ja kad kaže da se ne bi selio u stan bez pogleda na more.
Ja ću se jednom iz ovoga odseliti,...
- 09:05 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
četvrtak, 17.04.2008.
Dobra strana irskog nereda
Ja sam vjerojatno jedna od rijetkih koja ne radi kao kućna pomoćnica, a zna cijenu svog čišćenja svog stana . Nije mi plaća neka, ali veseli . 240€ na godinu koji ne ulaze u obračun poreza .
Prvo da onima koji me dobro ne znaju, za uvod kažem da nisam nikakva picajzla. Naprotiv. I moj moto kad je spremanje u pitanju je: "Između druženja i pranja prozora, uvijek ću odabrati druženje jer od prljavih prozora nitko nije umro, a od osamljenosti vjerujem da je."
Meni, a i mnogim drugim pridošlicama, Irci se čine neurednima. Spominjala sam malo tu neurednost nekada davno dok sam išla na sweaty yogu. U međuvremenu sam se navikla oko sebe gledati takve situacije, prestala sam ići tamo na yogu i krenula u dobar gym.
Međutim, ovo što mi se dogodilo me baš nasmijalo, a i dobro pokazuje stanje urednosti na ovom otoku pa vam moram ispričati .
Što me navelo na zaključak da su Irci neuredni? Npr. ako u dućanu robe nekome nešto s vješalice padne na pod, najnormalnije je da to ostavi na podu.
Ovo je npr. stanje Darta (gradsko-prigradski vlak) na zadnjoj stanici koje je moju mamu toliko zaprepastilo da je morala uslikati .
A ovo je dno teće u mom stanu kad sam uselila. Ono je pak mene toliko iznenadilo da sam morala uslikati
. Neki ljudi očito godinama nisu prali izvana nego samo onaj dio u kojem se kuha!!! Što je najbolje, nisam ovdje uspijevala nikako kupiti neko sredstvo koje bi to opralo. Na kraju je stvar riješila Tjaša koja je baš dolazila u London kad i ja i donijela mi Vim. Ovdje ga nema za kupiti. Samo se neki stariji sjećaju da ga je nekada bilo. On je oprao skoro sve 
A stan je, inače, kad sam ga uzimala izgledao uredno. Usisan, opran....Ovakav je bio:
Ovo mi nije palo na pamet provjeriti, ali svejedno ne bi utjecalo na moju odluku jer mi je stvarno bio drag na prvi pogled.
Jedini razlog zašto sam se nećkala da odmah kažem da ga uzimam je bio taj što je cijena najma bila povoljna; niža od normalne cijene za nekih 100 - 150 €. Mislila sam da nešto nije u redu, ali sam se zaljubila u pogled, odlučila riskirati i potpisala ugovor na godinu dana. Kako su u međuvremenu cijene najma porasle (vjerojatno zato što ljudi trenutno radije iznajmljuju nego kupuju jer se očekuje dodatni pad cijene kvadrata), očekivala sam da će mi se agencija javiti s poskupljenjem. I baš nekako na godišnjicu mog stanovanja u ovom stančiću, stiglo je pismo u kojem mi kažu da predlažu povisiti cijenu za 70 €. Znaju da je cijena najma ovakvih stanova viša od one koju ću plaćati, ali sam im ja dobar podstanar i spremni su iznajmljivati ispod cijene. Istina je sve što su napisali. Nazovem agenta i kažem mu da se slažem. On je predložio da će doći za 2 dana (negdje u ugovoru piše koliko mi se mora unaprijed najaviti ako dolazi), ali sam mu rekla neka dođe odmah sutradan tijekom jutra jer ću raditi od doma. Djelovao mi je malo zbunjen i jako zadovoljan s odgovorom, ali nisam obraćala pažnju. Tek kasnije mi je palo na pamet da mi je možda htio dati vremena da pripremim stan za pregled
.Dođe tako jučer agent s novim ugovorom na godinu dana u posjetu, sjedne u dnevni i od ponuđenog pića se odluči za kavu. Sve on gleda oko sebe i pita ima li kakvih problema. Ja ih nađem tako da se ne usudi povisiti još više cijenu. Gleda on sve okolo i prije nego što je u rubriku cijena ugovora išta napisao, sam od sebe kaže: "Ti tako lijepo održavaš stan! Rijetko to vidim. Znaš, moram ti povisiti cijenu, ali neću 70 kao što sam napisao, nego 50." Da bih riječ rekla.
.
- 22:47 -
utorak, 15.04.2008.
Crvene cipelice
Jordan Shadow Boxer mi je ostavila komentar na madridskom blogu: "Super su mi tvoje cipelice!!!!" i malo mi potakla vijuge u glavi.
Super su mi crvene cipelice, najviše ih volim, bez premca najviše volim crvenu boju, oduvijek mi je bila omiljena. Zašto sam onda unazad godinu dana odlučila da je moram prestati voljeti i počela kupovati roza accessories? Ni mobitel, ni jastuci i dekice u dnevnom, ni ništa drugo roza mi nisu u potpunosti sjeli. Nije to ono pravo.
Činjenica je da se u crvenom osjećam najbolje i isto tako se u crvenim cipelama osjećam poletnije, a poletnost nije određena niskom petom...Ne, ne, naprotiv, rekla bih .
Koja je to tajna veza između nas samih i omiljene boje? Progooglala sam malo i otkrila toplu vodu. Ljudi se bave svime i svačime pa i tom temom. Pojednostavljeno, reagiramo bolje na boje koje odražavaju naš karakter.
Nešto sam zaključila iz ovoga; neću se više boriti protiv svoje ljubavi prema crvenom. Va' dove ti porta il cuore bi rekla Susanna Tamaro. Nisam ja roza. I u ostalom, baš mi se sviđaju objašnjenja uz crvenu. To je jedna vrlo pozitivna i vesela boja. Nekada možda malo prejaka, ali u svojoj biti baš pozitivna.
Dobra zabava uz test!
 |
- 23:44 -
subota, 12.04.2008.
Madrid
Ma dugujem vam štošta, ali krenimo redom od Madrida.
Kao što rekoh kad sam ga nedavno spominjala, to je, po meni, savršen grad da se u njemu provede produženi vikend. Ima ponudu mnogih stvari koje me vesele i opuštaju; sunce, kultura, zabava, dobra hrana, shopping, sunce , a pritom je lijep.
Najbolje je ulogoriti se u centru i obići ga šetajući.
Prvi dan je prognoza bila oblačno (za Madrižane). Za turiste iz Irske je bilo, sunčano.
Kladim se da su one dvije tamo desno iza mene Irkinje
Nije bilo baš za hodanje golih leđa, ali se dalo naslutiti da će dani poslije biti za kratke rukave.
Nevjerojatno mi je koliko me sunce uspije oraspoložiti otkad sam otišla... Ako se odlučim odseliti iz Irske, barem godinu dana bih trebala otići negdje gdje ima previše sunca
. No ima to krasno sunce jednu veliku manu o kojoj niti Irci, a ni Hrvati ne moraju razmišljati...još...Mi smo bili tamo 1.3. i Madrižani su pričali kako su već tada rezerve vode bile ispod potrebnog prosjeka....
Madrid je zaista lijep...
...i mnogi kvartovi pričaju puno o španjolskoj prošlosti u kojoj su vladali dobrim dijelom svijeta.
Dobro se vidi da je kraljevina nekada bila jako bogata...
..., a i dalje su nastavili brinuti i održavati ostavštinu prošlosti.
I ne paze i maze samo svoje fasade, nego znaju cijeniti svoje umjetnike...
... i brinu se da svaki od glavnih muzeja ima neke od atrakcija koje će privući mase.
U Pradu su svi stari, počevši od Velasqueza i Goye pa preko El Greca do Nizozemaca itd...,
...U Muzeju Reina Sofia su smješteni predstavnici, pretežno, moderne umjetnosti; Picasso, Dali', Miro'... Tu je glavna atrakcija Guernica.
Moram se opet podsjetiti da se o ukusima ne raspravlja
.U Madridu su lijepe i mnoge male, jednostavne zgrade. Nema šarenila koliko ga ima u Gaudi'jevoj Barceloni...,
..., ali ima simpatičnih detalja koji razbijaju monotoniju...
Iako neki hrvatski pridošlice kažu za Madrižane da nisu ni približno srdačni i veseli kao ljudi iz drugih krajeva, ne može im se poreći da vole izlaske i zabavu.
Imala sam osjećaj da cijeli grad uživa vani.
A ne zaostaju ni noću
.
Zaustavit ću se ovdje da se ne počnem opet pitati što radim u nemediteranskoj zemlji, a pogled na sivkasto irsko more i oblake iz kojih nećemo danas vidjeti puno kiše, čini se, mogao bi me odvesti na krivi put. No, vjerojatno bi me pomisao na razliku između španjolske i irske prosječne plaće vratila na pravi
.
- 10:55 -
ponedjeljak, 07.04.2008.
1. riječka gimnazija nekada i sada
Učenici blokirali promet u Rijeci
Rijeka, Prva riječka gimnazija, učenici organizirali prosvjed - nije moglo a da me ne zaintrigira što se to događa u mojoj srednjoj.
"Učenici zahtijevaju da se ne zaključavaju vrata škole tijekom odmora."
Malo mi je smiješan dio objašnjenja da je to zbog sigurnosti učenika jer se radi o prometnoj ulici. Pričamo o srednjoškolcima koji hodaju po puno prometnijim ulicama, a u onoj ako ćemo pravo, nitko ne uspije brzo voziti. I ne sjećam se da je u one moje 4 godine ikada itko nastradao... No ne bi me to potaklo na pisanje....
Jedan od razloga zašto se učenici bune je taj što se zaključavaju vrata tijekom malih odmora pa ne mogu izaći nekoliko minuta na ulicu "...da bi mogli pušiti jer u školi pušenje nije dopušteno.". Onaj drugi razlog o odlasku po hranu mi je nevjerojatan jer ne vidim kako će stići u 5 minuta npr. s trećeg kata van, do dućana, kupiti nešto i vratiti se na vrijeme na sljedeći sat. Imamo veliki broj potencijalnih svjetkih rekordera na kratke i duge staze, a da toga nismo ni svjesni.
Ne mogu doći k sebi.
Pričamo o djeci od 15 do 18 godina koja ZAHTIJEVAJU od škole da im dozvole izaći ispred da zapale između 2 sata....
Zašto ta ista škola mora smišljati izgovore o prometnoj sigurnosti umjesto da im kaže: "Djeco, dok traje nastava, naša ste odgovornost i nećete pušiti ni u zgradi ni na pločniku ispred nje." U čemu je problem?
U moje srednjoškolsko vrijeme koje nije bilo baš tako daleko, pušači su se skrivali i od profesora i od roditelja. To je bilo nešto što se ne odobrava (pametno po mom mišljenju) i nije nikome padalo na pamet prosvjedovati zbog toga.
Što se to tako brzo promijenilo? Vjerojatno društvo u cjelini, ali gledano po ovome, drogama i raznim Big Brotherima, promjena je negativna. Naravno, ima i dalje pozitivne djece, ali ovakve poruke su jako negativne i pitam se kuda vode.
Nekada su škola i profesori bili autoritet. Nije bilo nikakvog straha, štoviše, imali smo dobar odnos s njima, s mlađima čak i prijateljski, ali su se znale granice. Nije se profesore tužilo zbog nezadovoljstva s ocjenama. Netko je eskivirao učenje više, netko manje, bilo je tu i tamo nekih nepravednih odluka, ali ništa životno važnoga.
I odrasli smo normalni, sretni i vrlo slobodnog duha.
Kada razmislim o tome tko je gdje iz te srednje škole, mogu reći da se radi o ovećem broju uspješnih ljudi koji imamo lijepe živote i naučili smo ići kroz njih svojim snagama uz svu represiju i ograničavanje slobode pušenja tijekom teenager-skih godina.
- 21:31 -
subota, 05.04.2008.
Odlazi nam Bertie
Odlazi nam Bertie (pogledajte sliku, izvrsna je ).
Irska više neće biti ista . Ili možda hoće? Dolazi nam Brian.
Bertie, Brian, Franjo, Stipe, Ivica, Ivo, Bill, George...ma sve se to svede na isto. Jedan više zabavlja naciju sa suđenjem o mutnim radnjama s Monikom (Iako što nacija ima s tim? Samo ga je Hilary trebala pitati za zdravlje....), drugi sa suđenjem o svojim mutnim financijama, treći ljute naciju jer im se ne sudi o mutnim financijama i tako to u nedogled, ali svugdje je slično; jedino što je to teže podnijeti u zemljama koje imaju manje novaca. Ali gdjegod se okreneš, magla svuda oko njih.
Joj, kako sam slijepa....Ma da malo bolje pogledamo, vidjeli bismo da svi oni rade ZA svoju naciju i na tom su mjestu iz pukog altruizma. Bertie je to tako lijepo objasnio u svom zadnjem obraćanju naciji gdje je objavio otkaz....
Ja sam davno prestala pratiti Dnevnik da se ne živciram. Ovdje sam počela čitati Irish Independent da budem u tijeku i naučim tko je Taoiseach (premijer), a tko Tanaiste (zamjenik premjera). I tek što sam naučila, Tanaiste zamjenjuje Taoiseach-a. Zašto? Zato što Irska ipak ima Mahon Tribunal koji nikako ne pušta premjera na miru dok ne objasni otkud su tisuće British pounds lijegale s vremena na vrijeme na njegov račun prije 15-ak godina. Jedan dan je to posudio prijatelj za preuređenje kuće koju je iznajmljivao od prijatelja (ako se dobro sjećam, istog koji je posudio)... pa su odjednom isti ti novci bili od plaće koje je njegova tajnica uredno stavljala na banku, onda ih je odjednom naslijedio pa ne znam što sve nisam čitala zadnjih mjeseci kao objašnjenje. Sve to je bilo tako dok se činilo da banka ne čuva potvrde o tako dalekim transakcijama. Prije jedno 2 - 3 tjedna, nađoše se papiri s tajničinim potpisom i tajnica se odjednom sjeti da je ipak stavljala na banku u premijerovo ime neke novce u stranoj valuti, a ne samo u domaćoj. Još je u nekom trenutku izletilo kako je prije 15 godina, tada njegova životna partnerica, koja je radila u istoj stranci, Fianna Fail, dobila od stranke zajam od 30000 da otkupi kuću za svoje 2 stare tete koje su ako ju ne bi bile tada otkupile, morale seliti. Jako osjećajan potez. Dođe mi da se zaposlim tamo ako sve zaposlenike (koji žive s Bertiem ili ne ) tretiraju tako jer su uvjeti kredita više nego povoljni; treba ga vratiti kada stranci zatreba, a nije joj zatrebalo svih ovih 15 godina.... Ma koje španjolske sapunice.... Treba samo osnovati ovakav nekakav Tribunal i ima zabave na bacanje za narod.
Zadnja 3 tjedna zbog putošestvija nisam pratila detalje, ali kad sam došla, čujem da sa 6.5. Bertie daje ostavku . I nakon što je zahvalio svima živima i mrtvima oko njega, reče da ostavka nema veze sa suđenjem. Isključivo je motiviran željom da promjeni političku dinamiku Irske: "What I announce today is completely inspired by the desire to refocus the political dynamic in Ireland."
I onda uspije nakon nekoliko rečenica u kojima kaže kako sve što se govori na suđenju nije istina, reći da je odlučio dati ostavku da rad njegovih kolega u vladi ne bude poremećen stalnim publicitetom oko suđenja. Hm, onda ostavka ipak ima veze sa suđenjem, čini mi se. Ili sam ja zbunjena? :
"It had always been my intention to review my position as Taoiseach and leader of Fianna Fail in the aftermath of next summer's local and European elections. But having reflected on the need to ensure that the work of my ministerial colleagues is not distracted from by incessant publicity about the Tribunal, I have decided of my own volition to bring forward the date.
No, u svakom slučaju, radi se o čistom altruizmu prema kolegama i narodu.
Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica, ali pitam se zašto i kako tijekom tolikih mjeseci čovjek ne može objasniti porijeklo svojih financija?
U svakom slučaju, ja bih Bertieu dala Oscara i nije mi jasno zašto ga njegova kći nije progurala u film P.S. I Love You koji je snimljen po njezinoj knjizi....
Baš će mi faliti kad ode s irske scene .
A kad se sjetim kako je Bertie, bez obzira na sve vanjske i unutarnje karakteristike, očito jako privlačan mnogim ženama, mislim da bih jednom neki post morala posvetiti temi "Što žene privlači kod muških". Eh, to je tek jako mutna tema, mutnija od svjetske politike .
----------------------------
Moram dodati daljnja događanja ; Bertie izjavljuje da bi se pozicija takvih sudova trebala revidirati i da bi ih se moralo napraviti odgovornima Oireachtas (Irski Parlament) i nada se da će njegov nasljednik to napraviti što prije . Tko oni ima većinu u Oireachtas? Fianna Fail. Pitanje za vas: Što mislite kojoj stanci pripada Bertie i tko je u toj stranci trenutni, dugogodišnji vođa? .
I počeo je svoj slučaj uspoređivati s onim Parnellovim (važna političk osoba u irskoj povijesti; trg sjeverno od O'Connel St. je nazvan po njemu i spomenik je na kraju O'Connel St.) i Clintonovim iako su ta 2 bila isklučivo vezana uz žene (Parnell je bio uzrokom rastave 1 braka - to je bio kraj 19.st.). Ja sam opet tupava i ne vidim vezu jer Beritea nitko ne proziva zbog žena, samo zbog novaca kojeg su mu, usput budi rečeno, vječno neke žene stavljale na banku .
Baš me interesira kako će sapunica završiti .
- 11:24 -
srijeda, 02.04.2008.
Mrs Joan
Jedno od putovanja u zadnje vrijeme bilo je u Maleziju. Uslijedit će i sličice, ali prvo priča o nekome tko me se jako dojmio.
Na putu iz Londona u Kuala Lumpur kraj mene su sjedile 2 gospođe; Joan i Jenny. Primijetila sam ih već dok sam išla prema avionu jer je Joan bila u kolicima i baš sam si mislila kako je lijepo kada se stari ljudi tako ne daju i uživaju u putovanjima iako ih noge baš previše ne služe.
Kad bih bar uspjela mog barba Kamija nagovoriti da dođe do Irske jednom...
No, vratimo se priči o Mrs Joan.
Ja sam, po običaju, ušla među zadnjima u avion i kad sam došla do svog mjesta, vidim baš te dvije gospođe kako sjede na mjestima do mojega. Mrs Joan je sjedila do prolaza i dok mi se dizala ispale su joj novine. Pale su bliže njoj nego meni. Krenem se saginjati da ih dohvatim, a ona će: "Nemoj, ja ću." i sagne se kao netko mlad.
Po aerodromu je bila u kolicima jer je Heathrow koliki je pa bi joj ipak bilo previše hodanja na brzinu.
Smjestim se, a Mrs Jenny odmah počne čavrljati i pita je li mi Kuala Lumpur odredište. Kažem da nije, nego Penang. Pitam gdje će one. "Mi idemo u Australiju."
"Do Penanga je dugo, ali vaše putovanje je stvarno preko pola kugle." kažem ja.
"Da, ja idem prvi put, ali Joan ide svake godine zadnju 21 godinu. Evo, ove godine smo prvi put odlučili da je netko prati. Ima 92 godine i u nekoliko navrata zadnju godinu se nije osjećala baš najbolje."
"92 godine?!?! Nikada joj ne bih dala toliko."
Mrs. Joan ne čuje najbolje, ima umjetan kuk i umjetne leće. Jako je druželjubiva i voli pričati priče o svojim putovanjima. Oduševila me i sigurno će mi ostati jedno od najupečatljivijih sjećanja ovog putovanja. Koji fantastičan pozitivan duh!
Ne samo da svake godine ide u Australiju, nego još ode na barem jedno putovanje. Njezina mlađa sestra, Mrs Patricia, koja ima 83 godine se nakon smrti muža, prije 5 godina odselila sa svojim psom u neko selo u Grčkoj gdje je s mužem voljela ljetovati. Mrs Joan ju je lani tamo podsjetila, a godinu prije je bila po Irskoj.
Prije nekoliko mjeseci se Pat preselila na jug Francuske i kaže mi moja 92-godišnja suputnica: "Nisam je još stigla posjetiti. To ću nakon što se vratim." i onda onako više za sebe, s laganim smiješkom na ustima doda: "Još nešto čemu se mogu veseliti."
Nevjerojatan pozitivan duh, a mislim da je život baš i nije mazio. 30 godina je živjela u Australiji. Otišla je tamo s mužem zbog posla. Proputovala je veliki dio svijeta, ali mislim da nije neka neka imućna osoba jer u puno priča vidim da su putovali "low budget".
Odlazi u kazališta, shoppinge i na kave. Voli Rod Stewarta i sluša njegove CD-e pa su joj nećaci nedavno kupili ulaznicu za koncert. Moram li reći da je otišla?
Nije se upuštala u razumijevanje daljinskog nego je prepustila Mrs Jenny da joj namjesti filmove. Dok je gledala "Walk the Line" (film o Johnnyju Cashu - prijevod za nefilmofile), svako toliko bi se počela micati u ritmu muzike.
Kad se Jenny maknula prošetati pred kraj leta, rekla mi je: "Znaš, bojala sam se kako će podnijeti let. Nikada nije putovala ovako daleko, a pomalo se boji aviona. Najdalje je išla do Grčke kod moje sestre. Ali zadovoljna sam kako je to podnijela."
Prije slijetanja sam gledala kroz prozor i odjednom osjetila izvrstan miris u zraku. Okrenem se i vidim da Mrs Joan zatvara bočicu Chanel No. 5. I usta su joj bila friško našminkana, a bijela kosa netom počešljana.
"Ne dam ti se ja." rekla je.
"Vidim, vidim, i nadam se da ću ako doživim te godine i ja biti takva."
Pozitivan i veseo duh koji zrači i naprosto osvaja.
Kad smo izlazili iz aviona, dovezli su joj kolica. Otišla sam je pozdraviti i zaželjeti sretan ostatak puta.
Onako sjedeći u kolicima, stavila mi je obje ruke na obraze i uz osmijeh od uha do uha i toplinu pogleda kakvu imaju none rekla: "Draga moja, jako mi je drago da sam te upoznala i bilo mi je baš lijepo putovati s tobom. Želim ti puno sreće i sve najbolje u životu.".
Hvala, Mrs Joan.
- 23:05 -
utorak, 01.04.2008.
Luton, tak imam te rad
Uvod
Na Heathrowu su prije 2 - 3 mjeseca ukinuli suludo pravilo na koje sam nailazila isključivo u Engleskoj, a to je da u ruci prije prolaska security-ja smiješ imati samo 1 torbu. Netko mi je rekao da je ukinuto u cijeloj Engleskoj pa sam bez provjere računala da je tako i na Lutonu. Kako nisam htjela riskirati da zakasnim na let za Dublin u slučaju kašnjenja leta iz Zagreba, odlučila sam imati samo carry on računajući da smijem nositi i ručnu torbicu uz njega. Dobro, moja Mary Poppins torba je oveća, ali je kupljena i koristim ju kao handbag .
Zaplet
Dođem do stepenica ispred security-ja, a tamo neka gužva. Dva Indijca broje torbe putnicima i rigorozni su: 1 torba po glavi. I najmanja torbica se računa kao torba. Pravilo je jasno i nema odstupanja!
Probam pregovarati s Indijcem, ali očito nisam njegov tip....
Okrećem se da odem check- in-irati torbu iako znam da će me Ryan sada opaliti po džepu u svom stilu i check in torbe će koštati kao povratna karta jer sam se naknadno na to odlučila, a Indijac mi kaže: "Stani malo tu na stranu.".
Imam dovoljno vremena do leta pa stanem.
Nakon 2 minute kada je izregulirao gužvu, dođe i pita me: "Imaš li laptop i knjige u ručnoj torbici?".
"Imam."
"Izvadi ih i nosi u rukama, a torbicu stavi u kufer." . Naravno, pravilo je da se nosi jedna torba, ali u pravilu ne piše koliko toga smije biti u rukama van torbe .
Kako je vidio da se nećkam, pomislio je da ja to ne znam i kaže: "Otvori tu kufer i ja ću ti to složiti. Stane sigurno."
"Ne, hvala, složit ću ja sama!" i odjurim glavom bez obzira u WC da to napravim iza zatvorenih vrata.
Gledao me u čudu.
Ma ne bi se čudio da je znao tajnu:
Kako da nasred aerodroma na najprometnijem mjestu otvorim kufer u kojem je na vrhu vrećica sa šparogama koje je Relja po Mirjaninom naređenju nosio u nedjelju iz Istre za mene ?
Do njih je vrećica sa sjemenjem za radić (moja ideja, Mirjana nije ništa tu skrivila ), tartufata, tartufi i maslinovo ulje s okusom tartufa (mala bočica), arancini i keksi s maslinama?
A druga stvar; što on misli da u Mary Poppins torbi imam samo laptop i knjigu? Ma u nju stane malo manje nego u kufer.
Vjerovali ili ne, uspjela sam ja to presložiti tako da sam u džepove potrpala novčanik, mobitele, i štogod je stalo. Aparat je išao oko vrata, a laptop i knjige u rukama. I naravno, kufer se vozio zamnom, ali sada puno širi nego što je bio i sigurno ne u dozvoljenim dimenzijama za carry on. Na kuferu se vozio kaput.
Dođem do Indijca, stavim osmjeh od uha do uha i kažem mu: "Evo, napravila sam kako si rekao." .
Pogledao je kufer malo sumnjičavo i pustio me. Nitko im nije rekao da mjere onu jednu dozvoljenu torbu .
Završetak
Prođem security i imam što vidjeti:
20:25 - FR341 - Dublin - Estimated at 23:00 
Zašto nisam uzela kartu s check-in-om torbe? Zašto ? Da jesam, mogla sam nositi i paški sir kojeg mi je Maja pokušavala dati! .
Moram li reći da sam čim sam prošla security izvadila Mary Poppins torbu, sve vratila u prvobitno stanje i ušla u avion s 2 torbe i vrećicom iz shoppinga?
Ajme, što bih dala za original Mary Poppins torbu u kojoj se ništa ne vidi...
- 23:55 -
.
