ponedjeljak, 28.04.2008.
Penang onako uvodno...malo o običajima, ljudima i životinjama
Stigao mi je jučer mail od jedne Malezijke koja je radila sa mnom u početku kad sam preselila u Dublin. Čula je da sam bila na Penangu i pita kako mi je bilo. Kaže kako se nada da nisam doživjela kulturološki šok.
Nisam, ali da je jako različito od drage mi Europe, to je. To sam, u stvari, i očekivala. Pa toliko kilometara dalje, mora biti jako različito.
Penang je otočić u Maleziji i išla sam tamo poslom tako da nisam imala puno vremena za turizam, ali mi se nije ni dalo previše jurcati. Kakogod to zvučalo, odlučila sam se malo i odmarati uz bazen u slobodno vrijeme na uštrb gledanja neke znamenitosti. Nisu putovanja samo turističke atrakcije, a ja i ne uživam ako ostavim dušu trčeći da vidim dva kamena više...Top 3, a ostalo što se stigne. Polako, ima vremena....Treba nešto ostaviti i za sljedeći put
.Više mi je u tom trenutku nakon dublinskog sivila vrijedilo pola sata gledanja u jarko plavo nebo i palme, nego išta drugo
Uostalom, postoji i ona druga strana putovanja koja meni putovanje čini još ljepšim; promatranje da se vidi što je stvarnost i svakodnevica neke zemlje, upoznavanje kultura i običaja....
Za to treba zastati i malo prošetati izvan turističkih ruta.
Za to se treba i odmoriti, popiti kavicu i naći vremena da se ne razmišlja o sljedećoj MUST SEE destinaciji. Za to treba u miru gledati oko sebe.
Međutim, treba poštovati granice do kuda se smije ići
.
Nemojte samo pomisliti da su Malezijci agresivni. Naprotiv, doživjela sam ih kao iskreno ljubazne i srdačne ljude. Zadnjih mjeseci stalno surađujem s njima i mišljenje mi se nije promijenilo. Ovu ploču sam uočila samo preko puta našeg hotela i naravno da nisam odolila, a da je ne snimim. Inače, stopa kriminala na Penangu je strašno niska. Ne sjećam se brojke, ali skoro ništa. Jedan taksist nam je o tome rekao: "Najveći kriminalci su Porezna uprava. Oni te jedini stvarno opljačkaju."
Jedna od stvari koje nisu pisale u mom vodiču, a odmah sam je primijetila kao neuobičajenu jest da štogod Malezijci predaju nekome, predaju s obje ruke. Npr. kad vraćaju novac ili daju račun... ma bilo što; oni predaju stvari s dvije ruke. Kod njih je nepristojno predati nešto s jednom rukom.
I to je nešto što mi se učinilo kao jako lijep i drugačiji običaj u odnosu prema onome kako mi to radimo u zapadnom dijelu svijeta. Osoba koja daje nekome nešto, ima taj trenutak vremena posvetiti se onoj drugoj osobi, pogledati u oči, nasmijati se... To, u neku ruku, pokazuje i jednu razliku između njih i nas, a to je brzina života. Je, tamo je svugdje gdje ljudi žive gužva zbog broja ljudi,...
Postoji još jedan lijep običaj vezan uz dvije ruke. Ne rukuju se uvijek kad se sretnu, ali kada to naprave, i to naprave s dvije ruke; pružaju desnu kao i mi, ali u biti s obje ruke uhvate desnu ruku onoga s kojim se rukuje. Objasnili su mi da takav pozdrav znači "Welcome to my heart.". Baš lijepo, nije li?
Sve nam je tamo drugačije i zanimljivo.
Njihova priroda je savršeno druga priča. Kako i ne bi bila s toliko vlage i topline. Kako nama rastu smokve uz cestu, tako njima rastu banane.
Neuobičajeno nam je bilo i vidjeti majmune u divljini...
...a ni zmije nisu baš naša svakodnevnica
.
U sljedećem broju o tome kako je prošao moj susret s ovom žutom damom.... Što mislite, imam li nove žute cipele
? Ma znate me... Naravno da nemam!
.Imam ih u drugoj boji
...
- 22:21 -
.
