četvrtak, 24.04.2008.
Tko će me od sad onako pitati: "Ima li što novoga na 'onom planu'?"
Postoji li sudbina? Postoji li sreća?
Nekada mislim da postoje. Nekada mislim da ne postoje nego da najveći dio događanja izazivamo svojim mislima, stavovima i ponašanjem. Ništa u životu nije crno ili bijelo pa možda i ovdje postoji neka sredina. Možda sreća i sudbina postoje, ali ih možemo malo usmjeriti i pozitivno potaknuti.... Ako nije tako, to je grozno. Ako nemamo utjecaja na ništa, dobro je da ne znamo što će nam se dogoditi pa barem mislimo da ovisi o nama.... To je nešto što nikada neću saznati. To je nešto o čemu ću vjerojatno stalno mijenjati stavove.
Kada sretnem ljude kao što je Mrs Joan, pomislim da je sve do naše naravi. Ili je ona možda samo imala sreće?
I moja je nona kao i Mrs Joan slomila kuk i operirala mrenu. Međutim, nju je to zaustavilo. U čemu je razlika? Možda ona samo nije imala sreće?
Uvijek sam se čudila zašto ne ide van, zašto ne pušta štaku, zašto ostaje doma...
Očito se nečega bojala. Ponovnog pada, ponovnih operacija...tko zna čega. Bila sam toliko puno kraj nje i nisam se sjetila postaviti to pitanje: "Čega se bojiš da ne želiš sama hodati otkad si pala?". A razgovarale smo o svemu i svačemu. To bi bilo jedno tako jednostavno pitanje. Istina, poznavajući nju, vjerojatno bih dobila odgovor: "Ne mogu.", ali me sad muči da to nisam pitala.
Je li možda ne razmišljamo dovoljno duboko o ljudima koji su nam bliski i kraj nas? Možda je u ljudskoj prirodi da podrazumijevamo sve lijepe i pozitivne odnose? Mama, nona, nono...svi su oni bili tamo dok sam odrastala...Čak me ni činjenica da je tata umro tako rano nikada nije navodila na razmišljanje kako će i ti koji su mi stalno tu, prije ili kasnije otići..... Jurcamo zbog posla, zbog ovoga i onoga, zbog svih mogućih i nemogućih razloga i ne stignemo stati i provesti više vremena s onima koji će nam jednom najviše faliti.
Cijelo vrijeme sam razmišljala koliko bi noni život bio ljepši da ide van i nalazi se sa svojim prijateljima ili ode u šetnju. 22 godine je provela praktički ne izlazeći. Jedine šetnje su bile s nama do vikendice ili kod doktora. 22 takve godine, a ja se nisam sjetila postaviti jednostavno i logično pitanje: "Čega se bojiš?".
Je li njezin život stvar naravi ili sreće i sudbine?
Ako je sudbina, po čemu netko zasluži ljepšu? Ja ne vjerujem u reinkarnaciju i ne mogu si to objasniti tako.
Gledam nju koja je bila jako dobro, pošteno i požrtvovno stvorenje.....
Zašto onda mora imati tako težak kraj? Zašto se gasi tako mučno već mjesecima?
Jedan davni razgovor će mi uvijek ostati upečatljiv... Objašnjavala je kako u životu treba polaziti od pretpostavke da su ljudi dobri. Ako se netko i pokaže lošim, to je pojedinac. Da, tome me učila...I poštenju... I mnogim drugim pozitivnim stvarima...
Ne bi li takva osoba zaslužila lijepu sudbinu i kraj u kojem se ne muči?
A ona je vjerovala u sreću. Bila je jako fina gospođa koja nikada nije psovala i izreku koju sam čula u puno drugačijoj varijanti, ona bi rekla ovako: "Tko se rodi sretan, može se roditi i bez nosa. Izrast će mu naknadno." 
Da, to je bila moja nona...
I sada mi je grozno što nisam tamo kraj nje...dok se ne ugasi.
Bilo mi je grozno već zadnji put kad sam odlazila jer sam znala da se pozdravljamo. Činilo mi se da i ona to zna.... To su trenuci u kojima se počnem pitati je li odluka o preseljenju bila dobra... To je jedino što vagu naginje na povratak....
Nikada prije nisam pomislila koliko će mi kad dođem doma faliti onaj njezin pogled, podignute obrve, lagani smiješak i pitanje: "Ima li što novoga na onom planu?" ... Bez toga nije moglo proći. I nitko to ne zna Tako pitati...
- 23:17 -
.
