Pjesme s drugog kata
31.05.2005., utorak
Ugodno je danas. To je dobro.Volim ovaj vjetar šta mi ulazi u sobu. Neću reć propuh, promaja, jer oni provaljuju u kuću i razbacuju stvari i miču zastore i prehlađuju bubrege. Tako su me učili. Ovi vitar je prijatelj. Ako vjetar puše vanka, onda je vanka i moja soba ako puše u njoj, a onda sam na većem mjestu, ne samo unutar zidova, pa mi ni vanka nije sa druge strane ekrana nego je skupa i vanka i unutra. Osjećam se opuštenije tako, u širem svijetu, dobro je to taktilno društvo. Kruh kojega sam danas kupia je bia zagoren. Nekad je kruh često bia zagoren, a sad je rijetko. Istina, nekad još davnije se kruh uzima samo u pekari, rano ujutro, ali ajme, kako je to mirisalo. Danas mi je stan zamirisa onako kako miriše, kako je mirisa kad sam se doselia. Pravi miris stana sebe ne pokaže često, obično kad zaboravim, kad dođem izdaleka. Nego, tu i tamo iskoči kad mu padne na pamet, onako tek tako, kao danas. Kako stan u Splitu miriše nemam pojma, sedamnaest godina ga valjda pretvori u toliko prvi miris da ga više ne možeš osjetit. Znam da sam obično moga prepoznat po kojem stanu miriše portun kad bi dolazia doma. Je, to samo ako je po nekome od stanova koje sam poznava, i ako nije bila južina kad bi sve po sumporu smrdilo. Imam jednu Kečkemetovu monografiju o Vicku Andriću, di je prikazan njegov projekt za uređenje sumpornih izvora na Matejuški. Učinjeni su bazeni i umivala, pa se tamo prala roba (baka mi pričala). Onda je neko diga moju zgradu iznad toga. Fackenheim stated that the mind can accept the possibility of Auschwitz solely because it was. The result is that "the more the psychologist, historian or 'psychohistorian' succeeds in explaining the event or action, the more nakedly he comes to confront its ultimate inexplicability. In the paradoxical formulation of the philosopher Hans Jonas, 'much more is real than possible.'" ---- For almost fifty years the great majority of architects and architectural historians have circumvented the questions raised by the circumstances that not only were the men who designed Auschwitz fully qualified architects, but one of them, Fritz Ertl, was even a Bauhaus graduate. Intellectual vacuity, emotional passivity and moral indifference have characterized their response to the most serious remonstrance the discipline of architecture has ever faced - even if this challenge came in the shape of the largely unmodified horse stables (known as Pferdestallbarakken OKH-Typ 260/9 and designed to house fifty-two horses) which the architects of Auschwitz adapted to house a thousand prisoners. Robert Jan van Pelt, Architectural principles in the age of historicism |
29.05.2005., nedjelja
|
Prije par dana (nemam više pojma kad, temporalno sam dezorijentiran, sjećam se samo vrućine i ne znam kako je bilo kad je bilo friško, i je li uopće ikad tako bilo, tako su svi dani vrući i svi dani su tako isti i onda se ne mogu sjetit onoga dana kad je počelo tako bit, ali brzam jer ga tek trebam spomenut, iako nije bitan dan nego vrućina. vruće mi je) sam mislia napisat: "Sinoć je počelo ljeto." Samo nisam, i sad više nema smisla to pisat jer svi to znaju. Moram očistit stol, uklonit ovi zemljopis prašine koji se razvio po njemu. Je li bi netko tko se bavi arheologijom uspio iz rasporeda slojeva i nakupina zaključit šta i kako se na njemu odvijalo? Kad hodam ne osjećam se cjelovito i povezano, noge mi se kuvaju i omotane su vrućinom i ne ponašaju se onako kako bi trebale. Umjesto da idu napred, da sa užitkom idu u opuštenome ritmu, zapinju i ja se osjećam podijeljen na pola i neuravnotežen. Tako mi hodanje postane gnjavaža, a ja volim hodat. Kvragu i vrućina. Još pet mjeseci toga. I zato sad ne uživam u onome između, nego samo jedva čekam kad ću doć, jer će tamo bit ugodno i friško. Mada su prvi momenti nakon dolaska isto grozni, kad se topim i mokar sam i skidam vodu sa čela. Inače put opušta, idem i mislim i gledam i kotrljam se u svome balunu. Iako, kad sam loše raspoložen, onda baluna nema i izložen sam sa svim svojim kantunima. Gledam, zašto ja ne bi bazen napravia u dnevnom boravku? Ionako nemam pojma čemu bi mi služila ta soba. Još da mogu zid prema vanka srušit, stavit stakla, posadit malo stablo, učinit palubu od tikovine i eto ti ga na. A stablo mi raste na gornjoj teraci, ma ne jedno nego tri i možda nisu stabla, nego su grmovi, a ko će znat, još su samo male grančice i nešto mahovine. Sea Water Event The tides of the ocean and the floods are danced; certain birds and animals are included. Further Sea Water Events 1. An island far out in the sea. 2. Lightning that strikes out in the middle ocean and in the east. 3. Black cloud. 4. A wind coming in from the sea. ... 42. Fire burning. 43. Coals of a fire smoking. 44. People are sleepy and they sleep. 45. Waking up. 46. Smoking a cigarette. 47. Red cloud. Jerome Rothenberg, Ritual: A Book of Primitive Rites and Events Sa Ubuweba, jedan Great Bear Pamphlet. ---- update: sa Oniona: Dolphins Evolve Opposable Thumbs 'Oh, Shit,' Says Humanity Origami Bird Poached For Scrap Paper Lower Class Dismissed The Machine: Will It Replace The China-Man? [The Onion In History, May 29, 1905] Libra: (Sept. 23—Oct. 23) The solution to all your problems can be found by reading the mistranslated myths of a stone-age desert nomad tribe. Aries: (March 21—April 19) Your lifelong love of all things zombie becomes a definite liability when former president Ronald Reagan mysteriously returns to life and is told that you wouldn't mind if he stayed at your place. Gemini: (May 21—June 21) Your outspoken criticism of your superiors will lead to your transfer to a combat posting in the Middle East, something you didn't know the manager of an auto-parts store had the authority to do |
26.05.2005., četvrtak
Igrao se kućanskih poslova, tuširao, sjedim, evo me.Meni bi bilo neugodno imat sluškinju po kući. Je, ne bi mora peglat, je, ne bi mora usisavat, je, ne bi mora prat špaher, kuhinju, banj. Ali mi isto ne bi bilo fino imat neku treću osobu koja mi se mota po kući i radi te grube poslove. Pa neka ja platim, to bi mi svejedno izgledalo kao da imam slugu. Kao poštenom, školovanjem klasno osviještenom djetetu, ne bi mi bilo ugodno. A i išlo bi mi na živce, ne mogu se opustit ako mi netko nepoznat trčkara po kući. Pa se sjetim jednoga plana zgrade u... a nemam pojma, slabo pamtim ulice, jedna od onih okomitih na Vodnikovu. Nego, lako šta veliki stan ima prostorije za poslugu. Piano nobile, kućevlasnik, fala bogu da će imat (a bia sam unutra, posluge više nema ali je stan dobrim dijelom u izvornome obliku. monstrum). Stvar je da mali stan na prvome katu, stan od kakvih šezdeset kvadrata ima sobu za sluškinju. Dnevni boravak, spavaća soba za njih dvoje, kuhinja, banj i služinska soba. Meni je to neshvatljivo. Manje sam introspektivan u zadnje vrime. Ne znam je li mi tako draže. Ali sam se sitia svoga pupka danas. Čudan dio tijela, a? Dosta vrimena je bilo otkad sam zadnji put pogleda unutra. Dubok je. Inače, u utorak sam pisa. Pojelo mi post. Nešto nije bilo u redu s nečim, pa nisam moga napisat ni: "Smeće mi pojelo post. Jeba im pas mater." A posli mi se nije dalo. Tek danas me opet uvatila volja za nešto napisat. Neću se ništa iz toga posta pokušat prisjetit, ne da mi se. Ma bit će da ni nije bilo ništa baš interesantno. Dobro je šta sam gotov sa korekcijama šuma i polja. Karte su sad skroz precizne, samo po svoj prilici podosta netočne. Eh. Palo mi je na pamet kako se, otkad je napravljen kolektor u Splitu, gubi krasna i izražajna riječ "fonja". To je ono u šta nam je upada balun kad bi igrali u parku na Matejuški isprid kuće. Izvukli bi ga vanka (ne daj bože da je trebalo skakat na brodice od ribara, jer bi ih onda trebalo privuć, a konopi su bili nešto najstrašnije) i držeći ga najmanjom mogućom površinom vrhova prstiju, nosili ga prat preko ceste na fontanu kraj Fife. Sad mi je čudno kako nam je bilo skroz normalno prat balun koji je upa u more. Znači da je bia previše šporak da bismo ga gurali obučenim nogama po podu. Vidiš ti to. Rafa je više čvrsta šporkica. Valjda, malo sam to zaboravia. Svijet je očito malo čišći nego u osamdesetima. |
24.05.2005., utorak
|
|
22.05.2005., nedjelja
Vrane su doselile i vole vrh onoga velikog stabla, pa često bude gužva tamo, njih tri-četiri. Ili se rasporede po antenama naokolo.Nakon šta čovjek pogleda "Uvozne vrane" ne osjeća se ugodno reć nešto kontra njih, ali šta ću kad baš nisu najsimpatičnije beštije. Hvatao sam mali grmić prašine da mi ne padne u pjat ili čašu. Gledao prašinu kako se pada sa moga stopala u koso rezanim zrakama sunca. Kad je pukla žarulja, banj zaparen od tuširanja, svjetlo se ulijeva kroz staklo nad vratima, a mrak se taloži po podu. Oni pauk se nije više vraća radit mrežu na kvaki. Šta ću ja kad ne mogu otvorit prozor bez da mu razbijem mrežu. Valjda je naša neko pametnije mjesto. Ne kao onaj drugi koji je razvuka mrežu između dvi štipunice. Slab graditelj inače, mreža mu se raspala čim sam počea skidat robu, a bez da sam je uopće taka. Nemam pojma di je sad. Bia je jedan šta je činia mrežu u gornjemu kutu vrata od te terace, i svako jutro bi bila razbivena, a do popodne bi je složia ponovo. I tako danima. Bili neki rođendani sinoć, pio. Ne previše. Bilo ok. Naspava se jutros. |
20.05.2005., petak
Kad zatvorim oči, ma kad samo trepnem, iskaču polylineovi i gripovi im pripadajući, plave kockice, i micanje i stretchanje i trimanje i ajmemenimajkomilabožemoj. Danas su se pojavila i stabalca sa katastra. Je li parcela koja je prije sto godina označena kao šumska (a nacrtana su mala stablaca, po jedno na parceli, i ima ih nekoliko vrsta. temeljit C. i Kr. rad, ima bit), šumska još uvijek? Ono je depopulirana zabit pa valjda nije postala polje, štajaznam. Ali ovo šta ja radim je tako u kategoriji slobodnog sudačkog uvjerenja, da se nadam kako nitko neće imat problema šta mu je polje najedanput postalo šuma, ili ostala poljoprivredna i šumska površina. Nisam ja kriv šta sve skupa treba bit gotovo za dvi sedmice, a podloge sa tim biljkama su takav šlampavi kaos da mi muka dođe. Pa se barem trudim da karte izgledaju konzistentno, ako već nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ali je danas konačno došlo jedno nerazumljivo pismo namjere iz nekog gradskog ureda za nešto, ili iz Maksimira, nemam pojma, crte i stabalca i zagonetna slova (recimo da je P pašnjak, da je Š šuma, L livada, a šta je onda I?) mi izbacuju puno stvari iz glave. Dat će mi da dizajniram neke... e to je nerazumljivo, a valjda česme. Spominju neku iljaduosamstoibogtepitakoju i Haulika, i izvorno ovo ili ono, i štajaznam. Valjda oće da budu izvorne. Idemo na razgovor u utorak. Ali to sve kad se Senj završi. Toponim dana: Konačnice. Imam novi hard disk. Ou jea. Imam previše novih CDa sa mp3ama. Eh. Trebam se malo počet suzdržavat, koliko god me blagodati akademske veze iskušavale. Večeras bi najradije osta doma, al mi je to nekako... pa neodgovarajuće, a ionako će se neki skupit pit doli i onda će mi to smetat ako budem sta ovde. Jerbo bi isto treba bit negdi i družit se, jebemti ti društveno uvjetovanje. Zadnje četiri večeri se vučem po koncertima, i lipo isplaniram kako ću dva dana u KSET, odmorit se jedan (gledam, Lunar i Analena više-manje, neš ti) i onda u četvrtak opet na isto misto. E, pa su me onda zajebali i stavili u Močvaru u sridu još i Peach Pit. A neću ne ić na to valjda? Šta se mora mora se. A spavat ću sutra ujutro, a bit još večeras malo mutav. Sinoć mi je trebalo tri pive da se dovoljno razbudim da mogu povezat misli i usta. OK, ovo je maksimum razmišljanja kojega sam moga odradit sad. Dosta. |
16.05.2005., ponedjeljak
Ma ja stalno čekam nešto da završi, stalno imam osjećaj da nešto treba proć, da nešto trebam kompletirat i da ću se onda moć odmorit. A jebemu, šta? Radim, kvragu. I radit ću još dugo. Pet plus dva. I godišnji. Čini mi se da bi treba ja bit potpuniji da bi se moga odmorit. Osjećam se... tanko? Onako kao štramac za more, onaj šta se napuše, ali onaj plastični, ne platneni (mi smo nekad imali platneni, gumirano platno, fala bogu, koji je bia ogroman i ugodan. plastični su smeće), šta mu se rubovi iznutra zalijepe dok ih ne napušeš. Fali mi taj osjećaj napetosti. Stalno pišem isjećaj umjesto osjećaj. I kad budem napuhan do kraja, iščistit će se i ovi pretrpani rubovi u glavi mi šta me pritišću. Ili to, ili da idem na tečaj umjetnosti življenja. Kako god da se takve stvari zovu. Je, moš mislit. Samo oću oprat glavu sa unutrašnje strane i dobro se naspavat. Toliko dobro da ne zijevam pola dana svaki dan. Doli osjećaj iščekivanja! Gori užitak radnog naroda u opuštajućem popodnevu! I opuštajućem vikendu! I u svakome momentu! "'Kopile kornjačino!' Šiucai je imao i mandarinske psovke. Akju utrča u prostoriju za vršidbu. Prsti su ga boljeli, a u ušima mu je odzvanjalo i ono 'kornjačino kopile' jer ljudi iz Veidžuana nisu koristili te riječi. Njih su upotrebljavali samo državni činovnici i ugledni građani, tako da su one, iako ga je i dalje bilo strah batine, na njega ostavile dubok utisak." Istinita pripovijest o Akju-u, Kovanje Mača Lu Sin (Lu Xun, Lu Hsun) Sanjao sam dug san, kompliciran. San u kojemu sam zna šta će se dogodit, samo sam čeka da vidim kako. Otprilike kao knjiga ili film, odavno zadnji put viđeni, pa gledaš i interesira te šta povezuje točke. Tako sam neku večer gleda Divlju hordu, iako je bilo kasno i mislia sam ić spavat. Sjeća sam se bia samo kraja, pa eto utažih žeđ za znanjem kako je došlo do krvi. Po montypythonovcima: "Sam Peckinpah and his latest film Buckets of Blood Pouring over People's Heads." Samo šta je u snu sve paralelno, i znanje da znam šta ide, i znanje da prvi put vidim šta se događa. Krasan lažni deja vu. Kako bilo, sjećam se da znam da sam na kraju pobiga na konju preskačući živicu. Samo šta sam se prije toga naša na vrhu pokretne zgrade koja je išla od jedne do druge strane vrta i doli je bila hrpa ljudi na konjima koji su me progonili. Moguće je da sam to dva puta sanja, iako je zapravo sigurno točno da sam odsanjao i lažno sjećanje paralelno sa radnjom. Inšoma, zgrada se iskrenila, ja skočio dok je padala, preskočio živicu i dalje... nemam pojma. Recimo da sam odjaha u izlazak sunca. Aj dosta ovoga. Idem do KSETa večeras. Zadnji Guapo me baš nije oduševia, al su obično dobri uživo. P.S. Neka budala od pauka mi ide radit mrežu na kvaki od prozora. |
14.05.2005., subota
|
Noge su mi ledene. Gladan sam i ne da mi se spremat večeru. Mislia sam nešto napisat, a ne znam više šta. |
Sunce negdje na oko trećinu puta niza zid znači da se imam dignit brzo. Pomislia sam to, sjetio se da je subota, otišao u zahod u kojemu nema svjetla. Eksplodirala mi je žarulja sinoć dokle sam se tušira, a nemam rezervne, i sad je unutra mrak i negdi po podu je barem jedan komad stakla na kojega mogu ugazit, pa pažljivo gazim jer sam bos. Ispitao sam put, i od vrata do krpe ispred lavandina je sigurno. Moga bi obuć šlape, ali onda ne bi bilo zabavno.Nego, ljut sam bia nešto, ne baš ljut, više onako nakon-ljut. Sigurno neki loš san, jer je zapravo uglavnom sve ok, makar ništa posebno dobro. "Everything is peachy officer, we're just out for a morning walk." A breskve mi baš nisu nešto drage. Tako nešto sam mislia. Vratio se nazad, zaspao i imao još gore snove. Ovih se sjećam, iritantne i neugodne stvari. A eto. Jučer i danas kroz prozor je panorama u nekoj malo razvučeno žućkastoj boji, i izgleda kao neke slike od nekidan kad sam se malo igra sa settingsima za boje na aparatu. Šta bi bilo da se stvarno promijenilo zato šta sam ja slikao? Onako jedna mala šala svega. - E, amo se ća malo zajebavat sa kauzalnošću. - Može, imaš neki krivi uzrok? Ovde sam pokušava nešto napisat o tome kako su zgrade zadnjih dana malo iskakale i bivale skroz zgradaste, ali mi ne ide. Nikako nisam uspia opisat kako mi je Mimara iz čista mira isijavao svoju dužinu sinoć. To su ima bit radile jer sam još malo smantan kako sam bia bolestan. Ma ništa posebno bolestan, nego je eto lagano uporno držalo, i još se ne osjećam skroz čisto. A bilo bi mi baš fino da ih mogu nastavit tako vidit, kad se nekako izoliraju i utisnu mi se cijele. A ne mogu forsirat taj način gledanja, znam, proba sam sinoć. Kao spavanje, nema smisla se trudit. I informacije kapaju sa svih strana. Ima nešto šta me zna iživcirat, evo šta: - You know what a myoclonic twitch is, bonny boy? - N-no. - Well, when you're falling asleep, and your mind's wanderin'. And you've crossed over the boundary of sleepin' and wakin', and you're beginning to almost dream, and in the dream you take a step, or move an arm, and in real life IT twitches too. And it wakes you back up. You ever had that? - Uh. Y-yeah. Yes. Sure. - That's a myoclonic twitch. Iz "Death: the high cost of living" od Neila Gaimana (thanx Lola). Čovjek sazna nešto od svudgi. Neku večer sam se skliznia na kamenim pločama na đigi, ispred autobusnog kolodvora, tamo bit će di su oni remorkeri, ili nešto tako šta je bilo zavezano, i lupnia sam nogom po onome naslonu za ruke od kauča, pa me probudilo. Nikako zaspat posli. Usput, sad imam žarulje za banj, kupio ih na povratku sa popodnevne kafe (pive za mene, ne leži mi baš kafa). Ali ih još nisam stavia, pa je još mrak unutra. McSweeney's. Recimo ovo. Izludia sam od tipfelera danas. Zaboravia sam tipkat. Ma i pisat, ne sviđa mi se nešto ovaj post. Ma. |
10.05.2005., utorak
Imao sam neku ideju za pisat, samo je nestala. Otprilike kao maloprije ovaj paket maramica na stolu, kojega nije bilo na prvi pogled, a malo posli je, možda na istome mjestu. A možda je točno to ono šta sam mislia napisat. Mislim, šta ako ga stvarno nije bilo? Nisam ćorav da ga neću vidit posred stola. OK, ćorav jesam, ali ne toliko, a pak je bijel na bijelom stolu pretrpanom jednom šalicom čaja, tabletama za grlo, tabletama za fibru, maramicama ispuhanima, CDima sa mp3ama, CDima sa filmovima, CDima sa crtanima, knjigama, časopisima, mobitelom, dvama aparatima, osam štipunica, jednim ljepilom, jednim metrom ou zamantalo mi se, bolestan sam , omotom sa satelitskom slikom podvelebitskog primorja u kojega je bio zamotan Timequake od Vonneguta kojega upravo čitam, iako ne ovaj momenat jer tipkam, jednim ružnim žutim digitronom, hamerima u desnom kutu, neupotrebljivim crnim cartridgeom, priborom za punjenje cartridgea u boji i ne da mi se više nabrajat. Kako bilo, možda sam jednostavno previdia te maramice, a možda sam skliznia u paralelni svemir na momenat. A možda sam u trećem, di ponovo ima maramica, a u KSETu nema prozora. A ako ih bude sutra, onda ću valjda već bit u četvrtom. Nek pasi se svađaju vanka. Nadam se da se svađaju, inače su blesavi jer zašto bi onda dizali buku? A da prijateljski brbljaju valjda bi lipše zvučali. Manta piše o moru, a ja se sjećam Brača (i Šolte, ali ona je uvik nekako sa strane) koji se vidi, pa ne vidi, pa je bliže, pa je dalje, pa je plavičast, pa je zelen, pa je veći, pa je manji, pa ga nema, pa se pojavi. A ja pitam baku, ili mamu, da kako to da se Brač miče? Ako je blizu more, ne možeš se izgubit, treba samo ić lijevo ili desno, jer put unutra nema ničega interesantnog, a more je more, more je nešto drugo. Samo drug Ješua ha Nozri može po njemu. A ovde mogu završit u Slavoniji ako ne pazim, ovde nema apsolutnih pravaca kretanja. Svaki pravac može bit i lijevo i desno i naprid i nazad. Ne možeš zamijenit unutra i more. No dobro, ima ovde Sljeme, kad ga se vidi, ima i Sava, samo moraš doć do nje. I još malo o seksualnom životu ptica, u nedjelju na gurli uz moj balkon dva vrapca se jebu, a ja gledam meksičku sapunicu na NeTu. Eh, nisam bia u stanju za ništa, a ova nije ni tako grozna, dapače duhoviti su. "Autentico Rodrigo Leal" se zove. Ima tu i nekih naglasaka, samo meni desni alt ne radi, kre OK, iša sam napisat "krepao, dabogda" nečemu šta je već krepano. Eh. Iz "The Evolution of Panspermia", Franka Eannarina: V. Dutch microscopist Anton van Leeuwenhoek in 1677 said sperm cells were really human larva, "animalcules," and popular belief followed that a man shot his microscopic homunculus, a miniature person, into the womb of a woman whom immediately began knitting rows of little pink or blue sweaters. What courage had the pre-Renaissance man, to go sans culottes and masturbate, believing that generations of his descendants were literally trickling down his fingers and inner thighs, tiny gray rubber sons and daughters (envision them bald), struggling enmeshed in a viscous silver webbing. Još da nije pokojeg anakronizma, al me zabavilo. Sa Exquisite Corpse. Link via Lola. |
08.05.2005., nedjelja
|
Ali neki glasovi pokazuju na jednu drugu mogućnost sreće :) Čekanje. |
|
Fizički se osjećam grozno. Psihički sinoć, sad sam samo tužan. Imam nove rane na rukama. Stare su bile skoro nestale, nekako sam se nadao da novih neće bit. Eto, uvijek gubim. Dobro sam spavao, mislim da sam sanjao nešto lijepo. Buđenje mi je i to pokvarilo, sjetio sam se sinoć. Ne znam zašto se gnjavim, kad nikad ne uspijem. Ostajem sam kako god da okrenem. Još sam i bolestan i grozno mamuran. Bilo bi mi draže da nema danas. |
06.05.2005., petak
Zbunjen sam nešto zadnjih dana. I noge mi se usmrde, ali to je sekundarno. Mislim, to kad dođem s posla. Onda mi cijelo tijelo bude ustajalo, nisam navika osam sati bit u robi za vanka. Skinem se odma, otpustim mirise (miris je pozitivno konotirana riječ, smrad negativno. ali pobogu, neću reć "otpustim smradove". a mirisi jesu, a koliko lijepi, kome fino, fino je.) i motam se po stanu obučen u šta manje mogu. Tuširam se tek kad se odmorim. Jedan bazen u dnevnome boravku bi bila puno dobra stvar. Izbor je lako napravit, izvršit ga je malo teže, kad neću ono šta je pametnije. Ako ne želim napravit ono šta je dobar izbor, ostane mi onda onaj lošiji, nezgodniji, pa kvragu. Fala bogu, nikad nisu samo dva riješenja (ima li ovde "i"? jebemu i debeli i tanki jat), nego izbor uvik iskoči zato šta treće baš nije pri ruci. Šta bi se ja mora mislit da mogu otić od izbora. I onda se sjetim da su uskoro nekakvi izbori, i napišem nešto, i onda gledam kako me boli kurac za to, i da zašto bi ja ovde spominjao to? Pa neću. Prekinilo me sunce na zidu. Moja soba gleda na istok i popodne je. Odsjaj, e. Sa nebodera u Čazmanskoj. Krasno nešto. I kako mrzim šta mi objektiv ima mali zoom, moram se strpit još koji misec da uštedim za bolju leću. I zbunjenome mi ovako dobro leži buka, pa slušam Sightings. Imam zadnji album već dosta, a tek mi danas palo na pamet da se igram malo na Soulseeku. Akademske ustanove su blagoslovljene na jedan poseban način, i poskida sam većinu stvari šta sam uspia nać. I to je usrećilo još jedan dio mene. Dio po dio, a imam puno djelova i stalno se mijenjaju. I neke nikako zadovoljit. Koliko sam rečenica danas počeo sa i? Ex Models bili nekidan u KSETu. Obožavam takve koncerte. Trideset ljudi u klubu, atmosfera domaća, u bendu manijaci. Ja još malo sretniji zbog toga. |
03.05.2005., utorak
Tipkam jednom rukom, drugom jedem slatko. Neću izmastit tipkovnicu, makar bi mogla ona skoro u penziju, a nema joj ni pola godine. Ili ima, nemam pojma. Desni alt ne radi. A stara tastatura od četrdeset kuna i sedam dana garancije je izdržala barem četiri puta duže. Ne sjeć A ipak se sjećam, crkli su joj bili shiftevi (shiftovi?).Mislim da sam nekome uspio malo dignit raspoloženje porukama. To me veseli. Također, jedno pomirenje danas. I dobar ručak. Obilat. Još sam sit. Imam tri lončića, tri pota (potina? potića? je li to ima umanjenicu? kvragu, asimilira me strani grad) za kakao ujutro. Pišem kakao da znate, inače sam oduvijek to zvao kraš. Kako bilo, u jednome već deset dana stoji mljevena kafa, pa moram pit iz druga dva, a (opra sam ruke, pa sad pišem sa obadvi) kako manje suđa trošim otkad radim, rijeđe palim mašinu, i tako ujutro moram na ruke oprat onoga iz kojega ću pit. Gnjavaža. Ujutro mi se ništa ne da. Imam jednu mrtvu bubu na podu u drugoj sobi. Sinoć je letila okolo, nekakva mršava crna kao osa. Očito kratko živi. No, eto životnih istina za danas. Pari sitno nešto. Pa šta. Idem čitat. |
01.05.2005., nedjelja
Plakao sam danas. Stvarno mrzim rezat kapulu.Zaboravia sam kako se dugo spava. (pas opet laje. neki pauk mi se na nogu spustio. i caps lock sam uključia, pa sam prošlu rečenicu ponovo mora pisat.) Probudia sam se oko sedam ujutro, ili tu negdi, činilo mi se po suncu na zidu. I nikako ponovo zaspat. Pari mi se da imam nekoga sakrivenog u glavi koji želi bit budan kad ja oću spavat. Zašto sam se razbudio? Fali mi sna, jebemu. Ako ikad poželim poludit, napravit ću to tako da obratim pažnju na oči. Oči i kad su zatvorene gledaju. Gledaju kapke sa unutrašnje strane. I ne možeš ih ugasit. O kvragu, zašto sam ovo napisa, sad sto posto neću moć zaspat. Eh. Onaj kušinić za oči je simpatična stvar, ugodan je i miriše fino. Lišće lavande je lijepo. Nego moram ležat na leđima da ga mogu stavit. A ne volim spavat na leđima. U redu je to za po danu. A ja ne spavam po danu. Stavlja sam suđe u mašinu, prsti su mi bili masni od šuga. Mobitel je zvonia. Posli dvadesetak minuti razgovora sam bio zbunjen. Zašto je mobitel šporak? Šta mi je ovo na prstima? Kakav mi je to znoj? A danas je stvarno već vruće. Pišem u gaćicama. Drago mi je bilo pričat. Gotovo je Žedno Uho. Ove godine nisam ima nesanicu od piva. Ove godine me skoro uopće nisu bolila leđa. Napredujem. Dobro je šta koncerti nastavljaju samo malo laganije. Postupno skidanje je ok. Ali šesti mjesec je već dosta prazan. Hm. Šta ću onda radit? Osjećam se nekreativno, to šta radim mi je dalo izliku da ne radim. Nisam gladan izražavanja. Samo žalim za njime. Ne sviđa mi se to. Nego, naletia sam na onaj citat od Rousseaua. "Čovjek je rođen slobodan, ali je svugdje u okovima." Ili tako nekako, nemam pojma, bilo je na engleskom. Samo sam mislia reć da je u osnovi, u početku, prvo, čovjek rođen gladan. Za razonodu, evo jedan simpatičan strip. |