Ma ja stalno čekam nešto da završi, stalno imam osjećaj da nešto treba proć, da nešto trebam kompletirat i da ću se onda moć odmorit. A jebemu, šta? Radim, kvragu. I radit ću još dugo. Pet plus dva. I godišnji.
Čini mi se da bi treba ja bit potpuniji da bi se moga odmorit. Osjećam se... tanko? Onako kao štramac za more, onaj šta se napuše, ali onaj plastični, ne platneni (mi smo nekad imali platneni, gumirano platno, fala bogu, koji je bia ogroman i ugodan. plastični su smeće), šta mu se rubovi iznutra zalijepe dok ih ne napušeš. Fali mi taj osjećaj napetosti. Stalno pišem isjećaj umjesto osjećaj. I kad budem napuhan do kraja, iščistit će se i ovi pretrpani rubovi u glavi mi šta me pritišću. Ili to, ili da idem na tečaj umjetnosti življenja. Kako god da se takve stvari zovu. Je, moš mislit.
Samo oću oprat glavu sa unutrašnje strane i dobro se naspavat. Toliko dobro da ne zijevam pola dana svaki dan.
Doli osjećaj iščekivanja! Gori užitak radnog naroda u opuštajućem popodnevu!
I opuštajućem vikendu! I u svakome momentu!
"'Kopile kornjačino!' Šiucai je imao i mandarinske psovke.
Akju utrča u prostoriju za vršidbu. Prsti su ga boljeli, a u ušima mu je odzvanjalo i ono 'kornjačino kopile' jer ljudi iz Veidžuana nisu koristili te riječi. Njih su upotrebljavali samo državni činovnici i ugledni građani, tako da su one, iako ga je i dalje bilo strah batine, na njega ostavile dubok utisak."
Istinita pripovijest o Akju-u, Kovanje Mača
Lu Sin (Lu Xun, Lu Hsun)
Sanjao sam dug san, kompliciran. San u kojemu sam zna šta će se dogodit, samo sam čeka da vidim kako. Otprilike kao knjiga ili film, odavno zadnji put viđeni, pa gledaš i interesira te šta povezuje točke. Tako sam neku večer gleda Divlju hordu, iako je bilo kasno i mislia sam ić spavat. Sjeća sam se bia samo kraja, pa eto utažih žeđ za znanjem kako je došlo do krvi. Po montypythonovcima: "Sam Peckinpah and his latest film Buckets of Blood Pouring over People's Heads."
Samo šta je u snu sve paralelno, i znanje da znam šta ide, i znanje da prvi put vidim šta se događa. Krasan lažni deja vu. Kako bilo, sjećam se da znam da sam na kraju pobiga na konju preskačući živicu. Samo šta sam se prije toga naša na vrhu pokretne zgrade koja je išla od jedne do druge strane vrta i doli je bila hrpa ljudi na konjima koji su me progonili. Moguće je da sam to dva puta sanja, iako je zapravo sigurno točno da sam odsanjao i lažno sjećanje paralelno sa radnjom. Inšoma, zgrada se iskrenila, ja skočio dok je padala, preskočio živicu i dalje... nemam pojma. Recimo da sam odjaha u izlazak sunca.
Aj dosta ovoga. Idem do KSETa večeras. Zadnji Guapo me baš nije oduševia, al su obično dobri uživo.
P.S.
Neka budala od pauka mi ide radit mrežu na kvaki od prozora.
Post je objavljen 16.05.2005. u 19:46 sati.