Ugodno je danas. To je dobro.
Volim ovaj vjetar šta mi ulazi u sobu. Neću reć propuh, promaja, jer oni provaljuju u kuću i razbacuju stvari i miču zastore i prehlađuju bubrege. Tako su me učili. Ovi vitar je prijatelj. Ako vjetar puše vanka, onda je vanka i moja soba ako puše u njoj, a onda sam na većem mjestu, ne samo unutar zidova, pa mi ni vanka nije sa druge strane ekrana nego je skupa i vanka i unutra. Osjećam se opuštenije tako, u širem svijetu, dobro je to taktilno društvo.
Kruh kojega sam danas kupia je bia zagoren. Nekad je kruh često bia zagoren, a sad je rijetko. Istina, nekad još davnije se kruh uzima samo u pekari, rano ujutro, ali ajme, kako je to mirisalo.
Danas mi je stan zamirisa onako kako miriše, kako je mirisa kad sam se doselia. Pravi miris stana sebe ne pokaže često, obično kad zaboravim, kad dođem izdaleka. Nego, tu i tamo iskoči kad mu padne na pamet, onako tek tako, kao danas.
Kako stan u Splitu miriše nemam pojma, sedamnaest godina ga valjda pretvori u toliko prvi miris da ga više ne možeš osjetit. Znam da sam obično moga prepoznat po kojem stanu miriše portun kad bi dolazia doma. Je, to samo ako je po nekome od stanova koje sam poznava, i ako nije bila južina kad bi sve po sumporu smrdilo.
Imam jednu Kečkemetovu monografiju o Vicku Andriću, di je prikazan njegov projekt za uređenje sumpornih izvora na Matejuški. Učinjeni su bazeni i umivala, pa se tamo prala roba (baka mi pričala). Onda je neko diga moju zgradu iznad toga.
Fackenheim stated that the mind can accept the possibility of Auschwitz solely because it was. The result is that "the more the psychologist, historian or 'psychohistorian' succeeds in explaining the event or action, the more nakedly he comes to confront its ultimate inexplicability. In the paradoxical formulation of the philosopher Hans Jonas, 'much more is real than possible.'"
----
For almost fifty years the great majority of architects and architectural historians have circumvented the questions raised by the circumstances that not only were the men who designed Auschwitz fully qualified architects, but one of them, Fritz Ertl, was even a Bauhaus graduate. Intellectual vacuity, emotional passivity and moral indifference have characterized their response to the most serious remonstrance the discipline of architecture has ever faced - even if this challenge came in the shape of the largely unmodified horse stables (known as Pferdestallbarakken OKH-Typ 260/9 and designed to house fifty-two horses) which the architects of Auschwitz adapted to house a thousand prisoners.
Robert Jan van Pelt, Architectural principles in the age of historicism
Post je objavljen 31.05.2005. u 21:46 sati.