Na tvoje oko tamno i duboko
Na tvoje usne tople i nježne
Na tebe

Dok te držim za ruku
Dok šećemo i plijeniš poglede
Dok te ljubim

Ponosan na sebe u tebi
Ponosan na tebe u sebi
Ponosan na našu ljubav

U petak dolazi moja Ljubav. Uvijek je to poseban osjećaj i mislim da vrijedi napisati par riječi upravo o čekanju
Danima prije nego će doći oboje smo nestrpljivi da se napokon nađemo u zagrljaju. Možete samo zamišljati sreću koju osjetimo zbog skorog susreta.

Ovdje ću ipak napisati par riječi o svojim osječajima pred njen dolazak. Kako dolazi predvečer, čitav je dan ispunjen posebnim mislima. Treba sve spremiti, pripremiti za ručak ribice koje obožava. A ja sav treperim od uzbuđenja. Kada će krenuti, dali je već na kolodvoru, dali je bus krenuo ... Najrađe bih da mogu odletio do Zgbubua da ju donesem na krilima da smo što prije zajedno.
Još nikada nisam propustio da odem pred nju na kolodvor. Umjesto busom, obično krenem pjehe do grada kada čujem da su krenuli. Ljepše mi pješačiti jer tako čitavim putem u mislima razgovaram s njom. Koliko mašte o lijepim trenucima, o zagrljaju kojim ću ju sakriti pod svoju vjetrovku i ljubiti usne i prekrasne oči, kako će me držati oko struka dok ju ljubim. Sav treperim od uzbuđenja trenutkom kada će izaći iz busa.
Kako rano krenem, obično imam još više nego dovoljno vremena sjesti na kolodvoru, uzeti pivo i zamišljati kako putuju. Radujem se kao dijete svaki puta kada se čujemo preko moba i znam da je sve bliže i bliže. Kada će doći, dali možda kasne, gdje su zastali usput, a kada kaže da su upravo prošli Delnice znam da još malo pa će stići.

Najljepše je kada vidim da njen bus stiže na stanicu. Naprežem oči da ju vidim u busu, da vidim na koji će izlaz izaći da ju odmah uzmem u zagrljaj.
Pa onda onaj prekrasni duuugi poljubac, stisak u zagrljaju pripijenih tijela. Sreća neopisiva. Napokon zajedno.

Najtužniji su trenuci kada mora otiči, a kako izgledam ispred busa dok se opraštamo, pokazuje njena fotka.

Skoro da ne prođe dan a da nam na nekim vijestima na teveju ne nameću Amsterdam, pa je ovaj post moj osvrt na to kako sam , i ne samo ja, uvijek doživljavao Amsterdam. Uvijek je bio poznat kao europska prijestolnica prostitucije i droge, ako stavimo na stranu da je bio najveće lučko središte, da je Venecija sjevera, da je bio i da je još uvijek poznat po svojoj specifičnoj arhitekturi i u novije je vrijeme središte europske politike. ...
Ako se ne varam, a ne varam se, prostitucija je ozakonjena kao i javno konzumiranje kanabisa.

Da puno ne filozofiram prilažem video Muzeja prostitucije. Od srca sam se nasmijao kada sam u vitrini što su zaboravili muškarci nakon sexa vidjeo i zubnu protezu, hahaha

Oznake: Amsterdam

Kao dijete držiš me u naručju
Jedna ruka pod glavom
Drugom me hraniš
Iz nabrekle bradavice.

Sišem među prstima
Upijam tvoje sokove
I osjetim kako svakim dodirom bradavice
Tvojim tijelom raste uzbuđenje.

Nudiš mi drugu, jednako nabreklu
Pa se igraš nudeći mi obje
Sišem sve brže u ludilu igre
Eksplozija tvoga uzbuđenja.

Kao dijete držiš me u naručju
Jednom rukom pod glavom
Drugom mi miluješ obraze
Ljubim te nježno i vraćam ti mir

Tekst je crtežom ukrasila Moja Ljubav

Bilo vam je to upravo ovako.

2017.g. Stigli mi u Tokyo u četvrtak noću. Upravo treći vikend Svibnja. A taj treći vikend rezerviran je za najveću feštu u Asakusi, jednom od gradova Tokya, rezerviran za Sanja Matsuri. Svaka ulica ima svoj Kami koji predstavlja svečano okićen Mikoši (Mikoshi) koji Japanci čitav dan na nosilima pronašaju ulicama Asakuse do glavnog hrama. Nekoliko miliuna Japanaca i turista sudjeluju u fešti tri dana vikenda.

Imali smo sreću. Grupa iz naše ulice, od jutra se spremala u neposrednoj blizini našeg hostela, pa smo tako bili prisutni od samo početka. Sada vi meni recite, kako napustiti feštu da bi obilazili Tokyo? Nema šanse. Satima smo hodali ulicama gurajući se u gužvi.

Trebalo bi malo i noge odmoriti, ali gdje sjesti na ulicama prepunim ljudi. Upadne nam u oko komadić asfalta i nagovorim ja Dragu da sjednemo na rubnik. Lako to reći, ali kako sjesti kada oboje na leđima nosimo naprtnjače. Upravo sam se spremao sjesti i kada sam pomislio da će i Draga sjesti gledam kao na usporenom filmu: najprije se spustila guza, pa onda Draga na leđa. Ajme kako je simpatično izgledala. Leži na leđima na naprtnjači kao kornjaća, a nogama i rukama lamata po zraku, hahaha. Nisam znao dali da se smijem ili da joj pomognem. Pružih joj ruke, a pomogla je i Japanka koja je sjedila do nas.

Iza nas umorni Japanci ispijaju pivo, ispred nas gomila svijeta i nosači Mikošija u svom ritmu. Jasno da je i pusu dobila za utjehu. Ostali smo još neko vrijeme sjediti na rubniku odmarajući umorne noga a s Japankom smo sklopili lijepo prijateljstvo.
Bilo je lijepo i sve sam to doživjeli smo kao dio fešte.

Odmor umornih ratnika

Ovako fešta izgleda

Oznake: tokyo, Sanja Matsuri

Prilikom planiranja puta u Japan, svakako treba proučiti kako se tamo hraniti. Često restorani imaju u svojim izlozima postavljeno sve što nude. Interesantno je da je to sve plastična imitacija hrane, izvanredno realno prikazana. Lako je odabrati i na mjestima brze hrane na ulici, sve se priprema pred vašim očima, pa birajte. Potpuno je drugačija stvar kada ulazite u restoran gdje se nudi više raznolikih jela. Na slici vas privuče neko jelo i sigurni ste da budete izašli siti.Vjerujem da su vam poznate japanske male porcije koje nisu samostalna jela, već da bi se čovjek najeo, jela dolaze u slijedovima kako ih naručujete.

Draga i ja ne spadamo u ljude koji vole vidjeti pun tanjur hrane, pun stol pa jedi dok ti se pupak ne razveže. Uživamo u malom obroku i to nam je sasvim dovoljno.

Šetali smo tako čitav dan Kyotom. Obišli smo Kinkakuji s poznatim Zlatnim paviljonom. Obišli smo u istom điru i Ryoanji Temple. Uživali smo navečer u Aqua Fantasy ispred stanice.

Kinkakuji Golden Pavilion

Ryoanji temple, jezero

Aqua Fantasy

I na kraju dođe vrijeme da usput nešto prezalogajimo. Gledamo pred restoranom na slici ribice i nekakvo meso u posudi.
Draga će ribice, ja meso. Donese konobarica porcije i obje stavi pred Dragu. Stoji iznad mene i čeka šta ću ja naručiti! Uzmem ja meso i tada se ona udalji, valjda joj je bilo jasno da je to čitava narudžba.
Draga jede svoje ribice a ja pokušavam odgonetnuti kakvo je to meso u vrelom ulju. Na kraju mi pade na pamet ... pileći želuci. Kako ih i inače volim, bilo mi je zanimljivo probati i na ovaj način pripremljene. Kruh sam morao posebno naručiti i dobio sam prepečenac.

Preporuka za kraj. Planirate li posjet Japanu, pročitajte ponešto i o hrani. Jedan od dobrih načina je Food and Drink na japanskom vodiču.

Takoyaki, okruglice s hobotnicom

Ima trenutaka kada okinemo dok se spremamo učiniti neku dobru fotografiju. Takve slučajne fotke znaju biti zanimljive.
Na češkom blogu imam prijatelja, TlusTjoch, koji voli upravo takve fotke, snimljene u pokretu, bez fokusiranja na određen objekt, slučajno. Svojevremeno mi je objašnjavao kako se zove takvo fotkanje.
Ova je fotka nastala upravo tako, slučajno.

Gledam ove dane teve pun Rvata koji puni žara odlaze na Šafhausen, Oberhausen, Unterguten i neznam koja sve ne bjeloeuropska skijališta iskoristiti godišnji odmor na europskim snjegovima. Pa kažu: Koja tisućica ojra, uzeli na kredit ili gotovina, poneko je i štedio da bi mogao stati na skije negdje na nekom europskom brdu. A napunili se i prtljažnici sarmama i kojekakvim domaćim delicijama. Tjedan dana snijega ...

Kada prijateljima ili trenutnim sugovornicima pričam o Japanu, jedno od prvih pitanja je: A koliko to košta?
Moj je odgovor: Koliko godišnje otplaćuješ kredit za auto, koliko te auto godišnje košta na cesti (bez rate kredita)? Koliko automobila imate kao obitelj? Koliko vas košta mjesečno svaki od vaših mobitela?

Ni Draga ni ja ne ležimo na lovi. Automobile nemamo jer nam nisu potrebni. Nastojimo od onoga što imamo kroz godinu uštedjeti da bi mogli opet u Japan. Sami sve organiziramo jer tako imamo svoju slobodu odabira onoga što želimo vidjeti, mjesta koje želimo obići i tako nam je najjeftinije i najljepše. Ne idemo u Japan na godišnji odmor, nego da bi osjetili Japan u sebi i oko sebe.

I za kraj odgovor na pitanje: A koliko to košta?
Avionske karte kupili smo prije dva mjeseca kada je bila akcija, dvije povratne karte Zagreb-Narita cca 8500kn (sada su već znatno preko 10 000kn). Krasan apartman u Tokyu, 12 dana za dvije osobe 2400kn. Od prošle godine ostalo nam je skoro 150 000 nepotrošenih yena. Dovoljno je da kupimo još cca 120 000y (nešto više od 7 000kn).
Japan i sve ono što tamo doživimo jednako nam je blizu kao našim skijašima koji će za tjedan dana možda potrošiti isto toliko da bi bili na snijegu od jutra do sutra. S jednom razlikom ... nama će svaki dan biti pun novih doživljaja.

Zalaz sunca nad Tokyom, uz Sumidu koju Draga spominje u svom postu.

Oznake: japan

Pade mi na ulici pogled na razbacane papire. Podignem i čitam: OBVEZNICA za izgradnju magistralnih cesta u SR Hrvatskoj u razdoblju 1976-1980.

Sjetih se tih prošlih vremena. Samodoprinosima je sagrađeno u Rijeci (tek da spomenem moj grad) bezbroj objekata od cesta do ambulanti i dječjih vrtića. Tunel Učka građen je samodoprinosom, dio autoputa od Rijeke do ulaza na autoput ... Bilo bi zanimljivo znati koliko je toga samo u Rijeci izgrađeno samodoprinosima građana.
Pa zašto se ne podsjetiti i koliko je toga izgrađeno omladinskim radnim akcijama.

Na ovoj je fotki bitna spomenploča na kojoj piše da je objekat izgrađen sredstvima samodoprinosa građana

Našu lučicu sami smo izgradili, nas tridesetak članova u škarpi u kojoj je voda bila duboka jedva do gležnja.

Pitanje za kraj: Čija je ova današnja Hrvatska? Da li je naša? Koliko smo spremni i sami zasukati rukave i nešto učiniti, pomoći da se nešto učini umjesto da čekamo da nam Grad, Županija, Država sve gotovo serviraju? Tko bi danas bio spreman odreči se 5 ili 10% plaće da mu se učini put do njegovog naselja ili kuće, da mu se izgradi ambulanta koje nema, dječji vrtić, da se ... Svatko će rađe reči: Neš ti u moj patakun dirati, to je dužnost onih gore ... Ne zazivam povratak na staro ali se pitam koji smo to mi gotovani postali da samo čekamo kada će se nešto učiniti upravo nama pod nosom. I ne samo to ... koji smo mi narod postali da se puno toga ne učini samo zato jer se pozicija i opozicija nemogu dogovoriti iz čistog inata.

Ma ja ipak mislim da je to staroj odzvonilo. I bolje da je. Japanci u ponoć u budističkim hramovima udaraju 108 puta u zvono.
Već ranim jutrom sakupljaju se u svojim hramovima da zažele sve najbolje u novoj godini. Kažu da taj dan milioni japanaca posjete svoje hramove.

Priča se kod nas da u novu godinu treba uću u crvenim gaćicama. Pitam se dali vrijedi i ako uđemo kroz crvani ulaz u Novu. A kada je riječ o crvenom, japanska je to boja sreće. Pa kada je tome tako zašto ne uči u hram Asakusa u Tokyu i zamisliti kako u tom hramu izgleda Doček Nove godine. Bili smo u njemu nekoliko puta, a možda opet budemo i ove godine, ako nas nanese put. Puno toga još imamo za običi u Tokyu i okolici.

Nakon odbrojavanja, na ovom kratkom videu, sigurno će vam nešto nedostajati. Nema petardi, nema raketa, nema topovskih udara, tek dostojanstveno čestitanje. Nema ni rata iz okolice iako se hram nalazi u jednom od centara Tokya. Svakome lako promakne jedan detalj: Negdije na dvije trečine videa, iza osvijetljenog krova svetišta u daljini se nazire Tokyo Skytree, najviši toranj u Japanu. Bez osvjetljenja i raketa!

Oznake: tokyo