U petak dolazi moja Ljubav. Uvijek je to poseban osjećaj i mislim da vrijedi napisati par riječi upravo o čekanju
Danima prije nego će doći oboje smo nestrpljivi da se napokon nađemo u zagrljaju. Možete samo zamišljati sreću koju osjetimo zbog skorog susreta.

Ovdje ću ipak napisati par riječi o svojim osječajima pred njen dolazak. Kako dolazi predvečer, čitav je dan ispunjen posebnim mislima. Treba sve spremiti, pripremiti za ručak ribice koje obožava. A ja sav treperim od uzbuđenja. Kada će krenuti, dali je već na kolodvoru, dali je bus krenuo ... Najrađe bih da mogu odletio do Zgbubua da ju donesem na krilima da smo što prije zajedno.
Još nikada nisam propustio da odem pred nju na kolodvor. Umjesto busom, obično krenem pjehe do grada kada čujem da su krenuli. Ljepše mi pješačiti jer tako čitavim putem u mislima razgovaram s njom. Koliko mašte o lijepim trenucima, o zagrljaju kojim ću ju sakriti pod svoju vjetrovku i ljubiti usne i prekrasne oči, kako će me držati oko struka dok ju ljubim. Sav treperim od uzbuđenja trenutkom kada će izaći iz busa.
Kako rano krenem, obično imam još više nego dovoljno vremena sjesti na kolodvoru, uzeti pivo i zamišljati kako putuju. Radujem se kao dijete svaki puta kada se čujemo preko moba i znam da je sve bliže i bliže. Kada će doći, dali možda kasne, gdje su zastali usput, a kada kaže da su upravo prošli Delnice znam da još malo pa će stići.

Najljepše je kada vidim da njen bus stiže na stanicu. Naprežem oči da ju vidim u busu, da vidim na koji će izlaz izaći da ju odmah uzmem u zagrljaj.
Pa onda onaj prekrasni duuugi poljubac, stisak u zagrljaju pripijenih tijela. Sreća neopisiva. Napokon zajedno.

Najtužniji su trenuci kada mora otiči, a kako izgledam ispred busa dok se opraštamo, pokazuje njena fotka.