30.01.2019., srijedaPonosan
|
U petak dolazi moja Ljubav. Uvijek je to poseban osjećaj i mislim da vrijedi napisati par riječi upravo o čekanju Ovdje ću ipak napisati par riječi o svojim osječajima pred njen dolazak. Kako dolazi predvečer, čitav je dan ispunjen posebnim mislima. Treba sve spremiti, pripremiti za ručak ribice koje obožava. A ja sav treperim od uzbuđenja. Kada će krenuti, dali je već na kolodvoru, dali je bus krenuo ... Najrađe bih da mogu odletio do Zgbubua da ju donesem na krilima da smo što prije zajedno. Najljepše je kada vidim da njen bus stiže na stanicu. Naprežem oči da ju vidim u busu, da vidim na koji će izlaz izaći da ju odmah uzmem u zagrljaj. Najtužniji su trenuci kada mora otiči, a kako izgledam ispred busa dok se opraštamo, pokazuje njena fotka. |
Skoro da ne prođe dan a da nam na nekim vijestima na teveju ne nameću Amsterdam, pa je ovaj post moj osvrt na to kako sam , i ne samo ja, uvijek doživljavao Amsterdam. Uvijek je bio poznat kao europska prijestolnica prostitucije i droge, ako stavimo na stranu da je bio najveće lučko središte, da je Venecija sjevera, da je bio i da je još uvijek poznat po svojoj specifičnoj arhitekturi i u novije je vrijeme središte europske politike. ... Da puno ne filozofiram prilažem video Muzeja prostitucije. Od srca sam se nasmijao kada sam u vitrini što su zaboravili muškarci nakon sexa vidjeo i zubnu protezu, hahaha Oznake: Amsterdam |
Kao dijete držiš me u naručju Tekst je crtežom ukrasila Moja Ljubav |
Bilo vam je to upravo ovako. 2017.g. Stigli mi u Tokyo u četvrtak noću. Upravo treći vikend Svibnja. A taj treći vikend rezerviran je za najveću feštu u Asakusi, jednom od gradova Tokya, rezerviran za Sanja Matsuri. Svaka ulica ima svoj Kami koji predstavlja svečano okićen Mikoši (Mikoshi) koji Japanci čitav dan na nosilima pronašaju ulicama Asakuse do glavnog hrama. Nekoliko miliuna Japanaca i turista sudjeluju u fešti tri dana vikenda. Imali smo sreću. Grupa iz naše ulice, od jutra se spremala u neposrednoj blizini našeg hostela, pa smo tako bili prisutni od samo početka. Sada vi meni recite, kako napustiti feštu da bi obilazili Tokyo? Nema šanse. Satima smo hodali ulicama gurajući se u gužvi. Trebalo bi malo i noge odmoriti, ali gdje sjesti na ulicama prepunim ljudi. Upadne nam u oko komadić asfalta i nagovorim ja Dragu da sjednemo na rubnik. Lako to reći, ali kako sjesti kada oboje na leđima nosimo naprtnjače. Upravo sam se spremao sjesti i kada sam pomislio da će i Draga sjesti gledam kao na usporenom filmu: najprije se spustila guza, pa onda Draga na leđa. Ajme kako je simpatično izgledala. Leži na leđima na naprtnjači kao kornjaća, a nogama i rukama lamata po zraku, hahaha. Nisam znao dali da se smijem ili da joj pomognem. Pružih joj ruke, a pomogla je i Japanka koja je sjedila do nas. Iza nas umorni Japanci ispijaju pivo, ispred nas gomila svijeta i nosači Mikošija u svom ritmu. Jasno da je i pusu dobila za utjehu. Ostali smo još neko vrijeme sjediti na rubniku odmarajući umorne noga a s Japankom smo sklopili lijepo prijateljstvo. Odmor umornih ratnika Ovako fešta izgleda Oznake: tokyo, Sanja Matsuri |
Prilikom planiranja puta u Japan, svakako treba proučiti kako se tamo hraniti. Često restorani imaju u svojim izlozima postavljeno sve što nude. Interesantno je da je to sve plastična imitacija hrane, izvanredno realno prikazana. Lako je odabrati i na mjestima brze hrane na ulici, sve se priprema pred vašim očima, pa birajte. Potpuno je drugačija stvar kada ulazite u restoran gdje se nudi više raznolikih jela. Na slici vas privuče neko jelo i sigurni ste da budete izašli siti.Vjerujem da su vam poznate japanske male porcije koje nisu samostalna jela, već da bi se čovjek najeo, jela dolaze u slijedovima kako ih naručujete. Draga i ja ne spadamo u ljude koji vole vidjeti pun tanjur hrane, pun stol pa jedi dok ti se pupak ne razveže. Uživamo u malom obroku i to nam je sasvim dovoljno. Šetali smo tako čitav dan Kyotom. Obišli smo Kinkakuji s poznatim Zlatnim paviljonom. Obišli smo u istom điru i Ryoanji Temple. Uživali smo navečer u Aqua Fantasy ispred stanice. Kinkakuji Golden Pavilion Ryoanji temple, jezero Aqua Fantasy I na kraju dođe vrijeme da usput nešto prezalogajimo. Gledamo pred restoranom na slici ribice i nekakvo meso u posudi. Preporuka za kraj. Planirate li posjet Japanu, pročitajte ponešto i o hrani. Jedan od dobrih načina je Food and Drink na japanskom vodiču. Takoyaki, okruglice s hobotnicom |
|
Gledam ove dane teve pun Rvata koji puni žara odlaze na Šafhausen, Oberhausen, Unterguten i neznam koja sve ne bjeloeuropska skijališta iskoristiti godišnji odmor na europskim snjegovima. Pa kažu: Koja tisućica ojra, uzeli na kredit ili gotovina, poneko je i štedio da bi mogao stati na skije negdje na nekom europskom brdu. A napunili se i prtljažnici sarmama i kojekakvim domaćim delicijama. Tjedan dana snijega ... Kada prijateljima ili trenutnim sugovornicima pričam o Japanu, jedno od prvih pitanja je: A koliko to košta? Ni Draga ni ja ne ležimo na lovi. Automobile nemamo jer nam nisu potrebni. Nastojimo od onoga što imamo kroz godinu uštedjeti da bi mogli opet u Japan. Sami sve organiziramo jer tako imamo svoju slobodu odabira onoga što želimo vidjeti, mjesta koje želimo obići i tako nam je najjeftinije i najljepše. Ne idemo u Japan na godišnji odmor, nego da bi osjetili Japan u sebi i oko sebe. I za kraj odgovor na pitanje: A koliko to košta? Zalaz sunca nad Tokyom, uz Sumidu koju Draga spominje u svom postu. Oznake: japan |
|
Pade mi na ulici pogled na razbacane papire. Podignem i čitam: OBVEZNICA za izgradnju magistralnih cesta u SR Hrvatskoj u razdoblju 1976-1980. Sjetih se tih prošlih vremena. Samodoprinosima je sagrađeno u Rijeci (tek da spomenem moj grad) bezbroj objekata od cesta do ambulanti i dječjih vrtića. Tunel Učka građen je samodoprinosom, dio autoputa od Rijeke do ulaza na autoput ... Bilo bi zanimljivo znati koliko je toga samo u Rijeci izgrađeno samodoprinosima građana. Na ovoj je fotki bitna spomenploča na kojoj piše da je objekat izgrađen sredstvima samodoprinosa građana Našu lučicu sami smo izgradili, nas tridesetak članova u škarpi u kojoj je voda bila duboka jedva do gležnja. Pitanje za kraj: Čija je ova današnja Hrvatska? Da li je naša? Koliko smo spremni i sami zasukati rukave i nešto učiniti, pomoći da se nešto učini umjesto da čekamo da nam Grad, Županija, Država sve gotovo serviraju? Tko bi danas bio spreman odreči se 5 ili 10% plaće da mu se učini put do njegovog naselja ili kuće, da mu se izgradi ambulanta koje nema, dječji vrtić, da se ... Svatko će rađe reči: Neš ti u moj patakun dirati, to je dužnost onih gore ... Ne zazivam povratak na staro ali se pitam koji smo to mi gotovani postali da samo čekamo kada će se nešto učiniti upravo nama pod nosom. I ne samo to ... koji smo mi narod postali da se puno toga ne učini samo zato jer se pozicija i opozicija nemogu dogovoriti iz čistog inata. |
Ma ja ipak mislim da je to staroj odzvonilo. I bolje da je. Japanci u ponoć u budističkim hramovima udaraju 108 puta u zvono. Priča se kod nas da u novu godinu treba uću u crvenim gaćicama. Pitam se dali vrijedi i ako uđemo kroz crvani ulaz u Novu. A kada je riječ o crvenom, japanska je to boja sreće. Pa kada je tome tako zašto ne uči u hram Asakusa u Tokyu i zamisliti kako u tom hramu izgleda Doček Nove godine. Bili smo u njemu nekoliko puta, a možda opet budemo i ove godine, ako nas nanese put. Puno toga još imamo za običi u Tokyu i okolici. Nakon odbrojavanja, na ovom kratkom videu, sigurno će vam nešto nedostajati. Nema petardi, nema raketa, nema topovskih udara, tek dostojanstveno čestitanje. Nema ni rata iz okolice iako se hram nalazi u jednom od centara Tokya. Svakome lako promakne jedan detalj: Negdije na dvije trečine videa, iza osvijetljenog krova svetišta u daljini se nazire Tokyo Skytree, najviši toranj u Japanu. Bez osvjetljenja i raketa! Oznake: tokyo |
Videa iz Japana