Kako nikada ne hodam gledajuči sebi pod noge, uvijek nastojim vidjeti sve što me okružuje. Jedino na taj način mogu upoznati grad, ljepotu ili oronulost fasada, atmosferu sredine u kojoj se nalazim.

Dok smo šetali ulicama Japana, često mi pogled zapinjao za žice nad glavom. Ponekada mi se činilo da ima toliko žica u zraku da je skoro nemoguće da kroz njih vidim nebo. Jasno da mi se nametnula usporedba s našim ulicama. Zanimljivo je kako nikada ne razmišljamo o onome što nevidimo.

Oznake: japan, Ah te žice

Kaže naš narod onu poznatu: Vuk dlaku mijenja, ali vučić nikada.
I opet on nama kaže iz beograd šta će srbija napravi ako Hrvatska izglasa Zakon o braniteljima. I kaže kako će i dežurni teklić iz Hrvatske dođe kod on na savetovanje.
Ništa novo. Sve je već viđeno. Copy-Paste njegovih snova.

U poplavi kojekakvih međunarodnih dana ( Međunarodni dan lijevog uha, Međunarodni dan prve ovulacije..., još malo pa budemo morali godinu produžiti barem na tisuću dana da imamo gdje smjestiti sve te međunarodne i narodne dane), u poplavi kojekakvih tradicionalnih fešta ( Prvo tradicionalno natjecanje u skakanju na jaja, muda, ...), u poplavi kojekakvih obljetnica (38 Obletnica pada Pere pod autobus ...), ja se prisjetih i obljetnice koja sigurno neće biti spomenuta na našem teveju. Deseta je obljetnica prazne zgrade Towera. Da ipak nije potpuno zaboravljena prisjete nas za svakog malo jačeg vjetra kada ograde pristup da nekome na glavu ne padne staklena ploha sa fasade. Na donjoj se slici vidi da nedostaje treči desni prozor u najvišem redu i prozor malo ispod rasvjete sa ceste.

Život je igra. Treba u svakom trenutku prepoznati dijete u sebi. Prekratak je da bi ga proveli ozbiljni i namršteni.

Tjedan kretanja svatko je obilježio prema svojim sposobnostima. Dali i Yoga spada u kretanje, pitanje je sad?

Umjesto puno riječi, ovaj puta fotografije. Mislim da ljepota kimona to zaslužuje.

Oznake: japan, Ljepota kimona

Dok sam šetao Starim gradom sa fotićem u ruci, u potrazi za zanimljivim detaljima, u oko mi upala ova figura u kavezu. Pravi izazov za učiniti dobru fotku.

Kako nikada nije dovoljno učiniti tek jednu fotku, učinih nekoliko. Tek kada sam ih stavio na komp, vidjeo sam da je zapravo najbolja ova slučajna fotka.

I za kraj. Često kada vidim hlače poderane na koljenima upitam se: Pa zar nisu mogli skunuti hlače dok su se jebavali na koljenima, nego sada hodaju ovako poderani?

Svaka ulica Asakuse ima svoje božanstvo Kami koje za vrijeme festivala simbolički nose do glavnog hrama Sensoji u portabl hramovima Mikoshi.
"Shinto bogovi" se zovu kami. Oni su sveti duhovi koji imaju oblik stvari i pojmova bitnih za život, kao što su vjetar, kiša, planine, šume, rijeke i plodnost. Ljudi postaju Kami kad umru i cijenjeni su od strane njihovih obitelji kao kami predci. Kami izvanrednih ljudi, čak su sadržani u nekim svetištima. Božica Sunca Amaterasu smatra smatra se najvažnijom Shinto kami.
Shinto svetišta, Shinto shrines, su bogomolje i domovi kami. Većina svetišta slave fešte (Matsuri) redovito kako bi pokazali Kami vanjskom svijetu. Nošenjem i pokazivanjem Mikoshia ulicama Asakuse, oni zazivaju sreću za svoju ulicu i sve njene stanovnike. Ne mole, ne klanjaju se ... jednostavno slave.
Sanja Matsuri jedna je od najvećih fešta u Tokyu a slavi se tri dana, trečeg vikenda u svibnju.
Znam da sam već pisao o ovoj fešti, ali ni filmovi ni gomila teksta nebi bili dovoljni da se opiše doživljaj. Umjesto gomile riječi, slikom dočaravam svoje viđenje Sanje Matsuri. Umjesto mobitelom ili tabletom ove su fotke učinjene fotićem i zato znatno kvalitetnije od prije objavljenih.

Poseban sam naglasak stavio upravo na ljepotu Mikoshi-a. Sljedbenici shintoizma vjeruju da mikoshi služi transportu božanstava dok ih nose iz privremenog hrama (koji u ovom slučaju ima svaka ulica u Asakusi) do glavnog hrama ( u ovom slučaju do Sensiji hrama) za vrijeme festivala.
Može se vidjeti da se na svakom Mikoshiu nalaze konopi sa cik-cak upletenim bijelim papiričima. To je Shimenawa, Konop upleten od rižine slame. Označava nešto sveto i može se nači na Torii vratima, oko svetog drveća i kamenja itd.
Uže slično shimenawi nosi i yokozuna, najviši rangirani sumo hrvač, tijekom ritualnih ceremonija.

Gledam ove kišne poplave na sve strane. Ružno za vidjeti. Zgražamo se nad počinjenim štetama, žao nam je ljudi koji su ostali bez onoga što su godinama stvarali. Puni su ekrani olujnih nevremena. Ali nigdje još, ni u jednoj vijesti nisam vidjeo da su spomenuti oni koji nisu imali šta izgubiti, oni koji nemaju krov nad glavom, ma kakav on bio.

U Osaki svaki sam dan gledao beskućnika ispred našeg hotela. Kao da je taj komadić pločnika i taj rasvjetni stup smatrao svojim domom. Svaku je noć spavao upravo na tom mjestu.
Jednu me noć probudio teški pljusak. Ležao sam neko vrijeme i slušao kišu a onda ustah da jednu popušim na balkonu. Pod balkonom čovjek je još spavao, kiši usprkos, ogrnut svojim krpicama. Vratih se do sobe po fotić da učinim par snimaka. Nakon nekog se vremena probudio, razgrnuo mokre krpe, gledajuči odsutno oko sebe. Ustao je i sklonio se pod obližnju strehu. Mokar ležaj je ostao ... a gdje je on onako mokar proveo noć ... to samo on zna
Slijedeće je veće opet spavao na svom mjestu ...

Ima tome godine unatrag. Uz cestu sam našao odbačenu staru bocu demižona. Bila je oblijepljena skrutnutom prašinom i prljavštinom. Učinila mi se interesantnom pa sam ju ponesao doma i lijepo oprao i očistio. Učinio sam nekoliko zanimljivih snimaka, a onda sam vidjeo da je zapravo bilo interesantnije fotkati ju onakvu kakva je bila. No bilo je prekasno. Ostavio sam ju u jednom uglu da ponovo sakuplja prašinu.
Danas sam ju ponovo fotkao. Ovaj mi je puta bilo lijepo vidjeti kako u indirektnom svjetlu ispod prašine sja svojom ljepotom.
Prašina je svjedok vremena koje prolazi, no ono što je ispod nje ostaje sačuvano. Lijepo ostaje lijepo, makar i ispod prašine.

Nekada su riječi suvišne ...

Prilikom priprema za put u Japan, nastojao sam i ponešto od japanskog naučiti ili da mi barem malo japanski uđe u uho. Stoga sam pretplačen na stranici JapanesePod101.com. Sve novo redovito mi stiže na mail pa sam tako dobio i ovu pjesmicu. Baš je simpa. Jedino je nezgodno što mi Live stream kljuca na tabletu četvrtkom u 5 ujutro.

Možda uz video i zapjevate iako neznate japanski. Možete i kliknuti na bilo koju pjesmicu na kraju videa i poslušati još koju pjesmicu na njihovoj stranici. Lijepo je biti dijete na ovakav način.

U moru umoren
U top utopljen
Na vrata navratio
Na slona se naslonio
Na konja se nakonjio
Na magarca namagarčio
U mućak umućen
U sisu usisan
Iz sise isisan
Na brani zabranjen
Na kurac nakurčen
Do tura doturen
U tur uturen
Iz tura isturen
Pijem pivo, ... grickam kikiriki (tek da nebude rima)

Stih je objavljen 3. rujna 2017. u 11h 50m 32sek na blog.hr a u sobi na poziciji 45° 19' 19,29'' N, 14° 28' 18,00''E. Dozvoljeno skidanje, brljanje i dodavanje prema vlastitoj želji i inspiraciji.

Listajuči uspomene, naiđoh i na ove novčanice pokupljene negdije u Oluji.

Tko nebi plakao za državom u kojoj su svi bili milioneri i milijarderi?

Povukoše me takve misli u drugu stranu. Umjesto kojekakvih serija na našim teve kanalima, draži su mi History, National, Discovery. Na Nationalu i History često ponavljaju priloge o Drugom ratu i tome kako je Hitler zaludio čitavu naciju pričom o veličini i nepobjedivosti, o nadčovjeku i velikom Njemačkom carstvu.
U osnovi svega što je činio poznato je njegovo Konačno rješenje. I neminovno se nameče usporednica između tog njegovog rješenja i svega što se događalo u Hrvatskoj u doba okupacije.

U početku rata koristio je Nijemce koji su živjeli u drugim državama, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Austriji, Francuskoj, Rusiji... Svima je on bio osloboditelj, Mesija koji ih je napokon učinio velikim sinovima i koji su sa oduševljenjem dočekivali njemačke trupe kao osloboditelje. U takvoj euforiji oduševljenja Konačno rješenje i Velika Njemačka postali su stvarnost. Logori, strijeljanja, genocidi, sve je bilo podređeno jednom jedinom cilju, Velikom i čistom njemačkom carstvu u kome su drugi narodi tek roblje ili nekakva podvrsta koje se bolje riješiti u ime čistoće. Zaluđeni narod izgubio je sve kriterije ljudskosti opijen veličinom vođe i njegovim ciljevima.
Nakon 7 godina ratovanja, rat je konačno izgubljen. Ostala je porušena Europa, ostali su milioni žrtava, ostala je razorena Njemačka. Dio krivaca je osuđen, veliki dio njih nikada nije stigla ruka pravde. Največe postignuće je to da je Njemačka napokon shvatila gdje su joj graice, da je shvatila da joj za poraz nisu krivi ni Englezi, ni Ameri, ni Rusi ni svi oni narodi koji su ustali protiv njih. Da je krivac njen san, san jednog luđaka o Velikoj Njemačkoj.

I kako sada ne povuči usporednicu sa svime što se kod nas događalo. Sjetimo se se pentavog seselja koji je srbe uvjeravao kako su božanski narod, kako su slbi bili i prije ameba, kako je slbija "svagde gde ima jedna slpska kost i tko kaze dlugacije mozete ga ubiti kao kela iza plota" ... Sjetimo sa sa kojom su euforijom krajinski srbi, i ne samo oni prihvatili priče o velikoj slbiji na isti način kako su to nijemci drugih država učinili u početku hitlerova pohoda. Sjetimo se i Konačnog rješenja na okupiranim područjima ... zatvori, logori, genocidi, razaranja, paljenja ... Sjetimo se, ne zaboravimo kako je i UNPROFOR zdušno sudjelovao u etničkom čišćenju, odvozeči ono malo Hrvata koji su još ostali na okupiranim područjima.
Nakon svega, pokupili su svoje krpice i pobjegli u zbjegovima koji su unaprijed planirani i organizirani. Tek su u srbiji shvatili kako ih je majčica gadno prevarila.

Puno toga bi se Srbi trebali sjetiti danas kada organiziraju kojekakve parastose za "proterane srbe" i kada okrivljuju Hrvatsku jer se uspjela obraniti. Tek kada shvate da ih Hrvati nisu protjerali već da su sami pobjegli, tek kada shvate gdje im je granica, tek kada shvate gdje im je mjesto u međunarodnoj zajednici, kada shvate da nisu nikakav božanski narod koji je bio i prije ameba, moči ćemo sjesti za zajednički stol kao prijatelji.

Za kraj . Pjeva Grdović: Nije u šoldima sve. Ni ove milijarde nisu svojim vlasnicima donesle sreću. Nije u šoldima sve.