Vještice

utorak , 31.10.2006.

Već duže vrijeme se spremam napisati nešto o vješticama. Ženska mreža Hrvatske sprema se povodom 16 dana aktivizma pripremiti nešto o vješticama, ali o tome ne bih ovom prilikom. Nedavno sam pričala i s Ines T., dragom prijateljicom, inače stručnjakinjom za sve neobično o ženama, koja se u to vrijeme spremala napisati članak o vješticama za jedan naš časopis. Potaknula me da malo više pročitam o ovom fenomenu. A onda je danas i Gali pisala o Helloweenu pa sam odlučila i ja nešto napisati o vješticama.

Predodžbe o vješticama koje mi danas imamo zahvaljujući antičkim mitovima, dječjim bajkama i Disneyevim crtićima prilično su drukčije od predodžbi koje su ljudi imali prije nekoliko stoljeća.
Žene koje su tada proglašavane vješticama nisu bile fatalne ljepotice poput čarobnice Kirke koja je muškarce mamila na svoj otok pa pretvarala u svinje, nisu bile egoistične kraljice poput Snjeguljičine maćehe, nisu gradile kućice od slatkiša i kolača kojima su mamile nedužnu dječicu da bi ih poslije pojele, a bogme nisu imale ni čarobne štapiće i baratale svim mogućim čarolijama svijeta poput profesorice McGonnagal ili Hermione iz čarobnjačkog svijeta Harrya Pottera.

U vrijeme sveopće vještičje manije koja je harala svijetom između 14. i 17. stoljeća, bilo je malo toga poetičnog i romantičnog u činjenici da su žene proglašavali vješticama. Virginia Wolf u svojoj Vlastitoj sobi piše o tome kako su žene koje su tada proglašavane vješticama u stvarnom svijetu bile ništa drugo nego pjesnikinje i spisateljice, odnosno neshvaćene žene rođene s određenim darom koje su zbog nemogućnosti da ostvare sve svoje potencijale u patrijarhalnom društvu živjele samotnjačkim životom i zbog toga često bile predmetom izrugivanja i zazora. Kako se samotnjake uglavnom doživljava kao čudne ljude, koji po nečemu odskaču od većine, žene koje su odabirale ovakav način života često su skončavale na lomači ili uslijed posljedica mučenja umirale u najstrašnijim mukama. Bile su lak plijen svima onima kojima su iz nekog razloga stajale na putu. One su se uglavnom bavile zanimanjima koja su ženama u to doba bila dostupna, jer nisu imale pristupa u škole a pogotovo ne neke više škole ili sveučilišta, tako da su svoj talent i iskustvo primjenjivale kao travarke, iscjeliteljice ili babice. Kako su živjele u strogo patrijarhalnom društvu, koje nije imalo sluha za poticanje ženske ili bilo koje druge individualnosti i kreativnosti, one su morale pronaći način da ostvare svoje potencijale.

Crkva, koja je u to doba imala presudnu ulogu u društvu, većinu bolesti koje su vladale Europom, od gube do sifilisa, objašnjavala je grijehom te tražila pokornost i pomirenost sa sudbinom. Svećenici su sa svojim pričama o zagrobnom životu bili rezervirani za posmrtnu sudbinu, dok su se ljudi s ovozemaljskim problemima za pomoć obraćali tim mudrim ženama. Službeni liječnici su tada uglavnom bili bogati Židovi i Arapi koje su si mogli priuštiti samo najbogatiji. Medicina toga doba bavila se isključivo muškarcima, a žensko tijelo bila je nepoznanica. Ove mudre žene poznavale su trave kojima su olakšavale bolove i spravljale meleme kojima su liječile veći broj tada poznatih bolesti, a nerijetko su poslušale i probleme te nudile savjete. Paracelzus, kojega mnogi danas smatraju „ocem moderne medicine“ rekao je da sve što zna duguje vješticama. Crkva je međutim zauzela stav da svaka žena koja se bavi liječenjem, a nije ga zvanično izučila, ima potpisan ugovor s Vragom i mora gorjeti.

Sve do 14. stoljeća odnos prema vješticama bio je prilično tolerantan. Katoličanstvo je bilo službena religija, ali su ljudi osim odlazaka u crkvu i dalje štovali stare bogove, u tajnosti im izrađivali skrivena svetišta, nastojali udovoljiti duhovima i vjerovali u amajlije koje su nosili skrivene ili držali ispod jastuka. Službena crkvena dogma do sredine 15. stoljeća glasila je da čarobnjaštvo ne postoji, a nepogode poput gladi, suša, poplava ili bolesti proglašavala je vražjim djelom. Epidemija kuge koja je sredinom 15. stoljeća pokosila pola Europe, označila je početak mahnitog lova na vještice koje su prema dogovoru s Vragom bile zaslužne za sve loše što se događa.

Najčešće žrtve progona, osim nekolicine naprednih intelektualaca poput Giordana Bruna, bile su upravo žene o kojima pišem, prije svega one koje nisu živjele po uobičajenim obrascima, dakle neudane i bez djece, a većina njih bile su starije od 50 godina.

Progoni vještica najvatreniji su bili u Njemačkoj i Švicarskoj. Za pokretanje postupka bila je dovoljna optužba, koju je bez bilo kakvih dokaza mogao podnijeti bilo tko pa i dijete. To je bila izvanredna prilika za sve one kojima se neka žena na neki način zamjerila, krivo ih pogledala ili imala nešto bolje od njih. Dobar primjer za primjenu ove prakse je osvjedočeni „ženoljubac“ Henrik VIII koji je jednu od svojih supruga, Anne Boleyn, proglasio vješticom nakon što se zaljubio u neku drugu. Odjednom se sjetio da ona ima poveći madež na vratu i to je bio dovoljan dokaz da ostane bez glave. Crkva ovakvim muškarcima nije dopuštala razvod braka ali im je ovom praksom itekako pružala način da se riješe supruga koje su im iz ovog ili onog razloga dojadile.

Iako su feministkinje lov na vještice godinama pokušavale prikazati kao rat muškaraca protiv žena, to nije točno. Naime, veći broj optužaba za vještičarenje potjecao je od samih žena, jer kako znamo, žena je ženi vuk. Muškarci su, istina, osmislili čitav ovaj besmisleni sustav kriterija o vješticama i uglavnom se pojavljivali u ulogama inkvizitora i izvršitelja kazni, ali same žene su obavljale najprljaviji i najpodliji posao. Dovoljno je bilo da vam neka pogleda supruga, prijavite je kao vješticu pa se zgrijete na vatrici na kojoj se ista prži. Uistinu ne zvuči neobično.

U nekim slučajevima bili su potrebni i dokazi, ali oni su se nalazili bez neke veće muke. Bilo je dovoljno na tijelu pronaći „vještičji biljeg“. To je uglavnom bio madež na području prsa ili spolovila ili neka druga „deformacija“ poput bradavica ili čudnih prstiju. Anne Boleyn je osim madeža navodno imala i šest prstiju na jednoj nozi. Kada bi inkvizitori pronašli jedan takav madež ili deformitet, odrezali bi ga nožem. Ukoliko dotična žena prokrvari na tome mjestu, to je bio dokaz njezina dogovora s Vragom. Ukoliko nije prokrvarila, bila je oslobođena svih optužbi, što se, naslućujem događalo jako rijetko. Ukoliko nije imala niti jedan madež na tijelu, što je također teško povjerovati, to bi opet bio dokaz njezine veze s Vragom, jer je općepoznata činjenica bila da Vrag svoje najodanije podanice ne obilježava.

Postoje dokazi i o raznim drugim metodama dokazivanja. Jedan od najraširenijih bila je i takozvana „španjolska čizma“, načinjena od drveta, s bodljama s unutarnje strane, koja se stezala tako dugo dok ženi nisu popucale sve kosti u nozi. Još jedna, meni posebno gnjusna metoda, bilo je i korištenje „drvenog konja“ koji je umjesto sedla imao neku vrstu piramide. Ženu bi posjeli na tu piramidu sve dok joj se ne bi rastrgali svi unutarnji organi počevši od spolovila. Ovakvim metodama žene su u najgorim mogućim mukama u stanju totalnog ludila priznavale sve što se od njih tražilo: da su općile s Vragom, pile dječju krv i prolazile kroz zidove. To je bio dokaz koji ih je odveo direktno na lomaču.

Preciznih podataka o žrtvama progona na vještice nema jer se evidencija o pogubljenjima zvanično nije vodila. Neke feministkinje tvrde da se radi o broju većem od 9 milijuna žrtava, ali pretpostavlja se da ih je ipak bilo puno manje. Neki autori, na primjer Dan Brown u Da Vincijevom kodu tvrdi da je u mahnitim progonima ubijeno 5 milijuna žena, ali preciznih dokaza nema.

Kako mi oduvijek kaskamo za ostatkom svijeta, kod nas su se najžešći progoni vještica odvijali tek u 17. stoljeću, kada je histerija u ostatku Europe već polagano jenjavala. Postoje podaci o tome da je tijekom 400 godina u Hrvatskoj spaljeno otprilike 140 vještica ali oni dolaze iz crkvenih krugova pa sumnjam u njihovu vjerodostojnost. To je trajalo sve dok 1756. godine carica Marija Terezija nije zabranila smrtne osude vještica. Prema knjizi Vladimira Dedusa „Istina o vješticama“ iz 1952. godine, u Hrvatskoj je spaljeno 7000 ljudi, uglavnom žena, što nas s obzirom na broj stanovnika Hrvatske u to vrijeme svrstava u europske rekordere!

No, glupo je pričati o brojkama. Mislila sam da bi bilo korisno napisati nešto o ovim ženama, žrtvama, spaljenim na živo nakon zvjerskih mučenja, žrtvama najokrutnijih zločina koji se uglavnom prešućuju. Smatram da sve žrtve traže prepoznavanje i pijetet pa tako i ove. Mislim isto tako da bi bilo zgodno kada bi jednog dana netko odao počast i ovim žrtvama.

U Zagrebu su se vještice spaljivale na kraju Dubravkina puta, na mjestu gdje je danas šminkerski restoran, pa predlažem da se ovoga sjetite kada tuda prolazite.

Predigra s liječnicom

ponedjeljak , 30.10.2006.

Otkada znam za sebe htjela sam biti liječnica. Na kraju sam se odlučila za jezike jer za prijemni nisam morala učiti. I dobro sam odlučila.
Isto tako, otkada znam za sebe bojala sam se liječnica. Pišem sve u ženskom rodu jer nikada nisam bila kod liječnika. Baš niti jednom. Uvijek se tako potrefilo da sam dopadala kod liječnica a ne kod liječnika.

Za prvi veliki strah zaslužna je moja liječnica teta Maja koja je uvijek bila divna prema meni i uvijek je na stolu u ordinaciji imala čokoladice i bombončiće, a mene se oduvijek moglo potkupiti hranom u bilo kojem obliku. Ta ista teta Maja me je davnih dana, još prije osnovne, zeznula rekavši da me vodi posjetiti jednu njezinu prijateljicu u bolnicu. Ja nasjela. Nije mi doduše bilo jasno zašto Mama i Baka u pratnji plaču u potocima. Postalo mi je jasno onoga trena kad su me predale jednoj manje simpatičnoj teti liječnici koja me ostavila samu u sobi prepunoj druge djece koja su cmizdrila i kukala. Morala sam vaditi krajnike i umjesto da mi objasne o čemu se radi, prevarile su me na najpodmukliji način. Tetu Maju i danas sretnem tu i tamo u Osijeku i uvijek mi nekako noge klecnu pred njom. Ali sad sam veća od nje i znam da me ne bi uspjela bez borbe ugurati ni u kakvu sobu.

Drugi prestrašni strah je prouzročila moja zubarica Dješka, koja mi je svojedobno liječila jedan zub pa mi je tako jednom prilikom čistila korijen nekim ogavnim sitnim iglicama sličnim svrdlima. Usred posla zazvonio joj je telefon i sestra ju je pozvala. Onda je tako brbljala o kiseljenju kupusa s nekom osobom a mene ostavila s raskrečenim ustima i iglom u zubu. Sestra je nekamo otišla pa nitko nije reagirao na moje vapaje. Razgovor o kupusu i turšiji je trajao nekih petnaestak minuta i za to vrijeme sam uspjela zasliniti pola košulje. Kad je dr. Dješka konačno završila razgovor, prišla mi je i rekla: "O svašta, al ti sliniš!"
E otada se bojim liječnica i zubarica.

Prvi odlazak ginoekologici sam odgađala dugo, predugo zapravo. Onda sam shvatila da ipak moram otići i priprema je trajala mjesec dana najmanje. To mi nije bilo tako strašno na neki čudnovat način. Taj isti puta sam obavila i ultrazvuk i papa test i sve je prošlo u najboljem redu. Ništa me nije boljelo ni najmanje. Neki neugodan osjećaj raskrečenosti tamo dolje ostao je nekih dva tri sata nakon pregleda, ali, neugodno mi je ovo napisati, čak mi je bilo i ugodno na neki način. To sam naravno ispričala Bunku, koji je istog trena postao ljubomoran na moju ginekologicu.
"Ma šta? Ma kako? Jel te pipala? Mislim, baš ono pipala dolje, gurala prste di ne treba? Fakat ću joj noge polomiti, znam gdje je mogu naći!"

To je naravno bilo rečeno u šali ali ta neka sumnjičavost je ostala u zraku pa tako i danas kad god idem kod ginekologice Bunko ide sa mnom. Valjda zato da Dotična vidi kako ja nisam neka usamljena pohotnica nego pristojna teta koja doma dobiva sve što treba i ne čeka pipkanje neke tamo ginekologice. Ja sam još više zakuhala stvar kada sam mu ispričala kako mi je jedna poznanica ginekologica rekla da nekim ženama zbilja gode pregledi i da se skroz ovlaže. E to je bilo too much.

Elem, danas poslijepodne imam termin kod jedne nove ginekologice. Već dva dana se zezamo zbog toga. Tko zna kakva je, hoće li mi se svidjeti i sve tako nešto. Jutros prije posla sam se uvalila u kadu za posljednje pripreme i brijanje dlaka na svim vidljivim i nevidljivim mjestima. Kako sam tip žene koja čim prođe ljeto depilira samo najnužnije, poprilično sam se zadržala u kadi.

"Ma šta se tolko lickaš? Stvarno mi nije jasno?"
"Pa jebemu, ne mogu doć ko neka pražena s ovčjim runom među nogama, moram se srediti!"

Jedan dio sam lickala i brijuckala pred ogledalom, simetrije radi, nije mi to čudno.
Cijelo vrijeme me je gledao ispod oka.

"Fakat mi nije jasno! Pa ona sigurno vidi svašta! Šta kad joj dođu babe iz Zagorja koje britvicu nisu vidjele?!"
"E pa jebemu, nisam je baba iz Zagorja, moram se srediti!"
"Pa za mene se nikad tolko ne lickaš!"

Djelomično istinito. Uglavnom si silk-epilom sve dlakurde počupam pa sam golišava jer nam se oboma tako najviše sviđa. Ali eto, nisam silk-epila vidjela od početka kolovoza pa si mislite kako je to jutros izgledalo. Simetrija mi je važna. Volim da doktorica vidi da mi je stalo. Da nisam baba iz Zagorja nego urbana koka nesilica iz Osijeka, na ponos čitave Slavonije kada se razgolitim.

"Da, i onda će opet poslije biti 'baš mi je nekako ugodno bilo na pregledu'!"

Ja ga namjerno tako zajebavam jer mi je stvarno smiješan s takvim bedastim izjavama. Nema smisla da mu nakon toliko vremena objašnjavam da mi nije baš jako uzbudljivo kada mi nepoznata žena ruje po najintimnijim dijelovima tijela i gura kojekakve sprave za mučenje duboko, duboko, da vidimo zašto mi je taj lijevi jajnik upleten u crijeva i radi li i dalje kako treba. Too much information.

"I kaj onda? U pet smo tamo?!", naravno opet ide u pratnji.
"Je, al fakat ne moraš ići sa mnom. Čekaj me u Donjem gradu, pa ćemo skupa doma. Doktorica će odraditi predigru a onda mi nastavimo doma, kaj veliš?!?!?"

Već sam očekivala salvu psovki i prijetnji otkazom, ali ništa od toga.
"O-ho, naaajs, ova ideja mi se baš sviđa! Pravi pregled sljeduje nakon povratka od doktorice, onda si gotova!", odgovorio je pohotnim glasom uz namigivanje.

Tu me malo zbunio ali ubrzo sam shvatila da se šali na za njega tipičan ciničan način kada je i dalje sumnjičavo gledao moje brijačke bravure pred ogledalom.

"Ok, preživjet ću i ovo al svejedno si gotova večeras!!!"

O, seksi! Koliko još ima do večeras? Još osam sati otprilike. Jebemu. Još cijeli radni dan.
Jedva čekam pregled kod doktora Bunka, prvog doktora koji kod mene izaziva neke druge emocije osim straha.

O izlaženju, koncertima i pjevačicama

petak , 27.10.2006.

U proteklih tjedan dana posjetila sam dva koncerta. To možda nekome nije čudno ali meni trenutačno jest jer sam u fazi da nakon posla radosno trčim kući i to me jedino raduje. Osim kina, to moram priznati. Vrijeme provedeno s mojom malom obitelji, Bunkom i Zverkama mi je najvažnije. Nema mi bolje provedenog vremena od lapeža po kući ili čak spremanja. I ništa mi nije teško. Spremanje stana ili kojekakvo pranje i ribanje me raduje više od izlazaka. Onima koji me znaju od prije to zvuči totalno bolesno i pitaju se što mi se dogodilo. Ja mislim da je jednostavno došlo do zasićenja prijašnjim životom tako da mi ovaj, nešto smireniji tempo, puno više godi. Večernji izlasci su mi postali noćna mora. Prvo se dva dana prije živciram jer nemam volje za takvo što, a onda se nakon toga dva dana odmaram od posljedica.

No, ovaj tjedan se sve posložilo tako da nisam mogla izbjeći dva koncerta.
Prvi se dogodio u Osijeku, gdje sam bila prošli vikend ne bih li i tamo malo proslavila rođendan. Jako volim svoje rođendane ali o tome sam već pisala.
U nedjelju je u Osijeku gostovao Bajaga. Meni on nikada nije ležao kao glazbenik. Istina ima nekoliko pjesama u čijim se riječima mogu donekle pronaći, ali taj soft pop, da ga tako nazovem, nije moj par rukava. Slušala sam ga stihijski u osnovnoj, uglavnom zbog toga što je bio omiljeni pjevač moje tadašnje najbolje prijateljice. I moje Mame! Ona je poludila za njim čim se pojavio.

„Tako je krasan! Tako je zgodan! Tako je pametan!“

Slušala sam nekoliko njegovih intervjua i ovo „pametan“ mi je ostalo pod znakom upitnika. S druge strane jastuka mi je čak bila draga pjesma dok nisam čula da je posvećena Alki Vuici. Mislim stvarno?!
Pamtim kako je Mama za vrijeme rata od neke frendice iz Vojvodine, teškom mukom preko Mađarske došla u posjed tada najnovije kazete i kako se veselila više nego ja kada me je Bono Vox u Budimpešti uhvatio za ruku i podragao po obrazu.
No, da ne duljim. Mama je bila na njegovom koncertu prije neke tri godine kada je jedva nagovorila Brata da ide s njom. Ali to nije bilo dosta za ovo desetljeće tako da je ovaj vikend odlučila kako je najbolji rođendanski poklon za mene odlazak na Bajagin koncert?!?!
I bilo je tako. Vodila me za rođendan na Svoj koncert. Bilo je smiješno. Jako puno ljudi je došlo na koncert pa smo jedva ugrabile mjesta za sjedenje. Bajaga k'o Bajaga, sve isto. Novi album mu je još dosadniji od prošlog Zmaja od Očaja, kako ga je Luković prekrstio. Ali Mama je uživala, njihala se, pljeskala i dizala ruke na svaki njegov mig.
Ja sam uživala gledajući Nju. Tih dva i pol sata ću zauvijek pamtiti. Svako malo me je upitno pogledavala na što sam i ja morala pljeskati i glumiti oduševljenje. A zapravo sam bila oduševljena Njom. Inače već u 9 sati spava sve u 16, a ovdje je bez problema izdržala do 11.30. Cijelim putem kući je pričala kako je Bajaga zgodan, kako se nije udebljao ni kilu, kako mu ne fali nijedna dlaka. Jedino joj je sumnjivo bilo da nema niti jednu sijedu pa smo i tu raspravu zaključile time da se sigurno farba. Ali nema veze, prekrasan je u tom odijelu. Tako bi se i Brat trebao odijevati.

Drugi koncert sam pohodila sinoć u Kerempuhu. Plavi telefon je slavio 15 godina postojanja pa je ekipa priredila koncert iznenađenja za korisnice/ke, suradnice/ke i vipovce. Kako je moj Bunko novinar, mi smo sjedili s vipovcima, Gibonnijem, Ninom, Husaricom i još nekima. Bilo je smiješno jer sam plašila Bunka da ću od svih tražiti autogram. Bunko nema smisla za šalu, to još nisam rekla, pa je pozelenio u licu od potencijalne blamaže. Ja sam se šalila naravno. Prije bih tražila autogram od te djece tamo. Slatkiši mali. Jednu plavu curicu sam skoro zdipila ali u zadnji čas se odnekuda pojavila i mama pa mi je plan propao. Samu sebe sam zadivila poznavanjem opusa dotičnih pjevača i pjevačica. Da me sada netko pita da nabrojim 2 Ninine pjesme, mislim da ne bih mogla. Dobro, dvije možda i bih (Meni je mama pričala… i ona druga lijepa o Jutru), ali više od toga ne bih nikako. Jelena Radan je bilo jako, jako dobra s tim svojim fadom, unatoč navodnoj prehladi. Ima neku karizmu, drukčija je od drugih cura na estradi. To se tako zove, jel?
Nego, nešto drugo želim ovdje podijeliti s vama: zadivila me jedna curica na pozornici. Zove se Tina Vukov, vidjela sam je prošle ili ove godine na Dori, nema više od 17 godina i 1,50 visine ali ima glas dostojan Radojke Šverko ili Billie Holiday, Bajage mi!
U par navrata sam se naježila od te glasine koja je izlazila iz njezinog sitnog tijela.
Kako i zašto netko takav nije poznat kod nas?
Zašto Huljić nije nju uzeo za pjevačicu Magazina pa da postane poznata, nogira Huljića i napravi svjetsku karijeru?

Šareno je sve što nije bijelo!

četvrtak , 26.10.2006.

Kasnim na posao iako sam se probudila u 6.30, što se spontano događa jednom u godinu dana jer radim od 9 a živim 20m od posla. Stižem nahraniti i očistiti Zverke, skuhati kelj za ručak, otuširati se, oprati i osušiti kosu, popiti prvu kavu i oprati suđe od prekjučer, jučer i danas.
Onda se budi Bunko.

Bu-bu-buuu, ka-vi-ca, pu-si-ca, dobro jutro! (pospano)

Jakna mu je flekava od gljiva u Šestici i obećala sam je brzinski sinoć oprati i posušiti tako da ode čist i mirisan na posao.
Zaspala sam prerano. Ni Seinfelda nisam dočekala. Isto mi se dogodilo i preksinoć pa se već brinem. Tko zna što sam propustila u prošle dvije epizode?!
Bunka jakna jutros čeka flekava i nemirisna.

Pa zašt? Pa kak?
Eto tak. Zaspala.
Aj dobro, obući ću drugu, al onda moram i vestu.

Veliki problemi. Ne znam kako bismo bez njih.
Stavljam jaknu u veš mašinu zvanu Perilica srca moga. Stavljam još par stvari. Bunko donosi i hlače.

Al molim te stavi na 30, ovo su dobre hlače. (neka marka Rip Curl, nikada čula za nju, ali Bunko veli da su kvalitetne „skejterske“)
Uvijek šareno stavljam na 30. (djelomično istinito, ali on to ne zna)
Al hlače nisu šarene nego crne!
Šareno je sve što nije bijelo!

Utrpavam i dobre Rip Curl hlače i uključujem mašinu na 30 da se ne bi oštetile.
Dok Bunko šeta pse ja stavljam kelj u plastičnu posudicu koju nosim na posao da barem jednom u mjesec dana ne ručam pizdarije. Kelj je trava pa Bunko bojkotira.

Mama mi je ponosna. Postala sam domaćica. Nervira me izraz kućanica.
Ja sam domaćica. I uživam u tome.

Kako se to dogodilo?

Sretan mi rođendan!

srijeda , 18.10.2006.

Danas mi je ročkas (u Zagrebu) ili rođoš (u Osijeku) pa shodno tome i dobivam čestitkice prikladnih sadržaja.
Hvala i svima vama ovdje, niste trebali!
Vidi me, još jednu godinu starija i dalje lažem...
Evo ispravke: trebali ste i od srca svima hvala!

Raduju me čestitke, dobre želje i moj rođendan općenito. Nikada nisam kukala za prohujalim godinama i plašila se starosti. Baš suprotno. Uvijek se radujem što sam proživjela/preživjela još jednu godinu i s veseljem dočekujem novu. Zanimljivo je to. Iako sam već pregrmjela tridesetu, osjećam se poput dvadesetogodišnjakinje i mislim da se to nikada neće promijeniti. Mlada sam duhom, ništa drugo. Imam malđih prijateljica/prijatelja ali i starijih i sa svim se podjednako dobro slažem.
Istina, primjećujem bore oko očiju i desetak sijedih gore (Bunko brojao), ali to me ne zamara. Kupila sam nedavno prvu kremicu protiv bora, a kosu svejedno farbam još od osmog razreda. A kad sasvim posijedim, ofarbat ću se konačno u roza ili plavo, što mi sada nikako ne polazi za rukom. Dolje još nemam sijedih, ali kada ih dobijem, ofarbat ću se i dolje. Ili pustiti kosu i dolje da malo vidim kako je to. Zapravo jedva čekam da mi sve dlake dolje otpadnu pa da se ne moram depilirati. Mojoj baki se to dogodilo iza četrdesete, tako da neću morati još dugo čekati. Čekaj malo, sada sam pobjegla od teme.
Dakle, nit vodilja je da ja volim svoje rođendane.

Dok sam bila mala, radovala sam se poklonima od roditelja, baka i djedova, teti i tetaka (igračkama da, odjeći ne) i tulumima s prijateljima. Obiteljske proslave su mi išle na živce, jer su se svi uvijek posvađali. Imam snimku jednog ročkasa, mislim 18. koju tu i tamo znam gledati da pokojnom Djedi ne zaboravim glas i lik, i to je užas živi. Svi se deru. I rodbina s Mamine i rodbina s Tatine strane. A ja ne volim vikanje i deranje. Iako Bunko često zna reći da geni nisu voda jer i ja često urlam, ali ne bih to priznala nikada, no way, ja sam jednostavno brbljava.
Kasnije, kad sam malkec odrasla, pokloni su se pretvorili u lovu, što sam uvijek cijenila. Ne mislim lovu, nego to što više nisam dobivala prevelike/premale veste s puf rukavima ili brušene rifle tri godine nakon što sam ih poželjela. Društvo sam vodila van na pizzu i sok. Još kasnije mi je rodbina prestala dolaziti na ročkase jer sam, kao, odrasla pa više ne treba slaviti ročkase. Sada se viđamo na svadbama i sprovodima. Tužno, ali istinito. Poklon dobijem od Bake, vojne udovice, u kešu, naravno. Djedovi su mi pomrli, a od njih sam dobivala najbolje i najkorisnije poklone, kao npr. tečaj talijanskog ili prve marte i levisice 501. Tete i tetkovi žive svoje živote, odgajaju već unuke, pa mi stariji više nismo aktualni. Valjda čekaju da i ja rodim potomke pa će njima dolaziti na proslave. Dobro, i dalje me zovu i čestitaju, što je lijepo i hvalevrijedno, pogotovo stoga što ne razgovaraju s mojim Starcima iz samo njima poznatih razloga. Ja se nikada nisam svađala jer nemam smisla za to i iz svake svađe izađem poražena. Širim nenasilje, po tome sam poznata.
S društvom u Zagrebu idem na cugu. S Babama u Osijeku idem na neku papicu na neki od onih usidrenih brodova-restorana ili one dođu do nas na Mamine poznate kiflice i gibanicu i opet sok. Ne pijem alkohol, pa toga kod mene nema. Ako si donesu neki liker, onda piju njega. Ili pivo. Meni svejedno. Ne dam pare za alkohol. Nakon toga odemo nekamo van, iako već dvije godine nisam bila vani s njima. Baš mi Nemirna veli da je nedavno (ovo je vrlo upitno jer imam pobrčkanu percepciju vremena) otvoren neki novi pub u Osijeku u koji izlaze, tako da ih možda povedem tamo.

Roditelji i Brat mi, osim Bunka naravno, uvijek prvi čestitaju. Ove godine sam bila pametnija i stišala mob, tako da me Tata nije uspio probuditi u 5.15 ujutro, kao npr. prošle godine. Poslao je poruku u to doba. Veli da mu je moj rođendan najveći praznik. Iz godine u godinu postaje sve luđi s tim praznikovanjem i ponavlja mi sve o danu kada sam došla na svijet. On je krenuo na put jer se nisam trebala roditi jos mjesec i pol dana, tako da su Mamu susjedi vozili u bolnicu, a on sve saznao post festum, kada je stigao na odredište. Odmah se vratio. Morao je vidjeti svoje prvo čedo! Tako me zove. Bio je malo razočaran što nisam sin, jer svi u porodici prvo dobivaju sinove pa tek onda kćeri, Drugi spol, ali opraštam mu. Znam da me voli. Njemu sam najsličnija, pa se najčešće s njim i kvačim.
A Mama… Mama - roditeljica! Ona je priča za sebe. Ona na današnji dan prvo čestita sebi pa tek onda meni, jer me je rodila s nepunih 21 i još uvijek se ne može načuditi kako sam tako dobro ispala?! Trudove je dobila u 4 ujutro, a rodila me u 8.13 i ne pamti neke prestrašne bolove. Bila je zabrinuta jer sam rođena prerano pa sam bila mala i lagana. Onima koji me danas znaju, ovo je jako smiješno, jer sam više nego uspješno sve stigla nadoknaditi. I u visini i u širini.
Toliko o tome.

Danas najradije slavim s Bunkom, koji iz godine u godinu postaje sve maštovitiji u osmišljavanju naših intimnih proslava. Ne mogu sada pisati u detalje što smo radili iza ponoći ali evo, bila je torta, svjećice, šampanjac (dječji, jer ne pijem alkohol), poklončići i pregršt ljubavi. Tako da sam malo neispavana. Nema veze. Ljubav je bitna!

Nisam planirala ovako odužiti, ali dogodilo se.
Htjela bih ovdje još jednom poželjeti samoj sebi SRETAN ROĐENDAN, puno zdravlja, veselja i ljubavi, a drugo mi ne treba. Za prošli rođendan sam složila neku Birthday Resolution Listu sa željama tipa smršaviti, kupiti štikle, manje se nervirati oko nebitnih stvari, magistrirati eventualno, ali vidim da to nema baš puno smisla pa za ovaj rođendan želim samo zdravlja, veselja i ljubavi sebi i svima oko sebe. Vama također!

Moj Brat, zvijezda moja...

ponedjeljak , 16.10.2006.

Bila sam u subotu na Bratovom koncertu u Pauku!
Da bila! Imam filing da sam bila na U2, Prl Džemu, Morisiju, Piksisima i Stonsima skupa u najmanju ruku i da sam svima sestra!

Plakat fotkan na Ilici blizu moga stana
Ponovno sam se osjetila mladom, bezbrižnom i praznoglavom, onakom kakva sam bila prije nekih desetak godina (kako to grdo zvuči) kada sam gotovo svaki vikend pohodila ovakve koncerte.
Ozbiljno, jako dobar osjećaj. Već drugi dan me drži.
Bila sam s Bunkom i Ivom iz SDP-a. Čekali smo pred vratima da nas Brat ušverca unutra. Onda oni pivicu a ja kolicu i čekamo i dalje. Predgrupa neka iz Istre, ne znam im ime... devet ih bilo na stejđu, ko Gustafi skoro, svirali su neki ska i dobro mi je legao.
Gledam malo ljude oko sebe. Uglavnom "punk akademija" kako ih Brat zove (op.a. napredne osnovnoškolke ili "zrele" srednjoškolke koje misle da su punkerice ako se obuku u crno, poderano, prljavo, nose majcu neke punk grupe, poderane najlonke uglavnom mrežaste, visoke starke obavezno i žvaljakaju se s frendicama u wc-u dok ja čekam red za piškanje), druge Osječanke i Osječani na studiju u metropoli, dosta njih u majcama Grupa tvog života... skoro sam se udavila od smijeha.
Brat bio prvo s nama i Mićom, frendom iz Rijeke koji je isto dosao na koncert i s jos dvojicom likova iz vojske.
Curice dolazile do njega po autogram, jadna im majka, dok sam ja grcala i opet se skoro udavila od smijeha.
Onda je počela svirka.
Iznenađenje!Zadnjih put sam ih uživo slušala prije oho-ho godina kad smo u publici bile Sara, ja i seka basiste, tako da sam ostala čist osupnuta - jako dobra svirka, super ritam, jako melodično i pjevno sve skupa, nije neka besmislena punk nabijačina nego baš fino sa smislom i porukom, kako bi i trebalo biti, bez imalo pretjerivanja i subjektivnosti.
Brat doduše i dalje neartikulirano pjeva, ne razmeš skoro ni jednu riječ, pa sam se opet srdila što me nije poslušao i uzeo neke instrukcije da to bude malo artikuliranije, ne mora baš biti Ivo Robić ali mora se razumjeti to što pjeva, štajaznam, moje skromno mišljenje, a ja nisam stručnjakinja.
Gledam ljude oko se i vidim da znaju sve riječi, nemreš ti to vjerovat, na stranici nema liriksa što znači da su ili kupili album ili redovito idu na koncerte!
Baš sam ostala osupnuta, ne znam šta da vam kažem.
Žao mi da ih ja nisam shvatila ozbiljnije i poslušala taj album više od jedanput.

Skakala sam ko blesava i vrištala i derala se, jeeee, bravoooo, tooooo! Uglavnom zato što ne znam tekstove, sram me bilo!
Iglice od bora, iglice od ježa - to mi najbolja pjesma tj. njezin refren, a pjeva se na Sweet home, Alabama! pa tko želi, neka proba.


Moj Brat, pjevač, ovaj lijevo, u dimu, nisam ih mogla bolje uhvatiti
Bunko i Iva su me ispod obrva pomalo gledali, nije me bilo briga. Totalni OKS iz nekih davnih dana, ne ovaj današnji u kojem puštaju narodnjake, fuj, fuj.
Falile mi Sara i Arena jako, jako, da malo skupa skačemo.
I žao mi bilo da se nisam malo prikladnije obukla. Ja se, budala, našminkala i sredila, kaoti, nisam bila u štiklama ko Iva, al dobro, bila sam lijepa i mirisna, posve neprikladno. Ajde, barem sam imala starke na nogama. Roze. To je bilo kul.
Bili smo definitivno najstariji tamo nakon Mileta iz Hladnog piva.
Al bas je bilo dobro. Vidite da sam jos pod dojmom.
Onda je brat u jednom trenutku između pjesama pozdravio SVOJU SEKU (baš tako je rekao) koja je vjerovala u njih i na početku i dolazila na koncerte dok nisu imali niti jednu pjesmu... Nije bio cuga, stvarno je to rekao. Tako nekako. Barem sam kroz suze to razabrala.
Prvo mi kanulo samo par suzica, onako šmrc, šmrc, a onda sam se rasplakala ko krava, ko da me pozdravio pred 100.000 ljudi na Wembleyu u direktnom prijenosu MTV-a, a ne u Pauku pred nekih sto-dvjesto ljudi...
Kupio me tim činom big time, nema šta, i nije žicao lovu, to mi je bilo malo čudno. Veli, ne treba, dobili smo lovu za nastup, srce sekino.
Nije nam se dalo ostati na Guzvi u 16ercu, oni su bili iza, već su me boljela leđa i noge
od hopsanja, ipak smo bili tamo od 9 do 1, a ono, iskreno, nisam tak dugo bila
na nekom ovakvom događaju već par godina.
Gužvu samionako slušala stoput. I nitko od njih mi nije brat.
Vratila sam se kući u krevet puna srca.
Nisam mogla zaspati do 4 sata, toliko me sve to taknulo.
Ne znam kako da vam to opišem da me skužite. Brat mi je stvarno Zvezda u tim krugovima. Mile, Hladno pivo, veli da su izvrsni.
Dallas im je objavio taj album, zove se Kolo spaja ljude i stoji u dućanu u Gundulićevoj pored Vesne Pisarović.
Kad sam to javila Bratu, rekao je da je to dan kad je propao pank!
Nevermind.
Ne mogu vam opisati koliko sam ponosna, ovo je samo bijedan pokušaj.
I znam da sam subjektivna i znam da to i nije neznamkakav uspjeh, ali meni je to jako puno jer se sjećam kako su počeli, kako sam im napisala tekst prve pjesme (Peeling Potatoes se zvala, jer su se onda još preseravali na engleskom, a znali su svega par riječi), vozila ih na probe, snimala na kazić, posudila lovu za gitaru (koju mi još nije vratio, hm, hm...), odlazila na nastupe po mjesnim zajednicama u Osijeku i okolnim krajevima... ma, šta da vam pričam, bilo je toga previše.

Ako nekoga baš zanima o kakvoj glazbi i ekipi pričam, neke pjesme možete čuti na njihovoj web-stranici.
Volim svoga brata jako, jako, najjače, ponosna sam na njega do neba i od subote u leksikone pod najbolju grupu pišem Njegovu grupu, nek se zna!


*****
Za one velikog srca:
pomoć za malog Karla, sve piše kod Tamelie, moje drugarice po savjesti!

Kolegice prijateljice

ponedjeljak , 09.10.2006.

Upravo brojim, na prste naravno, koliko godina radnog staža imam.
Ne računam ove dvije godine upisane u radnu knjižicu, nego moje cjelokupno dosadašnje radno iskustvo.
Ne računam instrukcije iz engleskog i njemačkog koje dajem od trećeg srednje.
Ne računam ni prijevode koje isto radim još od srednje škole.
Ne računam ni angažmane u tri privatne škole stranih jezika i jednom vrtiću za koje sam povremeno radila, odnosno radila ni za kakve novce ne bih li ostala u kontaktu sa strukom i radila ono za što sam se školovala i što mi najbolje leži.
Radim već osam godina.
Uglavnom u nevladinim udrugama s različitim predznacima – mirovnjačkim, obrazovnim, ljudskopravaškim ili ženskim.
U njima sam uglavnom bila zaposlena na određeno, s produžecima, ili na crno, preko tuđih studentskih ugovora.
Nije mi to bilo bitno. Bitno mi je bilo da radim nešto što želim i iza čega stojim i da za to budem plaćena. Ne znam koliko je to pametna taktika, ali o tome ću drugi puta.
Razmišljam o sljedećem: do sada sam promijenila četiri radna mjesta. Četiri mjesta na koja sam odlazila svaki dan i provodila (najmanje) osam sati dnevno. Na svim tim mjestima bila sam okružena ljudima. Pisat ću u ženskom rodu jer sam uglavnom radila sa ženama. S nekima sam se slagala bolje, a s nekima lošije. Uglavnom bolje. Barem sam tada tako mislila.
Bedasto sam otvorena osoba i naizgled lako sklapam prijateljstva. To zapravo nije točno, jer imam dvije najbolje prijateljice i hrpu drugih koje na znam kako bih nazvala. Nisu to poznanice, a nisu ni prijateljice jer su mi prijateljice ipak posebna kategorija. Recimo to ovako - dobro sklapam kontakte, vesela sam, opuštena, a ljudi to vole.
U tu kategoriju poznanica-prijateljica-kontakata spadaju i sve ove koje sam upoznala na radnim mjestima. Meni je uvijek bilo u redu da osobe s kojima provedem (najmanje) osam sati dnevno znaju dosta toga o meni. Kada netko zna gdje živim, s kime spavam, koga hranim, otkuda sam, koliko plaćam stanarinu, na što ću potrošiti plaću i kamo idem sljedeći vikend, ta osoba zna dosta o meni.
Površno doduše, ali ipak, ta osoba postaje dio moga života, moje svakodnevice.
Dodatni problem je taj da ja zbilja puno pričam. I općenito puno pričam, ali i o sebi. Na svaku temu imam neki "zanimljiv" osobni komentar.
Nikada nisam znala odvojiti poslovno od privatnog i shvatiti da drugi na poslu ne moraju znati baš sve o meni da imamo pristojne odnose u radnom okružju. Ne znam zašto?! Takva sam valjda.
Preotvorena sam, prelagano se predajem ljudima i vjerujem im. Uvjeravam se da su svi takvi, iako znam da sam u krivu.

Baš tako razmišljam o ljudima kojima sam se svojedobno gotovo svakodnevno povjeravala...
Za neke uopće ne znam gdje su ni što rade.
Nije to mojom krivnjom. Ja pamtim rođendane i šaljem čestitke ili barem e-mail ili sms.
I što da pomislim kada se ta osoba ne udostoji čak niti zahvaliti, a da ne kažem da se nikada ne sjeti moga rođendana. Ili tu i tamo ona mene nazove a ne ja nju. Baš me zaboli kada na to pomislim.

Možda najsvježiji primjer su dvije takve osobe, prijateljice/kolegice, s prošlog radnog mjesta. Tamo mi je bilo jako lijepo, unatoč hrpi svakodnevnih problema uključujući nedostatak novca za plaće. I lijepo smo se slagale nas tri. Kada sam im rekla da ću dati otkaz, bilo je suza, moljakanja da ostanem, izjava da nikada neće biti isto bez mene jer sam jedina unosila dašak svježine u učmali posao… svega je bilo... i bilo je dojmljivo.
Nakon što su već nekako prihvatile moje argumente i shvatile da trebam otići na ponuđeni novi posao, dogovorile smo se da ćemo se viđati najmanje jednom mjesečno. Najmanje! Moj novi posao je skoro pet minuta od ovog staroga. Jedna tramvajska stanica. One mogu izaći na pauzu kada požele, ja isto tako.
Prošlo je ravno osam mjeseci otkako sam otišla i još uvijek čekam tu kavu. Nismo se otada vidjele. Čule smo se dva puta. Ja sam zvala jednu za njezin rođendan u veljači. Ja sam zvala drugu za njezin rođendan u rujnu. One mene nikada. Moj rođendan je 18.10. pa možda onda one nazovu mene.

Nije da živim za to, ne bih željela da me se krivo shvati. Istina, i ja se danas rijetko sjetim njih. Ali ipak se sjetim. Na početku me je boljelo, a sada se pretvaram da sam indiferentna. Zato o njima i pišem.
Ostala mi je pašmina koju su mi suzama natopljenu poklonile na odlasku.
I skener i dvije knjige koje sam ostavila i sutra idem po njih.

Svjetski dan zaštite životinja

srijeda , 04.10.2006.

I evo moga doprinosa u slici (više) i riječi (manje), jer ipak slika vrijedi tisuću riječi.

Tutan: uvijek spavam u čudnim pozama a Tedica se odmah hvata fotoaparata i davi me...


Belka: Tedica me nervira tim mijenjanjem pelena...


Dripac: pronašla me u tramvaju, nitko me nije htio i tako sam ostao, grizem ko blesav...


Kraljica: najpametnija sam na svijetu, kradem hranu iz kanti za smeće i odljepljujem žvake s pločnika...


Patuljka i Milli Debilli: jedemo ostatke iz Tedičinog tanjura, to najviše volimo, a zajebala nas je jer više ne jede u našoj sobi...


Milli Debilli i tata Božidar: stvarno si dosadna, ovo je naš a ne tvoj krevet...


Krleža i Borosana: ma igramo se, pusti nas...


Kugla i Zami: mi smo zaljubljeni par, veličina ipak nije važna...


Tutan: mali sam kao Tedičina ruka...


Tu smo pospani...


A sjedamo u sve...


Boroleta i Borosana: princeze vještice, samo izgledamo milo i slatko, zapravo smo spačkalice...


Žutko: ja sam razmažen i imam buhe...


Vilma i Blue: stigli smo s kupanja...


I ima nas još, samo Tedica nema sve slike na poslu...

Danas smo svi dobili od Tedice posebno finu papicu, očistila nam je gajbe, oprala i namirišala vecee i nakon toga otrčala na posao jer je skoro zakasnila baveći se nama. Nema veze, do 17 sati ćemo opet sve zbrčkati i unerediti a ona će nas svejedno sve izljubiti i reći nam da nas voli najviše na svijetu i da nas ne bi mijenjala ni za sto milijuna eura!

Međunarodni dan protiv Laboratorijskog testiranja na životinjama

utorak , 03.10.2006.

Motivirala me Galadlier, a kako sam i dalje živčana i bez inspiracije, evo s Prijatelja životinja prenosim crnu listu neetičkih proizvoda i tvrtki koje još uvijek svoje proizvode testiraju na životinjama.

Molim lijepo, izbjegavajte ih, nije jako teško!

* Afrodita
* Artsana SPA
* Bausch & Lomb
* Beiersdorf
* Bic Corporation Braun
* BioAstin
* Chesebrough-Ponds
* Church & Dwight
* Colgate-Palmolive Co.
* Coty
* Daiwa Pharmaceutical
* Garnier
* Gillette Co.
* Giorgio Armani parfemi
* GlaxoSmithKline
* Helene Curtis Industries
* Henkel
* Johnson & Johnson
* Keune
* Kimberly-Clark Corp.
* Krka
* L'Oréal
* L'Oréal U.S.A.
* Nina Ricci
* Pfizer
* Pliva
* Procter & Gamble Co. - P&G
* Ralph Lauren
* Reckitt Benckiser
* Redken Laboratories
* Roche
* S.C. Johnson
* Sanofi
* Sara Lee
* Schering-Plough
* Schick
* Scwarzkopf & Henkel
* Shiseido Cosmetics
* Sothys
* Unilever

Ovo su samo neke i to ljepše fotke testiranja na životinjama:







Ja ne kupujem s Crne liste. Žao mi je.

Očekujući Mengu s velikim M!

ponedjeljak , 02.10.2006.

Moja teta je jedna od rijetkih sretnica koje znam. Ona, vjerovali ili ne, mengu dobiva nekih tri-četiri puta godišnje. Dok je bila mlađa liječnici su je plašili pričama kako vjerojatno neće moći zatrudniti, ali bez razloga jer je do svoje tridesete bez problema i planiranja uspjela roditi dvoje djece.
Ja sam davnih dana patila jer sam posljednja u razredu dobila prvu mengu, negdje na kraju osmog razreda. Brinula sam se jer sam tada mislila da je nikada niti neću dobiti, da ću zauvijek ostati curica i slične gluposti. Tada sam također svake večeri prije spavanja molila Boga da mi sisice narastu, što je bio drugi moj nepremostivi problem u to osjetljivo vrijeme odrastanja. Dečki u razredu zvali su me Fosna i već se naveliko po školi pričalo da sam frigidna jer nisam dobila mengu a to je rastrubila jedna kvaziprijateljica Ana kojoj sam povjerila svoje patnje. Bože dragi, otkud klincima takve gluposti.
Mama me je bezuspješno tješila da je sve u redu, da će mi sisice narasti i da sam sretna što nemam mengu jer je to veliko opterećenje i briga za tako djetinjastu i razigranu curicu kakva sam bila.
Onda, negdje u svibnju pred sam kraj osnovne škole otišla sam na nastavu tehničkog koja se odvijala u suprotnoj smjeni. Tehnički nam je predavao drug Vranješ koji je bio tiha patnja svih osmašica i sve smo se posebno uređivale za te sate. I tako dok smo slagali neke strujne krugove, drug Vranješ me pozvao u svoj kabinet. Ja sretna ko na božićno jutro iz samo nama znanih razloga. Ušli smo tako nas dvoje u njegov kabinet i veli on meni potiho: Ups, mislim da si procurila malo! Ja velim: Molim, kako mislite procurila?! a on diskretno pokaže na moju stražnjicu fino upakovanu u uske bijele traperice. Okrenula sam se i ugledala ogromnu crveno-smeđu mrlju (nije bila plava kao u reklamama). Počela sam plakati istog trena, ali ja nisam još dobila mengu!, on se zbunio i pozvao Sandru, najbolju prijateljicu i da skratim - dao joj lovu da mi ode kupiti uloške a mene nastavio smirivati. Nerado se sjećam toga događaja ali drug Vranješ ga pamti, o da, nisam ga već dugo srela, ali kad god ga vidim, sjetimo se toga, ja nekako kiselo a on vrlo razdragano.
Nakon toga sam došal kući i tata me onako uplakanu izljubio i nazvao mamu: Tedica nam je postala žena!!!! Nakon toga nazvao je baku, pa djedju, pa jednu, pa drugu tetu i navečer su se svi okupili kod nas. Bolesno, znam, ali to je svima bio vrlo važan dan. A da, i sisice su narasle kroz godinu, dvije i postale sisetine (sad će Bunko reći da nije istina i da su najljepše) pa danas jedva nalazim odgovarajući grudnjak i skupljam lovu za smanjivanje (Bunk, ovo je šala, ne brini).

Tako su, dakle, počeli moji problemi s mengom.
Otada se redovito družimo svakih 21 do 25 dana, znači prilično često.
Prva dva dana curenja jedva mogu stajati na nogama od bolova ili od nadrogiranosti kojekakvim tabletama i sranjima koje trpam u sebe. Druga tri dana su manje više ok.

Najgori dio je zapravo nekoliko dana prije dolaska gospođe Menge, a to je upravo proteklih nekoliko dana, koji su izgledali ovako:

Svađam se s Bunkom 24 sata na dan, prigovaram za svako sranje, skačem na svaku drugu ili svaku riječ koja mi se učini krivom a to je gotovo svaka...

Zveri me nerviraju jer prljaju, pišaju, kakaju, jedu, ne jedu dovoljno, bolesne su, razigrane ili bilo što, prijetim im izbacivanjem na ulicu i šinterajem...

Na poslu su mi svi odvratni, lijeni i ja sam jedina koja nešto radim i posve sam preopterećena dok oni odlaze na kave, frizuru ili ranije kući. Rasplakala sam se prošli tjedan tri puta na poslu, sva sreća da nitko nije vidio. Definitivno sam preopterećena i potplaćena za posao koji radim i koliko vrijedim...

Nerviraju me ljudi na ulici, previše ih je, guraju se i nepristojni su. Jednoj starijom gospođi se nisam htjela ustati u tramvaju jer je i meni teško i naporno a inače se dižem svima pa ne moram baš njoj...

Nerviraju me prosjaci na Britancu koji su uvijek tamo i uvijek isti pa neka promijene već jednom "radno mjesto" jer mi je pun kurac da stalno istima dajem...

Nervira me Konzum na Britancu jer od renoviranja ne prihvaća PET ambalažu i DM koji je prihavća samo od 12 do 16 sati a ja uvijek na to zaboravim pa imam doma hrpu boca i bočica...

Nervira me Boris jer me jutros pozvao na kavu, ja ga otpirila i kasnije se sjetila da mu je rođendan pa se osjećam kao govno...

Nervira me razmještaj u stanu tako da sam Bunka natjerala da cijeli prošli vikend krečimo sobe i razmještamo namještaj, jer je vikend proveden u odmoru gubitak vremena...

Nerviraju me nove gaće koje sam kupila jer mi se uvlače u dupe pa ih stalno moram izvlačiti...

Nervira me novi toaletni papir na poslu jer je dvoslojan pa moram odvrtiti petnaest krugova ne bih li dobila dovoljnu količinu za brisanje...

Nervira me što mi još nije sjela plaća...

Nervira me i ovaj glupi blog i pojma nemam zašto sam ga počela pisati jer za to apsolutno nemam smisla i nemam ništa pametno za prenijeti...

Nervira me i ovaj glupi post, nemam pojma zašto sam odlučila ovo napisati...

Uglavnom puno toga me nervira i jedva čekam da dobijem mengu, lijepo se nadrogiram i smirim barem na neko vrijeme.