Sretan mi rođendan!

srijeda , 18.10.2006.

Danas mi je ročkas (u Zagrebu) ili rođoš (u Osijeku) pa shodno tome i dobivam čestitkice prikladnih sadržaja.
Hvala i svima vama ovdje, niste trebali!
Vidi me, još jednu godinu starija i dalje lažem...
Evo ispravke: trebali ste i od srca svima hvala!

Raduju me čestitke, dobre želje i moj rođendan općenito. Nikada nisam kukala za prohujalim godinama i plašila se starosti. Baš suprotno. Uvijek se radujem što sam proživjela/preživjela još jednu godinu i s veseljem dočekujem novu. Zanimljivo je to. Iako sam već pregrmjela tridesetu, osjećam se poput dvadesetogodišnjakinje i mislim da se to nikada neće promijeniti. Mlada sam duhom, ništa drugo. Imam malđih prijateljica/prijatelja ali i starijih i sa svim se podjednako dobro slažem.
Istina, primjećujem bore oko očiju i desetak sijedih gore (Bunko brojao), ali to me ne zamara. Kupila sam nedavno prvu kremicu protiv bora, a kosu svejedno farbam još od osmog razreda. A kad sasvim posijedim, ofarbat ću se konačno u roza ili plavo, što mi sada nikako ne polazi za rukom. Dolje još nemam sijedih, ali kada ih dobijem, ofarbat ću se i dolje. Ili pustiti kosu i dolje da malo vidim kako je to. Zapravo jedva čekam da mi sve dlake dolje otpadnu pa da se ne moram depilirati. Mojoj baki se to dogodilo iza četrdesete, tako da neću morati još dugo čekati. Čekaj malo, sada sam pobjegla od teme.
Dakle, nit vodilja je da ja volim svoje rođendane.

Dok sam bila mala, radovala sam se poklonima od roditelja, baka i djedova, teti i tetaka (igračkama da, odjeći ne) i tulumima s prijateljima. Obiteljske proslave su mi išle na živce, jer su se svi uvijek posvađali. Imam snimku jednog ročkasa, mislim 18. koju tu i tamo znam gledati da pokojnom Djedi ne zaboravim glas i lik, i to je užas živi. Svi se deru. I rodbina s Mamine i rodbina s Tatine strane. A ja ne volim vikanje i deranje. Iako Bunko često zna reći da geni nisu voda jer i ja često urlam, ali ne bih to priznala nikada, no way, ja sam jednostavno brbljava.
Kasnije, kad sam malkec odrasla, pokloni su se pretvorili u lovu, što sam uvijek cijenila. Ne mislim lovu, nego to što više nisam dobivala prevelike/premale veste s puf rukavima ili brušene rifle tri godine nakon što sam ih poželjela. Društvo sam vodila van na pizzu i sok. Još kasnije mi je rodbina prestala dolaziti na ročkase jer sam, kao, odrasla pa više ne treba slaviti ročkase. Sada se viđamo na svadbama i sprovodima. Tužno, ali istinito. Poklon dobijem od Bake, vojne udovice, u kešu, naravno. Djedovi su mi pomrli, a od njih sam dobivala najbolje i najkorisnije poklone, kao npr. tečaj talijanskog ili prve marte i levisice 501. Tete i tetkovi žive svoje živote, odgajaju već unuke, pa mi stariji više nismo aktualni. Valjda čekaju da i ja rodim potomke pa će njima dolaziti na proslave. Dobro, i dalje me zovu i čestitaju, što je lijepo i hvalevrijedno, pogotovo stoga što ne razgovaraju s mojim Starcima iz samo njima poznatih razloga. Ja se nikada nisam svađala jer nemam smisla za to i iz svake svađe izađem poražena. Širim nenasilje, po tome sam poznata.
S društvom u Zagrebu idem na cugu. S Babama u Osijeku idem na neku papicu na neki od onih usidrenih brodova-restorana ili one dođu do nas na Mamine poznate kiflice i gibanicu i opet sok. Ne pijem alkohol, pa toga kod mene nema. Ako si donesu neki liker, onda piju njega. Ili pivo. Meni svejedno. Ne dam pare za alkohol. Nakon toga odemo nekamo van, iako već dvije godine nisam bila vani s njima. Baš mi Nemirna veli da je nedavno (ovo je vrlo upitno jer imam pobrčkanu percepciju vremena) otvoren neki novi pub u Osijeku u koji izlaze, tako da ih možda povedem tamo.

Roditelji i Brat mi, osim Bunka naravno, uvijek prvi čestitaju. Ove godine sam bila pametnija i stišala mob, tako da me Tata nije uspio probuditi u 5.15 ujutro, kao npr. prošle godine. Poslao je poruku u to doba. Veli da mu je moj rođendan najveći praznik. Iz godine u godinu postaje sve luđi s tim praznikovanjem i ponavlja mi sve o danu kada sam došla na svijet. On je krenuo na put jer se nisam trebala roditi jos mjesec i pol dana, tako da su Mamu susjedi vozili u bolnicu, a on sve saznao post festum, kada je stigao na odredište. Odmah se vratio. Morao je vidjeti svoje prvo čedo! Tako me zove. Bio je malo razočaran što nisam sin, jer svi u porodici prvo dobivaju sinove pa tek onda kćeri, Drugi spol, ali opraštam mu. Znam da me voli. Njemu sam najsličnija, pa se najčešće s njim i kvačim.
A Mama… Mama - roditeljica! Ona je priča za sebe. Ona na današnji dan prvo čestita sebi pa tek onda meni, jer me je rodila s nepunih 21 i još uvijek se ne može načuditi kako sam tako dobro ispala?! Trudove je dobila u 4 ujutro, a rodila me u 8.13 i ne pamti neke prestrašne bolove. Bila je zabrinuta jer sam rođena prerano pa sam bila mala i lagana. Onima koji me danas znaju, ovo je jako smiješno, jer sam više nego uspješno sve stigla nadoknaditi. I u visini i u širini.
Toliko o tome.

Danas najradije slavim s Bunkom, koji iz godine u godinu postaje sve maštovitiji u osmišljavanju naših intimnih proslava. Ne mogu sada pisati u detalje što smo radili iza ponoći ali evo, bila je torta, svjećice, šampanjac (dječji, jer ne pijem alkohol), poklončići i pregršt ljubavi. Tako da sam malo neispavana. Nema veze. Ljubav je bitna!

Nisam planirala ovako odužiti, ali dogodilo se.
Htjela bih ovdje još jednom poželjeti samoj sebi SRETAN ROĐENDAN, puno zdravlja, veselja i ljubavi, a drugo mi ne treba. Za prošli rođendan sam složila neku Birthday Resolution Listu sa željama tipa smršaviti, kupiti štikle, manje se nervirati oko nebitnih stvari, magistrirati eventualno, ali vidim da to nema baš puno smisla pa za ovaj rođendan želim samo zdravlja, veselja i ljubavi sebi i svima oko sebe. Vama također!