Vještice

utorak , 31.10.2006.

Već duže vrijeme se spremam napisati nešto o vješticama. Ženska mreža Hrvatske sprema se povodom 16 dana aktivizma pripremiti nešto o vješticama, ali o tome ne bih ovom prilikom. Nedavno sam pričala i s Ines T., dragom prijateljicom, inače stručnjakinjom za sve neobično o ženama, koja se u to vrijeme spremala napisati članak o vješticama za jedan naš časopis. Potaknula me da malo više pročitam o ovom fenomenu. A onda je danas i Gali pisala o Helloweenu pa sam odlučila i ja nešto napisati o vješticama.

Predodžbe o vješticama koje mi danas imamo zahvaljujući antičkim mitovima, dječjim bajkama i Disneyevim crtićima prilično su drukčije od predodžbi koje su ljudi imali prije nekoliko stoljeća.
Žene koje su tada proglašavane vješticama nisu bile fatalne ljepotice poput čarobnice Kirke koja je muškarce mamila na svoj otok pa pretvarala u svinje, nisu bile egoistične kraljice poput Snjeguljičine maćehe, nisu gradile kućice od slatkiša i kolača kojima su mamile nedužnu dječicu da bi ih poslije pojele, a bogme nisu imale ni čarobne štapiće i baratale svim mogućim čarolijama svijeta poput profesorice McGonnagal ili Hermione iz čarobnjačkog svijeta Harrya Pottera.

U vrijeme sveopće vještičje manije koja je harala svijetom između 14. i 17. stoljeća, bilo je malo toga poetičnog i romantičnog u činjenici da su žene proglašavali vješticama. Virginia Wolf u svojoj Vlastitoj sobi piše o tome kako su žene koje su tada proglašavane vješticama u stvarnom svijetu bile ništa drugo nego pjesnikinje i spisateljice, odnosno neshvaćene žene rođene s određenim darom koje su zbog nemogućnosti da ostvare sve svoje potencijale u patrijarhalnom društvu živjele samotnjačkim životom i zbog toga često bile predmetom izrugivanja i zazora. Kako se samotnjake uglavnom doživljava kao čudne ljude, koji po nečemu odskaču od većine, žene koje su odabirale ovakav način života često su skončavale na lomači ili uslijed posljedica mučenja umirale u najstrašnijim mukama. Bile su lak plijen svima onima kojima su iz nekog razloga stajale na putu. One su se uglavnom bavile zanimanjima koja su ženama u to doba bila dostupna, jer nisu imale pristupa u škole a pogotovo ne neke više škole ili sveučilišta, tako da su svoj talent i iskustvo primjenjivale kao travarke, iscjeliteljice ili babice. Kako su živjele u strogo patrijarhalnom društvu, koje nije imalo sluha za poticanje ženske ili bilo koje druge individualnosti i kreativnosti, one su morale pronaći način da ostvare svoje potencijale.

Crkva, koja je u to doba imala presudnu ulogu u društvu, većinu bolesti koje su vladale Europom, od gube do sifilisa, objašnjavala je grijehom te tražila pokornost i pomirenost sa sudbinom. Svećenici su sa svojim pričama o zagrobnom životu bili rezervirani za posmrtnu sudbinu, dok su se ljudi s ovozemaljskim problemima za pomoć obraćali tim mudrim ženama. Službeni liječnici su tada uglavnom bili bogati Židovi i Arapi koje su si mogli priuštiti samo najbogatiji. Medicina toga doba bavila se isključivo muškarcima, a žensko tijelo bila je nepoznanica. Ove mudre žene poznavale su trave kojima su olakšavale bolove i spravljale meleme kojima su liječile veći broj tada poznatih bolesti, a nerijetko su poslušale i probleme te nudile savjete. Paracelzus, kojega mnogi danas smatraju „ocem moderne medicine“ rekao je da sve što zna duguje vješticama. Crkva je međutim zauzela stav da svaka žena koja se bavi liječenjem, a nije ga zvanično izučila, ima potpisan ugovor s Vragom i mora gorjeti.

Sve do 14. stoljeća odnos prema vješticama bio je prilično tolerantan. Katoličanstvo je bilo službena religija, ali su ljudi osim odlazaka u crkvu i dalje štovali stare bogove, u tajnosti im izrađivali skrivena svetišta, nastojali udovoljiti duhovima i vjerovali u amajlije koje su nosili skrivene ili držali ispod jastuka. Službena crkvena dogma do sredine 15. stoljeća glasila je da čarobnjaštvo ne postoji, a nepogode poput gladi, suša, poplava ili bolesti proglašavala je vražjim djelom. Epidemija kuge koja je sredinom 15. stoljeća pokosila pola Europe, označila je početak mahnitog lova na vještice koje su prema dogovoru s Vragom bile zaslužne za sve loše što se događa.

Najčešće žrtve progona, osim nekolicine naprednih intelektualaca poput Giordana Bruna, bile su upravo žene o kojima pišem, prije svega one koje nisu živjele po uobičajenim obrascima, dakle neudane i bez djece, a većina njih bile su starije od 50 godina.

Progoni vještica najvatreniji su bili u Njemačkoj i Švicarskoj. Za pokretanje postupka bila je dovoljna optužba, koju je bez bilo kakvih dokaza mogao podnijeti bilo tko pa i dijete. To je bila izvanredna prilika za sve one kojima se neka žena na neki način zamjerila, krivo ih pogledala ili imala nešto bolje od njih. Dobar primjer za primjenu ove prakse je osvjedočeni „ženoljubac“ Henrik VIII koji je jednu od svojih supruga, Anne Boleyn, proglasio vješticom nakon što se zaljubio u neku drugu. Odjednom se sjetio da ona ima poveći madež na vratu i to je bio dovoljan dokaz da ostane bez glave. Crkva ovakvim muškarcima nije dopuštala razvod braka ali im je ovom praksom itekako pružala način da se riješe supruga koje su im iz ovog ili onog razloga dojadile.

Iako su feministkinje lov na vještice godinama pokušavale prikazati kao rat muškaraca protiv žena, to nije točno. Naime, veći broj optužaba za vještičarenje potjecao je od samih žena, jer kako znamo, žena je ženi vuk. Muškarci su, istina, osmislili čitav ovaj besmisleni sustav kriterija o vješticama i uglavnom se pojavljivali u ulogama inkvizitora i izvršitelja kazni, ali same žene su obavljale najprljaviji i najpodliji posao. Dovoljno je bilo da vam neka pogleda supruga, prijavite je kao vješticu pa se zgrijete na vatrici na kojoj se ista prži. Uistinu ne zvuči neobično.

U nekim slučajevima bili su potrebni i dokazi, ali oni su se nalazili bez neke veće muke. Bilo je dovoljno na tijelu pronaći „vještičji biljeg“. To je uglavnom bio madež na području prsa ili spolovila ili neka druga „deformacija“ poput bradavica ili čudnih prstiju. Anne Boleyn je osim madeža navodno imala i šest prstiju na jednoj nozi. Kada bi inkvizitori pronašli jedan takav madež ili deformitet, odrezali bi ga nožem. Ukoliko dotična žena prokrvari na tome mjestu, to je bio dokaz njezina dogovora s Vragom. Ukoliko nije prokrvarila, bila je oslobođena svih optužbi, što se, naslućujem događalo jako rijetko. Ukoliko nije imala niti jedan madež na tijelu, što je također teško povjerovati, to bi opet bio dokaz njezine veze s Vragom, jer je općepoznata činjenica bila da Vrag svoje najodanije podanice ne obilježava.

Postoje dokazi i o raznim drugim metodama dokazivanja. Jedan od najraširenijih bila je i takozvana „španjolska čizma“, načinjena od drveta, s bodljama s unutarnje strane, koja se stezala tako dugo dok ženi nisu popucale sve kosti u nozi. Još jedna, meni posebno gnjusna metoda, bilo je i korištenje „drvenog konja“ koji je umjesto sedla imao neku vrstu piramide. Ženu bi posjeli na tu piramidu sve dok joj se ne bi rastrgali svi unutarnji organi počevši od spolovila. Ovakvim metodama žene su u najgorim mogućim mukama u stanju totalnog ludila priznavale sve što se od njih tražilo: da su općile s Vragom, pile dječju krv i prolazile kroz zidove. To je bio dokaz koji ih je odveo direktno na lomaču.

Preciznih podataka o žrtvama progona na vještice nema jer se evidencija o pogubljenjima zvanično nije vodila. Neke feministkinje tvrde da se radi o broju većem od 9 milijuna žrtava, ali pretpostavlja se da ih je ipak bilo puno manje. Neki autori, na primjer Dan Brown u Da Vincijevom kodu tvrdi da je u mahnitim progonima ubijeno 5 milijuna žena, ali preciznih dokaza nema.

Kako mi oduvijek kaskamo za ostatkom svijeta, kod nas su se najžešći progoni vještica odvijali tek u 17. stoljeću, kada je histerija u ostatku Europe već polagano jenjavala. Postoje podaci o tome da je tijekom 400 godina u Hrvatskoj spaljeno otprilike 140 vještica ali oni dolaze iz crkvenih krugova pa sumnjam u njihovu vjerodostojnost. To je trajalo sve dok 1756. godine carica Marija Terezija nije zabranila smrtne osude vještica. Prema knjizi Vladimira Dedusa „Istina o vješticama“ iz 1952. godine, u Hrvatskoj je spaljeno 7000 ljudi, uglavnom žena, što nas s obzirom na broj stanovnika Hrvatske u to vrijeme svrstava u europske rekordere!

No, glupo je pričati o brojkama. Mislila sam da bi bilo korisno napisati nešto o ovim ženama, žrtvama, spaljenim na živo nakon zvjerskih mučenja, žrtvama najokrutnijih zločina koji se uglavnom prešućuju. Smatram da sve žrtve traže prepoznavanje i pijetet pa tako i ove. Mislim isto tako da bi bilo zgodno kada bi jednog dana netko odao počast i ovim žrtvama.

U Zagrebu su se vještice spaljivale na kraju Dubravkina puta, na mjestu gdje je danas šminkerski restoran, pa predlažem da se ovoga sjetite kada tuda prolazite.