Kolegice prijateljice

ponedjeljak , 09.10.2006.

Upravo brojim, na prste naravno, koliko godina radnog staža imam.
Ne računam ove dvije godine upisane u radnu knjižicu, nego moje cjelokupno dosadašnje radno iskustvo.
Ne računam instrukcije iz engleskog i njemačkog koje dajem od trećeg srednje.
Ne računam ni prijevode koje isto radim još od srednje škole.
Ne računam ni angažmane u tri privatne škole stranih jezika i jednom vrtiću za koje sam povremeno radila, odnosno radila ni za kakve novce ne bih li ostala u kontaktu sa strukom i radila ono za što sam se školovala i što mi najbolje leži.
Radim već osam godina.
Uglavnom u nevladinim udrugama s različitim predznacima – mirovnjačkim, obrazovnim, ljudskopravaškim ili ženskim.
U njima sam uglavnom bila zaposlena na određeno, s produžecima, ili na crno, preko tuđih studentskih ugovora.
Nije mi to bilo bitno. Bitno mi je bilo da radim nešto što želim i iza čega stojim i da za to budem plaćena. Ne znam koliko je to pametna taktika, ali o tome ću drugi puta.
Razmišljam o sljedećem: do sada sam promijenila četiri radna mjesta. Četiri mjesta na koja sam odlazila svaki dan i provodila (najmanje) osam sati dnevno. Na svim tim mjestima bila sam okružena ljudima. Pisat ću u ženskom rodu jer sam uglavnom radila sa ženama. S nekima sam se slagala bolje, a s nekima lošije. Uglavnom bolje. Barem sam tada tako mislila.
Bedasto sam otvorena osoba i naizgled lako sklapam prijateljstva. To zapravo nije točno, jer imam dvije najbolje prijateljice i hrpu drugih koje na znam kako bih nazvala. Nisu to poznanice, a nisu ni prijateljice jer su mi prijateljice ipak posebna kategorija. Recimo to ovako - dobro sklapam kontakte, vesela sam, opuštena, a ljudi to vole.
U tu kategoriju poznanica-prijateljica-kontakata spadaju i sve ove koje sam upoznala na radnim mjestima. Meni je uvijek bilo u redu da osobe s kojima provedem (najmanje) osam sati dnevno znaju dosta toga o meni. Kada netko zna gdje živim, s kime spavam, koga hranim, otkuda sam, koliko plaćam stanarinu, na što ću potrošiti plaću i kamo idem sljedeći vikend, ta osoba zna dosta o meni.
Površno doduše, ali ipak, ta osoba postaje dio moga života, moje svakodnevice.
Dodatni problem je taj da ja zbilja puno pričam. I općenito puno pričam, ali i o sebi. Na svaku temu imam neki "zanimljiv" osobni komentar.
Nikada nisam znala odvojiti poslovno od privatnog i shvatiti da drugi na poslu ne moraju znati baš sve o meni da imamo pristojne odnose u radnom okružju. Ne znam zašto?! Takva sam valjda.
Preotvorena sam, prelagano se predajem ljudima i vjerujem im. Uvjeravam se da su svi takvi, iako znam da sam u krivu.

Baš tako razmišljam o ljudima kojima sam se svojedobno gotovo svakodnevno povjeravala...
Za neke uopće ne znam gdje su ni što rade.
Nije to mojom krivnjom. Ja pamtim rođendane i šaljem čestitke ili barem e-mail ili sms.
I što da pomislim kada se ta osoba ne udostoji čak niti zahvaliti, a da ne kažem da se nikada ne sjeti moga rođendana. Ili tu i tamo ona mene nazove a ne ja nju. Baš me zaboli kada na to pomislim.

Možda najsvježiji primjer su dvije takve osobe, prijateljice/kolegice, s prošlog radnog mjesta. Tamo mi je bilo jako lijepo, unatoč hrpi svakodnevnih problema uključujući nedostatak novca za plaće. I lijepo smo se slagale nas tri. Kada sam im rekla da ću dati otkaz, bilo je suza, moljakanja da ostanem, izjava da nikada neće biti isto bez mene jer sam jedina unosila dašak svježine u učmali posao… svega je bilo... i bilo je dojmljivo.
Nakon što su već nekako prihvatile moje argumente i shvatile da trebam otići na ponuđeni novi posao, dogovorile smo se da ćemo se viđati najmanje jednom mjesečno. Najmanje! Moj novi posao je skoro pet minuta od ovog staroga. Jedna tramvajska stanica. One mogu izaći na pauzu kada požele, ja isto tako.
Prošlo je ravno osam mjeseci otkako sam otišla i još uvijek čekam tu kavu. Nismo se otada vidjele. Čule smo se dva puta. Ja sam zvala jednu za njezin rođendan u veljači. Ja sam zvala drugu za njezin rođendan u rujnu. One mene nikada. Moj rođendan je 18.10. pa možda onda one nazovu mene.

Nije da živim za to, ne bih željela da me se krivo shvati. Istina, i ja se danas rijetko sjetim njih. Ali ipak se sjetim. Na početku me je boljelo, a sada se pretvaram da sam indiferentna. Zato o njima i pišem.
Ostala mi je pašmina koju su mi suzama natopljenu poklonile na odlasku.
I skener i dvije knjige koje sam ostavila i sutra idem po njih.