Očekujući Mengu s velikim M!

ponedjeljak , 02.10.2006.

Moja teta je jedna od rijetkih sretnica koje znam. Ona, vjerovali ili ne, mengu dobiva nekih tri-četiri puta godišnje. Dok je bila mlađa liječnici su je plašili pričama kako vjerojatno neće moći zatrudniti, ali bez razloga jer je do svoje tridesete bez problema i planiranja uspjela roditi dvoje djece.
Ja sam davnih dana patila jer sam posljednja u razredu dobila prvu mengu, negdje na kraju osmog razreda. Brinula sam se jer sam tada mislila da je nikada niti neću dobiti, da ću zauvijek ostati curica i slične gluposti. Tada sam također svake večeri prije spavanja molila Boga da mi sisice narastu, što je bio drugi moj nepremostivi problem u to osjetljivo vrijeme odrastanja. Dečki u razredu zvali su me Fosna i već se naveliko po školi pričalo da sam frigidna jer nisam dobila mengu a to je rastrubila jedna kvaziprijateljica Ana kojoj sam povjerila svoje patnje. Bože dragi, otkud klincima takve gluposti.
Mama me je bezuspješno tješila da je sve u redu, da će mi sisice narasti i da sam sretna što nemam mengu jer je to veliko opterećenje i briga za tako djetinjastu i razigranu curicu kakva sam bila.
Onda, negdje u svibnju pred sam kraj osnovne škole otišla sam na nastavu tehničkog koja se odvijala u suprotnoj smjeni. Tehnički nam je predavao drug Vranješ koji je bio tiha patnja svih osmašica i sve smo se posebno uređivale za te sate. I tako dok smo slagali neke strujne krugove, drug Vranješ me pozvao u svoj kabinet. Ja sretna ko na božićno jutro iz samo nama znanih razloga. Ušli smo tako nas dvoje u njegov kabinet i veli on meni potiho: Ups, mislim da si procurila malo! Ja velim: Molim, kako mislite procurila?! a on diskretno pokaže na moju stražnjicu fino upakovanu u uske bijele traperice. Okrenula sam se i ugledala ogromnu crveno-smeđu mrlju (nije bila plava kao u reklamama). Počela sam plakati istog trena, ali ja nisam još dobila mengu!, on se zbunio i pozvao Sandru, najbolju prijateljicu i da skratim - dao joj lovu da mi ode kupiti uloške a mene nastavio smirivati. Nerado se sjećam toga događaja ali drug Vranješ ga pamti, o da, nisam ga već dugo srela, ali kad god ga vidim, sjetimo se toga, ja nekako kiselo a on vrlo razdragano.
Nakon toga sam došal kući i tata me onako uplakanu izljubio i nazvao mamu: Tedica nam je postala žena!!!! Nakon toga nazvao je baku, pa djedju, pa jednu, pa drugu tetu i navečer su se svi okupili kod nas. Bolesno, znam, ali to je svima bio vrlo važan dan. A da, i sisice su narasle kroz godinu, dvije i postale sisetine (sad će Bunko reći da nije istina i da su najljepše) pa danas jedva nalazim odgovarajući grudnjak i skupljam lovu za smanjivanje (Bunk, ovo je šala, ne brini).

Tako su, dakle, počeli moji problemi s mengom.
Otada se redovito družimo svakih 21 do 25 dana, znači prilično često.
Prva dva dana curenja jedva mogu stajati na nogama od bolova ili od nadrogiranosti kojekakvim tabletama i sranjima koje trpam u sebe. Druga tri dana su manje više ok.

Najgori dio je zapravo nekoliko dana prije dolaska gospođe Menge, a to je upravo proteklih nekoliko dana, koji su izgledali ovako:

Svađam se s Bunkom 24 sata na dan, prigovaram za svako sranje, skačem na svaku drugu ili svaku riječ koja mi se učini krivom a to je gotovo svaka...

Zveri me nerviraju jer prljaju, pišaju, kakaju, jedu, ne jedu dovoljno, bolesne su, razigrane ili bilo što, prijetim im izbacivanjem na ulicu i šinterajem...

Na poslu su mi svi odvratni, lijeni i ja sam jedina koja nešto radim i posve sam preopterećena dok oni odlaze na kave, frizuru ili ranije kući. Rasplakala sam se prošli tjedan tri puta na poslu, sva sreća da nitko nije vidio. Definitivno sam preopterećena i potplaćena za posao koji radim i koliko vrijedim...

Nerviraju me ljudi na ulici, previše ih je, guraju se i nepristojni su. Jednoj starijom gospođi se nisam htjela ustati u tramvaju jer je i meni teško i naporno a inače se dižem svima pa ne moram baš njoj...

Nerviraju me prosjaci na Britancu koji su uvijek tamo i uvijek isti pa neka promijene već jednom "radno mjesto" jer mi je pun kurac da stalno istima dajem...

Nervira me Konzum na Britancu jer od renoviranja ne prihvaća PET ambalažu i DM koji je prihavća samo od 12 do 16 sati a ja uvijek na to zaboravim pa imam doma hrpu boca i bočica...

Nervira me Boris jer me jutros pozvao na kavu, ja ga otpirila i kasnije se sjetila da mu je rođendan pa se osjećam kao govno...

Nervira me razmještaj u stanu tako da sam Bunka natjerala da cijeli prošli vikend krečimo sobe i razmještamo namještaj, jer je vikend proveden u odmoru gubitak vremena...

Nerviraju me nove gaće koje sam kupila jer mi se uvlače u dupe pa ih stalno moram izvlačiti...

Nervira me novi toaletni papir na poslu jer je dvoslojan pa moram odvrtiti petnaest krugova ne bih li dobila dovoljnu količinu za brisanje...

Nervira me što mi još nije sjela plaća...

Nervira me i ovaj glupi blog i pojma nemam zašto sam ga počela pisati jer za to apsolutno nemam smisla i nemam ništa pametno za prenijeti...

Nervira me i ovaj glupi post, nemam pojma zašto sam odlučila ovo napisati...

Uglavnom puno toga me nervira i jedva čekam da dobijem mengu, lijepo se nadrogiram i smirim barem na neko vrijeme.