Ja nisam ja, ja sam netko drugi,
Nešto posredno između dvoga:
četverouglasti stup na mostu dosade,
što od mene prelazi na drugoga.
Zašto se opirem? Umjetnik ništa
Nema od prirode, ni od života.
Mi moramo skočiti u maglu
Pretrčat modrinu da bi se našla ljepota.
***
Odgovor...
Tko sam ja?
nazivaju me pjesnikom
a ponekad i zaljubljenikom,
nekad budalom
a nekad sam jednostavno ljubav...
Tko sam ja?
misao sam jedne žene
poljubac sam na nježnim usnama njenim
i otkucaj srca u grudima..
ja sam zrak koji diše...
Tko sam ja?
ja stvaram tihe dodire poklanjam prve jutarnje riječi
i pjesme u predvečerja.. ja sam jednom rječju njen...
a tko si ti?
by Martonus
***
Ako tražiš Nekoga
Nekoga za šetanje
Onda ja sam čovjek za tebe
Imam sedam milja duge korake
Lake kao oblake
Ako tražiš nekoga
Nekoga za plakanje
Onda ja sam rame za tebe
Uzmi me
To je sudbina
Ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena
Ako tražiš Nekoga
Nekoga za čuvanje
Onda imam ruke za tebe
I za tvoje vrelo čelo, dlanove
Meke kao jastuke
Ako tražiš Nekoga
Nekoga za zauvjek
Onda tvoj sam čovjek oduvjek...
***
***
...u noći bez jutra
s jutrom bez sunca
na nebeskom svodu
s vjerom u ništa
i ništa u džepu
tražeći slobodu...
skupi šaku hrabrosti
pogledaj ih, tko ih jebe
nađi zrno ponosa
nasmiješi se za samog sebe...
***
Ako znaš bilo što
Ne znam što da radim sa sobom
na što misli da bacim
eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno
Poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znaš bilo što
Želim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti šapućem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
da ti kažem... oh ti ludo jedina
Azra
***
Najviše se plašim same sebe,
jer druge ću možda i moći slagati, ali sebe?!
...sebe da slažem?... neću!... ne želim!
radije ću osluškivati jeku svojih koraka
i gledati u tminu oko mene,
radije ću preklinjati nebo i tebe
nego slagati sebe...
***
Vizija...
Krenula sam jednim osmjehom
u potrazi za tobom.
Tražeći tvoju pažnju
pogledom te dodirivala.
Vidjela te u svojim vizijama
potaknuta ničim.
Sama, bez objašnjenja
tražila tvoj predivni osmjeh.
I opet vizija
pogođena jednom riječju,
pokleknula sam
radosna što postojiš,
barem u mislima.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim
ali postoje u nama neke neprevodive dubine.
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je. I nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem...
a onda, odjednom, raspored madeža na njenim leđima, kao tajna
mapa, pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i
tako...
eto ti pesma, ludo jedna...
***
Mrak se skupio u kap, rano jutro kao slap ulazi u sobu
Dal si ikad pitala tamne sjenke zidova ujutro gdje odu
Oči su ti sklopljene, usne su ti umorne, ne ljubi me njima
Nisu čvorci pjevali dok je iznad krovova svirala tišina
Hajde Bože budi drug, pa okreni jedan krug unazad planetu
Noć je kratko trajala a nama je trebala najduža na svijetu
U mom oku samo hlad, u mom srcu samo stud, inje i prašina
Nisu čvorci pjevali dok je iznad krovova svirala tišina
U cik zore zviždi "voz" njime odlazim u Oz, neću da se vratim
što god tebi napišem, pocjepam i obrišem, al ti moraš znati
nisi se probudila, zato nisi vidjela igrale su sjene
nek te dobri duhovi i kraljevski orlovi
ČUVAJU OD MENE
Sjećanje prolazi u slikama i sjaji zadnjim iskrama, da li je sudbina pisana i koja je odluka ispravna. Naravno da ne znam, al nadam se da ću uskoro znat jer me svaki sljedeći sat zabrinjava i lagano ranjava. Trenutno način svoga pisanja prenosim iz razmišljanja, a moje razmišljanje je o tebi, jednostavnoj potrebi kojoj ne mogu doprijeti udaljenost u kilometrima čini mi se ko u svjetovima mjesto gdje je točka nepomična, barem zasad ni naprijed ni nazad. Ja svejedno nisam shvaćen znači uzalud plačem u bezdan da me pitaš tko sam ja reći ću ne znam. U mom si centru razmišljanja trenutno me sigurno ne razumiješ, ali shvatit ćeš sa vremenom sa riječima što ih pišem i izgovaram. I samo podsjećam da sam prosječan, jedan čovjek koji zna da osjeća i prihvaća sve boli i koji može da voli, ali i dalje stojim sam.
P.S. Opet sam počeo pisat gluposti, dobro sad više ne pišem pjesme i pjesmice kao davno prije ali sad sam počeo sa nekim ovako tekstovim koji imaju laganu rimu i nisu baš preveć direktni nego većinom prenesenog značenja, al ono sve je to ok.
E da: Znaj za tebe uvijek bit ću tu i samo tebe voljet ću i neka zavide mi svi u srcu jedina si ti. Mislim nisi jedina, ali da jesi ništa mi nebi falilo da si samnom. Znam da tako stvari stoje al još uvjek me neki tračak nade šalje dalje ralje života. Mislim znam da ponekad tražim više neko što mi se može da da. Istina da bi mi možda bilo lakše da se to zna, jer ja ne mislim ništa loše. Ipak sam ja na neki način još uvijek mamin ponekad nezreli klinac koji je svoje greške u životu uvijek skupo i duplo platio. Ali vrijeme se ne može promjenit, i nažalost uvijek postoji ono jebeno ALI.
Život postao je grub razapeo me na križ
Polomio kosti, odrezao jezik
Život postao je ples
Za koji ne znam korake
Pa zapetljanih nogu
Hvatam krivi ritam
Al ne odustajem…borim se
Ja skupljam snagu da ustanem
Premda ne osjećam ništa osim boli
Skupit ću snage da se nasmijem
Tebi u lice, tebi u lice, tebi u lice
Jer smijeh u lice …. najviše boli…
Život postao je grub
Prolio mi krv,
Slomio srce, polomio jedra,
Kaže: plovi sad, plovi sad….
Evo šaljem ti kišu, evo šaljem ti vjetar
Da te od stijene razbije
Al ne odustajem…borim se
Ja skupljam snagu da ustanem
Premda ne osjećam ništa osim boli
Skupit ću snage da se nasmijem
Tebi u lice, tebi u lice, tebi u lice
Jer smijeh u lice kažu najviše boli…
Vatra - Tebi u lice
***
Taj teret kome da dam
Taj teret ponijet ću sam
Jer tebi nije stalo
Nije nimalo
Do mene
Ti si moj otkazani let
Izgubljeni ključ za bolji svijet
Bez tebe sve važno nestaje
Bez tebe bol neprestaje
Mi isti diramo zrak
Mi isti nosimo znak
Probao sam srcem svim
Da zaboravim
Srcem svim
Ti si moj otkazani let
Izgubljeni ključ za bolji svijet
Bez tebe sve važno nestaje
Bez tebe bol neprestaje.... TI...
taajnisvijet@net.hr
TI...
DA TI...
TI
SI
MI
U
KRVI
Taajni svijet
Četiri dana sam vegetirala - doslovno...
Koji tupav feeling.
Spavaš, udišeš zrak i zaljevaš se vodom, baš kao voćka.
Ako biljke imaju osjećaje, a morale bi imati (ipak su živa bića), kakav je to osjećaj biti uvijek na jednom mjestu?
Bez promjene?
Dali im je dovoljno malo sunca, vode i zraka da bi se osjećale ispunjeno?
Imala sam jedan cvijet.
Nije to bio običan cvijet.
Zapravo, to je bila mala biljčica koja ne cvate, ali opet je bila zanimljiva.
Mali, zeleni listići koji su bili zašiljeni, a po tim listovima je imao bijele crtice.
Nalazio mi se na radnom stolu i jednog dana ga je Netko ugledao i rekao: "kako lijep cvijet"
Dala sam taj cvijet toj osobi.
Radovalo me to što će, kad pogleda cvijet, možda pomisliti na mene.
Dobio je ime - Howie...
Ali ŠMRC, nije mu bilo suđeno, iz nekog razloga je mali jadničak propao.
Boli li biljke kada propadaju, kada počnu truniti?
Ovo današnje sunce me zbunjuje, pretoplo je i samo se odjednom pojavilo.
Kao da je netko povukao crtu i rekao - evo, sad je tu kraj zime!
Misli su mi zbrčkane i čudan završetak veljače...
Ma sve mi je nešto neobično.
Kao da sam zastala na pola puta neznajući kuda sam krenula.
I čekam, čekam... nešto...
Znate i sami, kak to izgleda kada vas ščepa gripa, nisi za ništa, samo spavaš, budiš se još umorniji, čas ti vruće, čas ti zima...
Danas pročitah, naravno između snova :), da pisanje liječi...
I probala... posložiti na papir, sve te riječi koje su mi bile na vrhu prstiju, ali mi se ništa nije učinilo zanimljivo i tako... bezveze škrabala i brisala...
A ONDA, dogegam se, onakva sva nikakva do kompa, i pročitam poruku koja me razveseli, ali stvarno razveseli i razvuče osmijeh... da BAŠ onaj pravi osmijeh...
"Jezus marija, pa ti si stvarno jebački bolesna... ZA KREVETOM"
Lijepo je imati takvog prijatelja i ovom prilikom ću napisati, nek svi znate, Bartolomeo je čovjek kojeg bi svi poželjeli za druga... a moja malekonst ga ima :)
Dva sata i petnaest minuta... podivljala horda je još u afektu... sjedam i krenem promatrati ljude oko sebe... aaaaaa... a kao slave, slave... (e neću više napisati šta "slave", jerbo mi dosta toga dana). Ma, bitno je da se nađe razlog, razlog ogromnom lokanju, ispijanju alkohola...
Gledam i dalje iz prikrajka... stvarno smešno... onaj se penje po zvučnicima, onaj se s drugim onim valja na sred podija - mrtvi oblokani... sunce krvavo...
Jedan tamo ta trane, skida majicu i pleše polugol... a mjuza... ma kakva vražja mjuza - užas!
Voćko, šta je tebi ovo trebalo??
Žrtvuješ svoje uši i oči, zbog... dotičnog... ufffff... a i dotični je podosta krasan... pomalo nestabilan na nogama... no dobro, ajd... i to je za ljude...
A sad tema - glavna!
Jebeno mi cijelu veče kaput na naslonu stolice, nikad ga ne nosim na vješalicu, oko 1:45 krenuh na nekakvu kraću vožnju i vraćam se totalno iscrpljena oko 2:25... neznam kak je noćas bilo kod vas, ali naše ceste su led ledeni... vrludala ko pijani pingvin s bolidom po cesti i molila nebesa da ne naiđe drugi auto.
Vraćam se nazad na "dernek", i odmah s vrata, jedan podosta nacvrcani poznanik hoće plesati... ma daj, diš mene za te stvari, ali neodustaje, stisnuo mi prste da sam skoro vrisnula. On svoje, ja svoje... ma ajd, vidim da ću ga se najlakše riješiti ako odgegam taj jedan krug... odnosi mi kaput na vješalicu...
Fajront... NAPOKON!!!!
Krenem prema vješalici po kaput, a ono gužva ko da se pare dijele, reko čekaj Voćko malo ta trane, ali vidim iz daleka, opet jedan nacvrcani kojeg podosta dobro znam, miče moj kaput s vješalice... kaput mu pada na pod... iz kaputa ispada mobitel i upaljač... sve vidim iz daleka... pijan je, reko, idem si pokupiti stvari... a kad ono!!!!
Pa on mrtvo ladno pokupio moj mobitel u nutarnji džep svoje jakne... ostala sam sleđena... ajd, nije neki mobitel, već je stvarno crkavao... ali brojevi, svi brojevi mi odoše u materinu!!!
Stojim malo dalje od njega i gledam kretena... da se proguram do njega, zviznem mu šamar i zatražim nazad mobitel? Ne, kao da sam ostala paralizirana, ni A, ni BEEE, iz mojih usta, noge kao da mi je netko zaljepio i ni makac... samo ga gledam i ne mogu vjerovati... čovjek kojeg redovno srećem, koji se ponekad nađe u našem društvu... ma nevjerojatno...
Da, za većinu previše znatiželjna.
Znatiželjna oko stvari na koje ljudi oko mene ni ne pomisle.
Neki dan dobih kritiku kako se još nisam asimilirala s društvom... a moguće, moguće...
No, ni ne želim se asimilirati s takvim društvom, jednostavno NEĆU.
Po meni, društvo koje se brine samo o svojim fizičkim potrebama i željama, nije kvalitetno društvo.
Jebajga, ali nije.
Svi se mi brinemo za te stvari, ali ne moram iz dana u dan s ljudima pričati, šta će biti sutra, kako ću preživjeti s kreditima, i kako da si kupim komad krpice ili komad namještaja.
Sve to razumijem, jasno to meni sve, ali ne želim se zadovoljiti samo s tim. Želim znati više :) i o drugim stvarima.
I sretna sam kad nađem osobu s kojom mogu razmijeniti svoja "drugačija" pitanja. A vjerujte, tako ih je malo, premalo... (no dovoljna je i samo jedna Osoba... i ja već sretna).
Ne mora ta osoba znati odgovore na sva pitanja, bitno je da razgovaramo o drugačijim temama nego što društvo "nalaže"
(i opet Voćka - buntovnik bez razloga...)
Krenuviši od samog čovjeka kao jedinke, zar nije žalosno što se ljudi ne zapitaju najbitnije stvari o samome sebi??
Tko sam, zašto sam ovdje, kako naše biće funkcionira i kuda idemo?
Da, znam,sad ste se nasmijali (mala mal previše filozofira), ali meni je to žalosno - ne razgovarati ponekad, o osnovnim stvarima, koje najvjerojatnije nećemo nikada ni saznati (misterij, misterij - reče Netko :)
Ali zašto biti na neki način "izopačena" iz društva ako drugačije želim provoditi svoje vrijeme?
Ljudi jednostavno nisi dovoljno tolerantni...
"Ako ja tebe iz dana u dan slušam o tvojim problemima, kako skupiti novce za ljetovanje ili za kožnu garnituru, zašto je tebi u jednom od tih deset dana, koje zajedno provodimo, teško razumijeti i moja drugačija gledišta na život?"
Uvijek ću imati gdje "prespavati" i nešto "pojesti", sad ću karikirati, ali majkumu, ako nemam šta jesti, posadit ću neku biljku, ako nemam kuću, pa već ću sklepati nekakav ležaj... šta je sa svim drugim stvarima? Kako nastaju osjećaji? Zašto reagiramo na tugu suzama? Zašto na različite načine doživljavamo humor?
... ma bezbroj pitanja se mota po ovoj glavi... netko će reći... bezvezna pitanja, jer nikada nećeš neke stvari saznati, pa zašto se onda i pitati... a većina će me pogledati kao da sam pala s Marsa...
Ali eto, ipak želim i o tim stvarima razgovarati (pa taman i nedobila odgovore), shvatila okolina to ili ne...
Neki dan se našla u vrlo ugodnom razgovoru i još ugodnijem društvu...
I tako ta osoba spomene jednu mal neobičnu poslovicu:
TKO SE U PETAK SMIJE U NEDJELJU PLAČE
I krenem mal istraživati te Rvacke poslovice, a ima ih, bogme ih ima svakojakih...
"Crni šešir na ćelavu glavu" /???/
"Dva bez duše, a treći bez glave" /majko mila.../
"Dočekat će maca, na potoku vrapca" /hehehe... hoće, hoće/
"I moja bi majka znala pitu peći"
"Jezik nema kosti ali može bosti" /aha... jesil sad vidio??/
"Kad mator ker laje, treba gledat šta je"
"Kesi zube ko lisica na šipak"
"Koji me je lani bio, ni danas mi nije mio" :)
"Nestavljaj sva jaja u jednu košaru" /!!!/
"Na onu se voćku ne bacaj, s koje samo voće pada"
"Nemoj biti ljuta da ne budeš žuta, nego budi dobra de ne budeš modra"
"Ništa se s obrazom nije izmješalo" /a daj... neću tako/
"Srića te gleda, a nesrića neda"
"Tko na vatru pljuje, popljuvat će se"
i da, danas sam saznala, kao i otisak prsta, i svačiji jezik je unikatan...