Četiri dana sam vegetirala - doslovno...
Koji tupav feeling.
Spavaš, udišeš zrak i zaljevaš se vodom, baš kao voćka.
Ako biljke imaju osjećaje, a morale bi imati (ipak su živa bića), kakav je to osjećaj biti uvijek na jednom mjestu?
Bez promjene?
Dali im je dovoljno malo sunca, vode i zraka da bi se osjećale ispunjeno?
Imala sam jedan cvijet.
Nije to bio običan cvijet.
Zapravo, to je bila mala biljčica koja ne cvate, ali opet je bila zanimljiva.
Mali, zeleni listići koji su bili zašiljeni, a po tim listovima je imao bijele crtice.
Nalazio mi se na radnom stolu i jednog dana ga je Netko ugledao i rekao: "kako lijep cvijet"
Dala sam taj cvijet toj osobi.
Radovalo me to što će, kad pogleda cvijet, možda pomisliti na mene.
Dobio je ime - Howie...
Ali ŠMRC, nije mu bilo suđeno, iz nekog razloga je mali jadničak propao.
Boli li biljke kada propadaju, kada počnu truniti?
Ovo današnje sunce me zbunjuje, pretoplo je i samo se odjednom pojavilo.
Kao da je netko povukao crtu i rekao - evo, sad je tu kraj zime!
Misli su mi zbrčkane i čudan završetak veljače...
Ma sve mi je nešto neobično.
Kao da sam zastala na pola puta neznajući kuda sam krenula.
I čekam, čekam... nešto...
Post je objavljen 28.02.2009. u 16:30 sati.