Ja nisam ja, ja sam netko drugi,
Nešto posredno između dvoga:
četverouglasti stup na mostu dosade,
što od mene prelazi na drugoga.
Zašto se opirem? Umjetnik ništa
Nema od prirode, ni od života.
Mi moramo skočiti u maglu
Pretrčat modrinu da bi se našla ljepota.
***
Odgovor...
Tko sam ja?
nazivaju me pjesnikom
a ponekad i zaljubljenikom,
nekad budalom
a nekad sam jednostavno ljubav...
Tko sam ja?
misao sam jedne žene
poljubac sam na nježnim usnama njenim
i otkucaj srca u grudima..
ja sam zrak koji diše...
Tko sam ja?
ja stvaram tihe dodire poklanjam prve jutarnje riječi
i pjesme u predvečerja.. ja sam jednom rječju njen...
a tko si ti?
by Martonus
***
Ako tražiš Nekoga
Nekoga za šetanje
Onda ja sam čovjek za tebe
Imam sedam milja duge korake
Lake kao oblake
Ako tražiš nekoga
Nekoga za plakanje
Onda ja sam rame za tebe
Uzmi me
To je sudbina
Ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena
Ako tražiš Nekoga
Nekoga za čuvanje
Onda imam ruke za tebe
I za tvoje vrelo čelo, dlanove
Meke kao jastuke
Ako tražiš Nekoga
Nekoga za zauvjek
Onda tvoj sam čovjek oduvjek...
***
***
...u noći bez jutra
s jutrom bez sunca
na nebeskom svodu
s vjerom u ništa
i ništa u džepu
tražeći slobodu...
skupi šaku hrabrosti
pogledaj ih, tko ih jebe
nađi zrno ponosa
nasmiješi se za samog sebe...
***
Ako znaš bilo što
Ne znam što da radim sa sobom
na što misli da bacim
eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno
Poljubi me
pa mi prste u kosu uvuci
i zagrli me
poljubi me
pa se privi tik uz mene i zapjevaj
ako znaš bilo što
Želim da se stisnem uz tebe
da te milujem
da ti šapućem na uho bisere
da pričam o slobodi
da se glupiram
da ti kažem... oh ti ludo jedina
Azra
***
Najviše se plašim same sebe,
jer druge ću možda i moći slagati, ali sebe?!
...sebe da slažem?... neću!... ne želim!
radije ću osluškivati jeku svojih koraka
i gledati u tminu oko mene,
radije ću preklinjati nebo i tebe
nego slagati sebe...
***
Vizija...
Krenula sam jednim osmjehom
u potrazi za tobom.
Tražeći tvoju pažnju
pogledom te dodirivala.
Vidjela te u svojim vizijama
potaknuta ničim.
Sama, bez objašnjenja
tražila tvoj predivni osmjeh.
I opet vizija
pogođena jednom riječju,
pokleknula sam
radosna što postojiš,
barem u mislima.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim
ali postoje u nama neke neprevodive dubine.
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je. I nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem...
a onda, odjednom, raspored madeža na njenim leđima, kao tajna
mapa, pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i
tako...
eto ti pesma, ludo jedna...
***
Mrak se skupio u kap, rano jutro kao slap ulazi u sobu
Dal si ikad pitala tamne sjenke zidova ujutro gdje odu
Oči su ti sklopljene, usne su ti umorne, ne ljubi me njima
Nisu čvorci pjevali dok je iznad krovova svirala tišina
Hajde Bože budi drug, pa okreni jedan krug unazad planetu
Noć je kratko trajala a nama je trebala najduža na svijetu
U mom oku samo hlad, u mom srcu samo stud, inje i prašina
Nisu čvorci pjevali dok je iznad krovova svirala tišina
U cik zore zviždi "voz" njime odlazim u Oz, neću da se vratim
što god tebi napišem, pocjepam i obrišem, al ti moraš znati
nisi se probudila, zato nisi vidjela igrale su sjene
nek te dobri duhovi i kraljevski orlovi
ČUVAJU OD MENE
Sjećanje prolazi u slikama i sjaji zadnjim iskrama, da li je sudbina pisana i koja je odluka ispravna. Naravno da ne znam, al nadam se da ću uskoro znat jer me svaki sljedeći sat zabrinjava i lagano ranjava. Trenutno način svoga pisanja prenosim iz razmišljanja, a moje razmišljanje je o tebi, jednostavnoj potrebi kojoj ne mogu doprijeti udaljenost u kilometrima čini mi se ko u svjetovima mjesto gdje je točka nepomična, barem zasad ni naprijed ni nazad. Ja svejedno nisam shvaćen znači uzalud plačem u bezdan da me pitaš tko sam ja reći ću ne znam. U mom si centru razmišljanja trenutno me sigurno ne razumiješ, ali shvatit ćeš sa vremenom sa riječima što ih pišem i izgovaram. I samo podsjećam da sam prosječan, jedan čovjek koji zna da osjeća i prihvaća sve boli i koji može da voli, ali i dalje stojim sam.
P.S. Opet sam počeo pisat gluposti, dobro sad više ne pišem pjesme i pjesmice kao davno prije ali sad sam počeo sa nekim ovako tekstovim koji imaju laganu rimu i nisu baš preveć direktni nego većinom prenesenog značenja, al ono sve je to ok.
E da: Znaj za tebe uvijek bit ću tu i samo tebe voljet ću i neka zavide mi svi u srcu jedina si ti. Mislim nisi jedina, ali da jesi ništa mi nebi falilo da si samnom. Znam da tako stvari stoje al još uvjek me neki tračak nade šalje dalje ralje života. Mislim znam da ponekad tražim više neko što mi se može da da. Istina da bi mi možda bilo lakše da se to zna, jer ja ne mislim ništa loše. Ipak sam ja na neki način još uvijek mamin ponekad nezreli klinac koji je svoje greške u životu uvijek skupo i duplo platio. Ali vrijeme se ne može promjenit, i nažalost uvijek postoji ono jebeno ALI.
Život postao je grub razapeo me na križ
Polomio kosti, odrezao jezik
Život postao je ples
Za koji ne znam korake
Pa zapetljanih nogu
Hvatam krivi ritam
Al ne odustajem…borim se
Ja skupljam snagu da ustanem
Premda ne osjećam ništa osim boli
Skupit ću snage da se nasmijem
Tebi u lice, tebi u lice, tebi u lice
Jer smijeh u lice …. najviše boli…
Život postao je grub
Prolio mi krv,
Slomio srce, polomio jedra,
Kaže: plovi sad, plovi sad….
Evo šaljem ti kišu, evo šaljem ti vjetar
Da te od stijene razbije
Al ne odustajem…borim se
Ja skupljam snagu da ustanem
Premda ne osjećam ništa osim boli
Skupit ću snage da se nasmijem
Tebi u lice, tebi u lice, tebi u lice
Jer smijeh u lice kažu najviše boli…
Vatra - Tebi u lice
***
Taj teret kome da dam
Taj teret ponijet ću sam
Jer tebi nije stalo
Nije nimalo
Do mene
Ti si moj otkazani let
Izgubljeni ključ za bolji svijet
Bez tebe sve važno nestaje
Bez tebe bol neprestaje
Mi isti diramo zrak
Mi isti nosimo znak
Probao sam srcem svim
Da zaboravim
Srcem svim
Ti si moj otkazani let
Izgubljeni ključ za bolji svijet
Bez tebe sve važno nestaje
Bez tebe bol neprestaje.... TI...
taajnisvijet@net.hr
TI...
DA TI...
TI
SI
MI
U
KRVI
Taajni svijet
ne mogu ti reći
...vuku se iz mene kao ukopane mazge, teže su od one kutije danas… a ti si ju s takvom lakoćom podigao, zapravo često odradiš s lakoćom ono što se čini teško… čovjek iz snova s čarobnim štapićem (mislim si ja u sebi)
Nestašica riječi… ne onih za mene, meni ne trebaju, trenutno
Odgovara mi prisutnost ljudi koji razumiju i bez riječi, hvala vam šutljivi moji
Teško je odgovoriti na pitanja za koja ni ti nemaš odgovor… remete tišinu s njima i tihu muziku… pustite neka svira…
ako me poznaš, pogledaj u zamućeni pogled, bit će ti jasno…
Ne budi me iz vakuma, teško je uopće u njemu zaspati, samo pusti, prođi, moram to riješiti na svoj način, kao prava PP, bez riječi, ispod jorgovana, samo još neka bezobrazno sunce zađe, uopće nije u skladu…
"... da ti kažem to što želim, ne znam, možda stvarno nemam muda, ali nemam kuda.
Ti me pitaš dal' sam dobro... Pobjegao bih iz svoje kože, samo da se može..."
kiša na krozoru se ne vidi uvijek, što ne znači da...
dobar je to osjećaj… kada kiša ostane na Krozoru i stvori se taj čarobno mokri prekrivač… čekam kišu, da ga mogu dlanom pokupiti…
jesi li čuo danas tu bujicu riječi, ha? zapravo… toliko toga sam ti htjela reći… zato je dobro ono što sam napravila, kompenzirala riječi s prisutnošću...
riječi nisu pobjegle, a osjećaj je ostao isti, možda nećeš razumjeti...
ova starinska vaga koja je s vremenom niknula u meni, još uvijek se nije prilagodila okolini… stavi na jednu stranu vreću zlatnika, na drugu samo jedan znak, osmijeh ili pogled… koji dođe u pravo vrijeme… na njoj zlato ostaje u zraku… nisam ti nikada rekla… ali… osmijeh ti je prilično težak… zapravo najteži koji sam pronašla…
pogled ti rasipa tintu po usnulom papiru, onako… ranom zorom, sasvim slučajno zapneš i odeee… i zanimljivo, svaki put druga boja kao da si kralj boja
a ona, opet usnama dočekuje prve jutarnje sate, pitajući se koliko je duboko njegovo disanje dok razmazuje snove preko sklopljenih očiju …
nisi me nikada pitao kako to da sam s vremenom zavoljela spavanje, možda je i bolje da vrijeme za neka pitanja nikada nije ono pravo vrijeme...
daj, ne pokušavaj sve ponovo postaviti na razumljivu granicu, ne može se sve razumno objasniti i dovesti u red…
što bi pomislio kada bi saznao da je upravo taj način onakav kakav i treba biti?
kao što tvrdiš da nikada ne sanjaš... san je ipak prisutan, samo ga se ne sjećaš ili ga ne vidiš...
to nevidljivo nekada ima težinu kao i onaj slučajni osmijeh... treba pustiti neka sve ide svojim tokom, sve prisilno izazvano nema svoju vrijednost
tako je to, odavno, nekada se vidi, nekada se manje vidi, ponekad možda… čovjek bi rekao da ne postoji ni mrvica… jebajga, još uvijek nisu pronašli lijek za rijetke osjećaje…
I baš nekako kad pomisliš da ne može sve biti bez sreće... kreneš na put, ubaciš u brzinu, bar 4. i dođeš na dougoočekivano odredište...
ispred tebe ušminkana gospođa koja glumi zaposlenost, kojoj je svaka vlas na mjestu i prodaje oporezovani smiješak... reče... "oprostite, ali sa strankama samo do 3"
No dobro, nakon trenutnog gubitka šarenice u mom pogledu, pristala je dati par natuknica... spuštam ramena, jasno mi sve... vraćam se u bolid, ubacujem CD, a on tako prigodno pjeva...
"Pojeo sam ja i mnogo veća govna, pojest ću i ova tvoja, ljubavi moja"
a pitanja... pitanja...
zapravo, prilično sam sita... sita svega... i hoće li se pojaviti osoba koja će zbog mene bar jednom pojesti govna... da mu rečem... hvala, ljubavi moja...