| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Mali postizbozni rječnik
- 09:23 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Apstinencija- U narodu poznatija kao lijenost. Inače, povijesna teza o Bosancima kao lijenim ljudima, na izbornom primjeru pada definitivno u vodu. Burundi- Država u Africi između DR Konga na zapadu, Ruande na sjeveru i Tanzanije na istoku, 27 816 kmh2, 5 537 000 stanovnika, po uređenju republika. Na b još postoje Bosna, Beograd i Balkan, ali su oni u našoj postizbornoj priči posve nevažni. Biračko tijelo -izdvojen dio natuknice Narod(vidjeti pod..). Inače vrlo meko i podantno tijelo uvijek spremno za seks (čitaj jebanje). Crna- modna linija koja se neće puno nositi sljedeće četiri godine u institucijama, iako neki modni gurui tvrde da je jako popularna na ulici i priredbama festivalskog tipa. Čangrizala - Penzioneri. U novom sastavu Sabora riješili smo smo ih se u priličnoj mjeri. Još 4 godine pa ih neće, bogu hvala, skoro ni biti. Čačić zgodan građevinar iz Varaždina, za kojeg su glasale zadovoljne domaćice. Čehok dobitnik prestižne nagrade Vasil Tupurkovski za najružniji džemper u 2007 godini. Ćorava posla - Glasanje po sistemu en ten tini, karakteristično za 20 % populacije. Izbori općenito. Dijaspora Ne znam šta to znači usprkos provjeri u pravom rječniku, ne djeluje mi da ima veze s izborima. Ni moj brat Juda također. Desni centar- neprecizna arhitektonska oznaka . DŽambo Naziv za naranču koja se ne može odlučiti dali bi radije bila slatka kao mandarina ili kisela kao grejp. Đurđa. Osvajačica 70 % glasova, što joj daje za pravo da sve ostale drži u šaci, i samostalno sastavlja vladu. Đapić čovjek koji je pojeo vlastitu stranku, što odaje tajnu njegove figure. Englezi naši najdraži Srbi u 2007oj. Evropa (ne)obećana zemlja u kojoj teku med i mlijeko, ali ne i sir i vrhnje. Franjo počasni nositelj svih lista jedne male stranke since 1990. Frišćić seoska snaha udavača, ružnjikava ali s bogatim mirazom. Gospodarski prsten Prijelazni trofej koji se predaje novom osvajaču iz mandata u mandat. Prošlomandatni pobjednik i najbolji strijelac u prethodnom ciklusu Šuker, još ne zna kome će ga predati, a možda i sam krene u utrku za novi naslov. Gong pervezni voajeri. Hrabrost je braniti sebe od drugih, a čojstvo druge od sebe. Zato teza da naši političari nisu hrabri ne stoji. Hdz stranka konstatnih opasnih namjera. Izbori pomalo dosadnjikava svečanost demokracije koja se odvija u olimpijskom ciklusu, a troškovi te svečanosti se otplaćaju kamatama u nekoliko narednih. Irački model izbora daju ti jednoga pa biraj do mile volje. Idemo dalje sve dalje i dalje dok ne odemo tamo daleko(u p.m). Jakovčić ljubitelj malih sela, Gustafa i dobrih vina, koji se obogatio slučajno, gotovo greškom. Bivši istarski knez. Jaca maskota jedne male stranke, model barbike koja plače kad ju poškakljate po tabanima. Proizvedena u maloj seriji, u paru s lutkom prosijedog sredovječnog gospodina, tzv. Aljošom. Jurčić Hrvatski premijer iz sjene, po kišnom danu. Koalicija model koji demanatira Beigbederovu tezu da ljubav traje tri godine, jer na političkom nebu uglavnom traje nategnute četiri, dijeli se na prirodnu(heteroseksualnu) koaliciju, neprirodnu(homoseksualnu) koaliciju i principijelnu(biseksualnu) koaliciju. Lijevi centar neprecizni putokaz. Ljudi su snaga eufemizam za konjsku snagu, politički korektan termin iniciran od strane prijatelja životinja. Male stranke smiješni ljudi. Nogomet ono u čemu smo bolji od Engleza, žalosna im majka. Nezavisne liste za odstrijel. Narod zajedljiva hrpa prigovarala, uglavnom nebitna mišljenja. Njihalo naprava koja se prividno klati s jedne na drugu stranu, što je optička varka, jer zapravo cijelo vrijeme stoji u sredini. Oligarhija je sad bi svi. Predsjednik zajebant. Pobjeda relativan pojam, osim kad razguzimo Engleze, žalosna im majka. Reciklaža proces proizvodnje novih saborskih zastupnika iz starih kuhanjem, mljevenjem, pasiranjem i preslagivanjem. Obično su upotrebljivi par mandata, a tek nakon što postanu pohabani i potpuno neupotrebljiviji, zamijenjuju se novima. Sabor kokošinjac zatvorenog tipa, male produktivnosti i slabog outputa jaja. Sdp stranka selektivno opasnih namjera. Sanader pasionirani kolekcionar satova, barbika i mandata. Srbi naša najdraža manjina, zadužena za spas hrvatskih nacionalnih interesa. Šeks ceremonijal meštar, zadužen da uvijek svima čaše budu pune za vrijeme, prije i posebno poslije izbora. Tranzicija prijelazni period iz feudalizma u napredni feudalizam, traje od minimalno 5 do nekoliko stotina izbornih ciklusa. U gotovo pa odbačeno slovo, iako se šuška da ga neki još drže u nekom tamnom kutu, ako opet dođe u modu, zlu ne trebalo. Vlada skup interesa nekorisnih ljudi, koji se kod nas još uvijek uspješno grčevito drži na vlasti cijelo vrijeme ciklusa, pa čekamo da konačno neka ljosne, kako bi se narod(vidjeti pod...) veselio. Zoki Uzoriti omladinac, bez kravate. Iako se ozbiljno spremao za ovaj ciklus, falilo mu je još utakmica u nogama, pa će naredne 4 godine još čekati na(saborskoj) klupi, dok ne dobije novu priliku zaigrati. Osim ako ga selektor(vidjeti pod narod) otpiše... Žalosna nam majka. Svima, a ne samo njima. |
Mala koncertna kutija
- 10:42 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Čudno, mogao bih sad u petak na koncert Električnog Orgazma, benda od kojeg znam napamet praktički sve stvari(ajde ne znam baš ove iz zadnje faze, koja ruku na srce uistinu i nije baš nešto), te benda koji mi je ustinu puno značio, ne samo u formativnom razdoblju, nego me pratio u mnogim trenucima u životu. Uostalom, sjećam se onog njihovog legendarnog "povratničkog" koncerta od prije nekih šest, sedam godina (ili čak više, nekako se sve ubrzalo s tim godinama) u Tvornici, za kojega je teško sad reći koliko je to bio dobar koncert(ma jest), a koliko je samo prštao voljom, energijom te bio radovanje susretu sa starim prijateljima. U krajnjoj liniji dovoljno je da sviraju Kapetana Esida, pa koncert može biti i pljuga...dovoljno je zapravo da sviraju samo Kapetan Esida i više ništa, da na trenutak staviš stvari na svoje mjesto, uključujući prošlost. A i, kao što je i red, napili smo se pošteno poslije. E sad, ja ću namah toga u petak na koncert Nationala, benda o kojemu uglavnom znam samo to da postoji, a intenzivnije sam preslušao svega par njihovih stvari. Imena albuma uglavnom ne znam, o pjesmama da i ne govorimo. No eto ono što sam čuo, sugerira da su National mlad, dobar bend u naponu snage i da je zapravo ovo pravo vrijeme i pravo mjesto da ih se vidi. Iako ja nemam ništa protiv odlaska na koncerte starim legendama, koji su odavno van kreativnog napona(Orgazam ne ubrajam u tu kategoriju, to su naprosto Gile i ekipa), nekad čisto i da im se ode samo pokloniti, niti mislim da bi se trebalo dati podršku svakom mladom i novom bendu samo zato jer je nov, nego jednostavno mislim da su National, koji mi (zasad) ne znače ništa, bolji izbor od El. Orgazma, koji mi znači užasno puno. Pomalo uvrnuta logika, jeli? Ili postavimo to ovako, recimo da je prošlost kao ona kutija za cipele u kojoj držite stara pisma, razglednice, karte sa putovanja, razne drage uspomene, a u mom slučaju i stare koncertne karte. Ako ih otvorite s vremena na vrijeme, ne previše često, baš kao albume s fotografijama, preplavit će vas ona sublimirana dragost i prošlost će vam se učiniti kao vaš najdraži prijatelj. Ako pak čeprkate po toj kutiji previše, taj prijatelj će vam se činiti toliko stvaran kao onoj djeci koja imaju imaginarnog frenda(meni nepoznat osjećaj, zapravo mi je jako drago što sam u svakoj fazi u životu imao pravog najboljeg prijatelja) da ćete poželjeti da osim njega nema nikog, ne samo u svijetu u kutiji nego i van nje. A to je jako opasan osjećaj, jer prolost je prevrtljiv, nepouzdan i lažima sklon prijatelj. Tako da ju je najbolje ostaviti u toj kutiji za cipele, negdje blizu u sobi, nadohvat ruke, ali je rijetko otvarati. Po mogućnosti s apriori osmijehom i flašom dobrog bijelog vina. Elem, strah od prošlosti uopće nije razlog zašto ne idem na El. Orgazam au contraire, da je samo dan razlike u održavanju i da se ne prekapaju termini, otišao bih sigurno. Jednostavno, kocka je pala na National kao momentalno glazbeno bolji izbor. Jedino što upozoravam drage ljude s kojim ću biti na koncertu, ako u jednom trenutku misteriozno nestanem, to nije zato to sam loše volje, depresivan ili mi je National bez veze(što sam siguran da neće biti), nego da nisam odolio nakratko otvoriti kutiju i pustiti Kapetana Esida, da mi na trenutak postane onaj stari, najbolji imaginarni frend. Samo nakratko, samo iz hira. |
Babuške
- 17:54 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
Sudbina je osjećaj koji imate kad znate nešto o sebi što ne zna nitko drugi. Slika koju imate u vlastitom umu o tome tko ste, ostvarit će se. To je nešto što nekako čuvate za sebe, jer je to krhak osjećaj-ako ga izložite javnosti, netko će ga ubiti. Najbolje je to sve čuvati unutra .Bob Dylan, 5.12 2004 Ti si mala kutija, otvaram te danima... Omiljena sitnica na regalu u stanovima sedamdesetih, uspomena sa poslovnog puta u nekoć crvenu Rusiju. Čudno, nikad kad ih nisam imao, ali sam kod susjede kao klinac volio rastavljati njihov komplet. Uvijek je bilo zanimljivo doći do zadnje, iako su pokušaji njenog rastavljanja bili uzaludni. Rastavljanje babuške izađe kao ljuštenje luka, svaki manji komad je samo manja replika onog prvog, ne otkrivate ništa nova, i na kraju vam ne ostane ništa, osim eventualno suznih očiju.... Velika babuška Man in long black coat Dylanova je pjesma s kojom sam se nekako identificirao. Ne znam zašto, ruku na srce možda pomalo besmisleno, jer pjesma bi mogla govoriti i o smrti(gospodin smrt je došao pokositi travu), a ja nemam namjeru biti njen glasnik, no ta pjesma kao i mnoge Dylanove druge, vješto izmiče da nam kaže o kome zapravo govori- Dylanu, njegovoj predodžbi o njemu samom, ili kao što se prividno čini o djevojci koja je otišla s čovjekom u dugom crnom kaputu. Završne noći na ZFFu pogledao sam sjajan film Tod Haynesa Iam not there o, uvjetno rečeno, Bob Dylanu, bolje rečeno o onome što bi sve Dylan mogao biti. Film je sjajan jer je, kao i pjesma, upravo elegantno izbjegao odgovor na pitanje tko je zapravo Bob Dylan(U filmu ga glumi šest glumaca uključujući malog crnčića i Cate Blanchett)- mistik, odmetnik, govornik generacije, putujući prorok ili samo običan čovo s bračnim problemima. Naravno da je on sve to i nije ništa od toga, ništa nije krhkije od identiteta, u Dylanovom slučaju nekoliko njih. Garret je jednom ubio Kida, ali bit svakog je mita je da se događa jednom i zatim zauvijek ponavlja. Ja osobno imam jedan zaista dobar crni kožni kaput, dug, finog kroja, engleski, dobro mi stoji, izgledam kao u Matrixu. Znate kako ono ide s tabletama u filmu-jednu odabereš i živiš svoj spokajan život u virtualnoj stvarnosti matrice, ili odabereš drugu i živiš surovu istinu. Što bih odabrao? Iskreno, ne volim previše tablete, a najveća babuška mi ne daje odgovor tko je čovjek u dugom crnom kaputu. Malo manje velika babuška. Bio je na tom ZFFu i film Mati, ne ekranizacija tugaljivog romana Maksima Gorkiog, iako bi ona po svemu sudeći bolje pristala uz naslov ovog pretencioznog posta, nego film o finskoj pijanoj sporskoj ikoni, jednom i neponovljivom skijaškom letaču Matiju Nykanenu. Kako smo izvadili drugu babušku, pa otišli korak dalje u ogoljavanju, vrijeme je da vam odam prvu tajnu, naslov posta sam sanjao, odnosno sanjao sam babuške i pomislio sam da bih trebao napisati neki post o njima, samo nisam imao pojma kakav. Nemam ni dalje. A kao klinac sam sanjao da sam na vrhu skijaške skakonice, i da se upravo spremam, ako ne oboriti svjetski rekord, onda barem preuzeti vodstvo u trenutnom plasmanu, najdužim skokom u provaliju. Nekako sve rijeđe sanjam to, ionako bih se u stvarnosti samo od pogleda odozgor smrznuo kao pička. Nije da sam postao racionalniji, nego sam se vremenom zadovoljio ulogom pijanog promatrača sa zemlje, uostalom već sam gotovo dvostruko stariji nego većina tih dječaka gore, promatranje je manje adrenalinsko od survavanja u provaliju, ali zato pad nije toliko bolan. Mati je prilično loš i užasno zabavan film, zabavan upravo zbog Matijeve životne priče koja je objektivno prilično gorka(kao da ju je pisao Maksim Gorki), loš između ostaloga, jer tu priču želi završiti poantom. Poantom koja bi trebala sugerirati da je Matijeva tragična alkoholna odiseja završena i da on više neće biti samo pijana finska seljačina(a voljeli smo ga baš zato jer je takav bio), nego da će nakon izlaska iz zatvora, kad se vrati svojoj isto takvoj nekonvencionalnoj(te pijanoj) supruzi milijunašici, po sistemu krpe i zakrpe, konačno napraviti puni krug i tako doći do nekakve dramske katarze. Naravno, da je život iza odjavne špice sve demantirao; Mati je ponovo napravio neko sranje gdje su sjevali i noževi, što samo potvrđuje da je besmisleno raditi biografije o još živim ljudima. Smrt je, čak i kad ne hoda u crnom kaputu, jedina kojoj je dozvoljeno da poantira priče. Iako to čini na uvijek isti, žalosno predvidljiv, način. Film je zorno prikazao kako je od najvećih sportaša svijeta bio neuk, zbunjeni, nasilni alkoholičarski finski hillbily, no isto tako nije demantirao da je Mati ujedno bio i sjajan tip, ne samo zato što je letio. I gledajući sve to, opet nismo saznali ništa. Nekako, recimo na toj drugoj razini babuške tek ostaju otvorena pitanja. Jer još manje znate o čovjeku kad ste malo zagrebali ispod površine, nego kad ne znate ništa. Ponekad, ne samo u Matijevom slučaju, i bolje je tako. To ostavlja snove o letenju još uvijek otvorenim. Jedino je pitanje da li se više bojite da se nikad nećete prizemljiti, ili da ćete jednom zauvijek morati. Srednje velika babuška (mainstream) U jednom prethodnom postu pisao sam kako ne volim fotografije, pogotove ne one porodične. Problem najrazvikanijeg(po mišljenu publike i najboljeg) filma ZFFa, što je odaje dojam upravo porodične fotografije. Kako je fotograf po vokaciji(slavni Anton Corbjin) režirao film nije ni čudno, s tim da funkciju obitelji ovdje ima mitski crno-bijeli svijet imaginarnog Manchestera, replika onog pravog Manchestera s kraja sedamdesetih koji je izrodio Ian Curtisa i Joy Divison, ultimativni san o odrastanju svakog poštenog jabučara osamdesetih. Ponovimo mit se dogodi jednom, i zatim ponavlja u beskraj, nekako je tako i s tim Curtisovim samoubojstvom. Iako je njegova biografija za razliku od Nykanenove konačna, Corbjin se nije ničime trudio nam da odgovor tko je zapravo bio Ian Curtis, samo je besprijekorno ilustrirao taj crno-bijeli mit. Postadolescentska slikovnica, doduše jako lijepa, ali prilično prazna. Epileptični službenik burze zapošljavanja, u slobodno vrijeme pjevač jedne od najkultnijih grupa u povijesti, koji se ubio uz ploču Iggy Popa, između ostalog jer se nije mogao odlučiti između dvije žene. Hm tko zna, da je prošao tridesetu, izbor bi mu bio lakši, ako ništa i žene bi se opametile, oderavši ga za neku alimentacijsku svotu, a on bi snimao mainstream albume gdje bi onim svojim baroknim glasom pjevao obrade evergreena, a farmacetska industrija bi smilslila efikasnije lijekove za padavicu. No da se nije ubio, njegovi stihovi bi ostali samo pubertetsko simpatični, vjerovatno zaboravljeni kao lažni, no zahvaljujući posljednjem činu preživjeli su hraneći mit. Ipak Joy Divison i dalje kao glazba koja odzvanja u pustoj sobi moćno zvuče, a odrasli Zagreb i mladi Manchester vole se javno. Ta srednja babuška je zapravo najzajebanija. To je kao da pokušate otkriti zašto nekog volite, tako da nad njim napravite vivisekciju. Pri tom ga morate ubiti, a nije to neki naročiti čin ljubavi. Tko će znati što je u srcu babuške, osim one manje babuške koja je u njoj, i veće koja ju guta. Skoro pa najmanja babuška E sad sasvim smisleno pitanje, kakve veze ova tri filma imaju s babuškama, pa potom sa mnom i gdje je tu zapravo ogoljavanje? Da znam odgovor, ne bih ni pisao post. Haynesov film o Dylanu bio je najbolji od nabrojanih, jer nije postavljao pitanja, pa mu je bilo lako izbjeći odgovore. Zamislite ovo kao alternativu onim postovima, u kojima trebate navesti trideset stvari koje govore nešto o vama. Jednako uzaludan posao, jer kada otvarate babuške koliko god ih ima(a najčešće ih je pet) uvijek znate da ima ta jedna zadnja najmanja, koju nikada nećete moći otvoriti. Jezgra duše. A onda vam samo ostaje da ih ponovo sastavite, onih nekoliko manjih vratite u najveću, koja se smije s police, čuvar malih babuškastih drvenih duša. Veliki moraju čuvati male, tako je nekako pravilo, babuška majka, babuška ličinka... A što se tiče biografija(koje ja btw. jako volim) problem je što kad ponirete previše u ličnost ubijate mit, kad pak inzistirate na mitološkom, izmiče vam osoba. I tko je, do đavola, taj tip u dugom crnom kaputu? I zašto je krenuo pisati o babuškama??? Posljedna(vrlo majušna) babuška. Otkrit ću vam šta je u njoj. Brižljivo skrivena kapsula cijanida, koju treba iskoristiti ako vas uhapsi gestapo duše, kako im baš ništa ne bi priznali. |
Mrtvi
- 00:18 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Najviše što smo kao civilizacija postigli, je da smo im osigurali tišinu, iako se oni dobro snalaze i bez nas. Taj jedan dan se činimo uzvišeni, jer ih promatramo kako rade ono što im ide najbolje, uostalom mrtvi su, pa im je teško oduzeti dostojanstvo. Sa živima nam ide bolje. Upravo smo nepristojni u tome, koliko se stalno podsjećamo na vlastitu smrtnost. U filmu, od kojeg sam posudio naslov posta, John Houstona(kako ga je odlično nazvao Jurica Pavičić u jednoj kolumni Irac, anarhist i partibrejker) jedna žena(Angelica Houston) se u idiličnoj zimskoj noći odjednom rasplače, kad se sjeti jednog davnog umrlog dječaka, u kojeg je možda jednom, isto tako davno, bila zaljubljena. U tom sjajnom Houstonovom, inače znakovito posljednjem filmu, snimljenom prema pripovjetci iz Joyceovih(znao je taj pisati normalno, itekako) Dublinaca, događa se uglavnom samo to. Zapravo ne baš samo to, prije toga je duga scena jedne ugodne zimske večeri, u jednom dublinskom salonu, s nekoliko opuštenih muškaraca i nasmijanih dama, večera u kojoj se, naravno, popilo ponešto više i ugodno razglabalo o svemu, irska duša u građanskoj formi, kontapunkt usiljenoj viktorijanskoj Britaniji. Nakon večere, svi se raziđu, muž ode sa ženom doma, i uz pogled kroz prozor na idiličnu snježno zimsku večer, ona se rasplače, na trenutak se čini bez razloga. Krhkost je predvorje ljepote, a ništa nije tako neuhvatljivo, kao uspomena na nekog koga smo imali, pa smo ga izgubili. Danas se razilazimo po grobljima. Intimno, na mene ona djeluju dvojako, s jedne strane smirujuće, no s druge pomalo me njihova funkcija oboruža ravnodošnošću. Ne ravnodošnoću u smislu da me imena dragih ljudi na ploči ispred mene ispunjavaju prazninom(ha kako se zove ta stilska figura), niti da mi je svejedno, nego samo sam svjestan koliko cijeli taj ritual, kao i sve što se tiče obrednog, vjerskog obilježavanja, radim više zbog drugih nego radi sebe. Iako, grobllja su u načelu ugodna mjesta, sinergija mrtvih jednostavno je moćna stvar. Uostalom, mora se biti impresioniran onima koji su per tu s konačnošću. Još malo ugodne šetnje uz reski sisvetski zrak, i to je sve da parafraziramo Dedića.... No ponekad,baš kao Angelica Houston, možda sam u krevetu,ili pred njom u bircu, možda bez veze gledajući glupi film, ili skrivajući se, uradim ono što dječaci ne rade. Sjetim se mrtvih, pustim tuzi da bude legitimna, i bude mi baš žao što nisu živi, a bili su baš fora, i baš bi bilo dobro da su tu, umjesto da me podsjećaju da je jedino što mi je preostalo da i ja umrem, što je u konačnici sasvim ok, iako to nije nikakva garancija da ću ih vidjeti. Što je zapravo dobro, jer jednom kad se dočepaš tišine, samo živi mogu biti toliko uporni da ti je kvare. Za kraj prigodno Zoran Predin i meni jedna jako drago pjesma. I ja bi volio da to bude nekako tako, kad već, a u kurac, mora biti.... Tam bi rad bil pokopan Tam, pod poraščeno titovko, nekje med galebom in tiho solino, kjer včasih poljubi medvede krotijo je zadnjo, presladko, edino, mi mati narava postlala blazino. Tam bi rad bil pokopan. Tja pod metuljeva krila, pod njihovo senco, na vlažni mah in vročo svilo. Tam naj diši moje zadnje kadilo. Tam bi rad bil pokopan. Ko bodo mi grob obiskali pionirji, mladinci,vojaki, ki z grobimi zvezdami sreče nevestine sanje teptajo, te prosim, da spomniš se name, ne nanje, vsaj s pomočjo kakšne žalostne malo daljše, malo vece in malo bolj debele svece. Tam bi rad bil pokopan. |