< | lipanj, 2014 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svatko od nas u jednom trenutku pomislio je na mogućnost bijega. Nekad bježimo na brzinu, nekad pomno isplanirano, ali uvijek bi trebalo ponijeti nešto sa sobom, makar najnužnije, a to je uvijek najbolje strpati u džep, jer osim što je najpraktičniji nosač stvari, s vlastitim džepom nekako smo najprisniji. Što treba imati u džepovima prilikom bijega, kazat će nam ovaj mali vodič. Kada biste bježali doslovno, dramatično kao u kriminalističkim filmovima iz 70-ih godina, sve što biste morali imati u džepu je nekoliko sitnih kovanica, kako biste u bijegu od opasne bande koja vas proganja mogli naći prvu telefonsku govornicu te nazvati nekoga povjerljivog, sigurno ne policiju (možda od nje i bježite), da vas negdje pokupi. Ako biste im umakli, još bi vam ostala koja kovanica za partiju flipera i pjesmu iz džuboksa u obližnjem baru gdje ste se sklonili i gdje svatko gleda svoja posla. Ili još bolje u nekoj sumnjivoj panonskoj krčmi, zamagljenih prozora, gdje ordinira namrštena konobarica u Borosanama i gdje se gemištima ispire ravnodušnost dana. Naravno, kovanice dobro dođu i da se plati piće nakon nekog usranog, ali zbog bijega na kraju uzbudljivog dana, iako u tom slučaju jedna čaša obično nezaustavljivo povlači drugu, a onda kovanice više nisu dovoljne. Problem s kovanicama je što su najčešće u džepu na unutrašnjoj strani sakoa, koji je česta meta i džepara. Bjegunci očajnički trebaju džepove, a oni su najčešći izdajnici, čak i kad su prazni. Današnji, manje romantični bjegunci zato imaju mobitele, za koje nisu potrebne kovanice. Potrebno je samo dovoljno novca na računu i spremljeni pravi brojevi. Ipak, mobitelima je lako ući u trag i brzo se prazne, a nespretno je bježati s punjačem u džepu. Bjegunac koji sjedi u kafiću i čita dnevne novine uz kavu, čekajući da mu se napuni mobitel, djeluje u najbolju ruku djeluje neozbiljno. Tko u bijegu ima vremena za kavu? Kava je simbol ukorijenjenosti, privrženosti jednom mjestu, smirenog mementa, rekli bi korporativni slogani „trenutka za sebe“, a bjegunac koji ima vremena za sebe nema razloga bježati od bilo čega. Možda eventualno za onu užurbanu „coffee to go“ , kako bi prebrodio krizu manjka sna, između dva bijega. High-tech bjegunci osim toga imaju u mobilnim uređajima i navigacijske karte, a onaj koji prilikom bijega koristi google maps uvijek zna gdje se nalazi, a bjegovi bez povremenog gubljenja nisu uopće uzbudljivi. Ima i drugi tip bjegunaca, oni koji nose tzv. „unučiće“ u džepovima. To su male flaše žestokog alkoholnog pića, obično Badelovog „mirogojčeka“, votke ili čak domaćeg ruma za kolače. One su namijenjene bjeguncima koji u bijegu ne vole prelaziti preveliku kilometražu, tek do obližnje samoposluge ili dežurnog kioska. Bježati nužno ne znači otići na Sjeverni pol ili na Tahiti, dovoljno je pobjeći od sumornog nedjeljnog popodneva, koje bi inače proveli s djecom, suprugama i što je najgore - sami sa sobom. Svaki bjegunac koji drži do sebe u džepu uvijek ima i otvarač za boce. Naravno, uvijek postoji mogućnost da ste bjegunac avanturističkog tipa, onaj koji jedini pravim bijegom smatra bijeg od civilizacije. A pod civilizacijom obično mislimo na naporno susjedstvo. Ti nose odjeću s puno džepova, poput onih ribarskih prsluka i cargo hlača. Tada u džepove možete natrpati apsolutno sve što vam treba za jedan pošteni bijeg, od švicarskog nožića, šibica, preko udice i flaksa namotanih na stiropor, pa sve do nekoliko konzervi mesnog nareska i pašteta (ako ulov bude slabiji), kao i priručnika za preživljavanje u prirodi. Doduše, takvim bjeguncima džepovi brzo otežaju, pa obično i bijeg bude na jednokratnoj bazi i završi otprilike na istom mjestu gdje se na koncu nađu i oni bjegunci s početka - u nekoj pitoresknoj krčmi. Svaki bijeg treba neko krajnje odredište, a najbolje je kad ono radi do sitnih jutarnjih sati. Poseban vid bjegunaca u džepovima prilikom planiranja bijega nosi staromodni crni adresar. Iako imaju mobitel, ovaj adresar je nešto više od toga, tamo su adrese ljudi s kojima su izgubili kontakt prije više od 20 godina, a oni su međuvremenu otišli u Australiju ili Novu Kaledoniju, i jednom im davno poslali adresu koju su brižno zapisali, ako se i oni jednom za takvo što odluče. Taj bijeg je naravno uvijek u fazi vječite pripreme, za prekooceanski let je potrebna avionska karta, za nju treba puno novaca, pa se potencijalni bjegunac na kraju osjeća prestaro i klimavo za takav put, a i muče ga sumnje da bi tamo na drugom kraju svijeta trebalo i raditi, od čega se pomalo odvikao. Imati u džepu adresar sa starim, sada već sigurno promijenjenim adresama je zapravo samo dobar podsjetnik na nebrojene tuđe mogućnosti. Neki su bjegovi samo kratkotrajne utjehe. Za njih je potrebna tek kreditna kartica u džepu, ako već nema gotovine. I velika površina shopping centra u kojem se možete gubiti i pronalaziti koliko god puta poželite. Neki bjegunci u džepu nose neki suvenir, znamen, koji će ih stalno podsjećati na mjesto s kojeg su otišli. To je zapravo vrlo paradoksalna situacija, želite pobjeći od nekog (ne nužno mjesta), a nosite sa sobom nešto što vas veže za njega. Kamenčić iz obližnjeg jezera, autić koji ste voljeli kao klinac, fotografiju drage osobe. Nečiji sitan poklon. Takvi bjegovi ostavljaju gorkoslatki okus nedovršenosti, jer nekad nije bitno što nas čeka, nego ono što se ostavlja. Postoje i oni pravi bjegunci od zakona koji sa sobom nose oružje. Oružje je uglavnom preveliko za džep, pa takvi, srećom, neće zauzeti previše mjesta u našoj priči. Mnoge stvari koje imaju u džepovima bjegunci imaju i svi ostali, oni kojima bijeg nije na pameti. Džepni asesoar za sve prilike: upaljač, cigarete ili duhan za namatanje uz koji idu obavezni papirići za filtere, možda i malo drugih supstanci za pušenje, kladionički listić (a o čijem ishodu ovisi koliko daleko ćete otići), poneka zgužvana novčanica, već spomenute kovanice, posjetnica nekog auto-salona za koju nemate pojma kako se tu našla, jer nemate namjeru kupovati auto, katkad i kondomi za one koji se, često uzalud, nadaju da bi uskoro mogli bježati u paru. I svakako kućni ključevi s privjeskom koje ste kupili od gluhonijemog prodavača, ako se ipak poželite vratiti. Džep bez ključa je gotovo uvijek dokaz da se radi o bjeguncu koji ne blefira. Novčanik namjerno nije spomenut u ovoj priči- priručniku. Naime, novčanici s uredno složenim dokumentima i novcem nekako ne priliče bjeguncima, jer ljudi skloni slaganju stvari u pretince obično su manje skloni bijegu, iako je to možda samo varka. Čovjek koji putuje s novčanikom u prednjem džepu nije bjegunac, nego turist, a turisti su poznati po tome da u džep spremaju najčešće uspomene, a svaki pravi bjegunac se grozi uspomena kao samog vraga. Uspomene su nekad teže od kamenja i pritišću džepove, a takvo što je prilikom bijega jako nepraktično. Prilikom bijega se nosi samo nužno, a ne postoji veći balast od uspomena. Što bi trebalo spomenuti za kraj, kao osobito važno, što bjegunac ne smije zaboraviti strpati u džep, ma koliko žurio? Oni racionalniji, pa i pesimističniji reći će da svakako morate imati neki osobni dokument, kako bi vas, ako vam se, ne daj bože, putem dogodi ono najgore, mogli identificirati. Anonimne bjegunce vole samo crne kronike. Ali ipak, da ne završimo vodič u crnom tonu, reći ćemo da je možda najvažnije, uz sve važno i nabrojeno, staviti i neki besmisleni predmet, nešto što ste na brzinu prvo zgrabili kad ste krenuli, plastičnog Indijanca, igraću kocku ili figuricu Monopolyja, pikulu, džepni kalendar od prije dvije godine, istrošenu olovku ili nevažeće kovanice nestalih država. Čisto da vas podsjete kako je u bijegu, kao i u džepu, a možda i životu, najljepše ono nepredvidivo i posve nepraktično. |
On pobjeđuje sam protiv svih ali znaj, još samo na platnu kina "Prvi maj" Najbolje što se moglo dogoditi ovogodišnjem prvom svibnju jest da bude siv, kišan i tugaljiv, jer bi u svakom drugom slučaju iznevjerio sam sebe. Jer, da slučajno osvane sunčan, (kako se uzaludno nadaju rascvrkutani i prekomjerno raspoloženi voditelji "Dobro jutro Hrvatska" dok dave dežurnog metereologa, prizivajući radosti ritualnog roštiljanja), zasigurno bi privukao i disperziranu radničku klasu u Maksimir na grah, a onda bi tek imali razloga da padnemo u prvosvibanjski blues. Možda zato što i ta radnička klasa, koja je idući u raj, skrenula negdje krivim putem i izgubila se u bespućima povijesne zbiljnosti, gotovo više i ne postoji, barem ako je vjerovati statistici. Pa bi prvomajska proslava više nalikovala nekom poganskom ritualu, poput okupljanja Druida na Stonehengu. Ili sesiji prizivanja duhova. Njačešće iz boce jeftinog kiseliša. Ili možda zato što su do svih instrumenata sindikalne borbe za prava istih tih fantomskih radnika, sindikalni čelnici odlučili ove godine "pokazati vladi crveni karton", kao da je vlada pod ingerencijom UEFE, pa će zahvaljući tom kartonu, kao Mandžukić, preskočiti sljedeću utakmicu ili bar nadolazeće izbore. Što će biti sljedeće godine- dosuditi im jedanesterac? Samo uz takve vođe- realizacija je slaba, i prosječni golman im skine udarac. Čak i "Panenku". A pravog razloga za blues imaju i oni građani, najčešće umirovlejnici, ali sve je više i drugih, koji u toj simboličnoj porciji graha, zapravo ne vide nikakvu simboliku nego upravo ručak za taj dan, koji im puno znači, jer kada pokriju režije i osnovne potrebe sa onim što dobivaju, uistinu ne ostaje puno. A i tko zna možda je ova zadnja prilika da pojedu taj grah kao ljudi, jer bi, sukladno najavama vladajući od sljedeće godine i djelljenje graha moglo ići na outsourcing. Ma štogod to značilo. Vjerojatno da će dijeliti jednu konzervu "k-plus" na 4 osobe, bez prava na repete. Kobasicu dobije svaki stoti, a dobitnik se odlučuje-lutrijom, Kako bilo, njih će teško i kiša spriječiti, jer želudac nije metereopat. Kad smo kod vladajućih, njih na maksimirskom ukazanju ionako vjerojatno ne bi bilo, čak i da grane sunce na prozorčiću. Uostalom neradni dan je,a zašto bi oni bili drugačiji od nas i odricali se prva na zasluženi odmor, koji je u korijenu svih ljudskih prava. Maksimir ili skrivena hvarska uvala, u konačnici je ipak svejedno. Ili možda ipak nije? Sigurnije je ipak pod strehom. Doduše kiša teško da može spriječiti moguće ukazanje gradonačelnika koji je na reveru u stanju nositi bilo što, pa tako i karanfil ili sv. Antu, Tita ili Tuđmana, ovisno među kojom vrsti bedaka, pardon građana, se obreo. Glavno da je kutlača kojom dijeli grah dovoljno velika. Opozicija bi se zato mogla ukazati u vidu nekog domoljubnog dušebrižnika, koji će naravno kritizirati predstavnike vlasti, koji nisu došli i koji ne brinu za radnike, što će se naravno promijeniti kada oni (opet) dođu vlast i kada se počne dijliti hrvatski grah, a ne ovaj makedonski ili, ne daj bože, srpski. A kada dođu, u Maksimiru ih naravno više neće biti, jer u prirodi se stvaro odvijaju ciklički, to smo već naučili? Ili možda ipak nismo? Možda će i oni ostati pod strehom, ne riskirajući upalu pluća? Crkveni predstavnici ionako neće biti u Maksimiru, jer crvena boja na njih djeluje alergijski, pa se siroti pod onim skutevima počnu znojiti i kašljucati. Zato će, na sigurnom, pričati nešto pričati o Josipu radniku koji je od posljedica svog rada umro prije otprilike 2000 godine, vjerojatno od azbestoze, i nikom zapravo nije skroz jasno, zašto bi nas baš on trebao zanimati. Nekako sam prilično siguran da će na trpezi, pardon zadušnici za Josipa, koja će se poslije pripremiti za uzvanike neće biti graha, a ako i bude, teško će se zalijevati jeftinim kiselišom iz plastične trolitrenke, za koju je sad već onaj mitski radnik, teško odvajao od plaće tijekom cijele godine. Kiša bi mogla potjerati i obične rekraeativce. To su vam oni ljudi koji uvijek izmigolje na svaki nagovještaj lijepog vremena, imaju potrebu svima reći da je lijepo vrijeme i da baš uživaju u običnoj šetnji ili vožnji biciklom, a pogotovo ako ih to pitaju reporteri središnjih informativnih emisija, pa već to je razlog da se mi ostali veselimo kiši. Što ne znači da RTL vjerojatno neće složiti reportažu naslovljenu "Prvomajska kiša pokvarila lijepo vrijeme". Kome bi još kiša mogla pokvariti raspoloženje? Liniću, jer će okolni štandovi i kiosci ostavriti znatno manji fiskalni promet, pa će slaba prodaja šećerne vune i masnih lepinja ozbiljno ugoziti planirano punjenje budžeta. Predstavnicima manjinskih stranki koji se još uvijek nadaju da će zaraditi svojih warholovskih 5 minuta, koje bi jednom trebalo kapitalizirati u 5 %. Estradnim zvijezdama u usponu ili estradnim zvijezdama u padu(u sredini ionako najčešće nema nikog), koji će propustiti priliku da zarade skromni honorar, i konačno nahrane svoj prateći bend duplom porcijom graha. Zaštitarskim agencijama, koje bi bile angažirane da spriječe da okupljanje oko porcije graha prijeđe u spontano "okupljanje naroda" nakon kojeg bi se krenulo k Markovom trgu. Iako je to, malo vjerojatno, jer iza punog želuca se slabo djeluje,a i na Markovom trgu nema nikog. Praznik je. A zaštitari su najčešće tu, da se ljudi međusobno ne potuku oko tanjura graha. Te eventualno samim radnicima, ako je još koji preostao u ovoj društvenoj raspodjeli, skriven negdje na dekici, zaboravljen i odbačen u grmu onkraj maksimirske šume. Poput prazne konzerve lovačkog nareska. I zato, kiša koja inače djeluje depresivno, ove godine je čist zgoditak. farsa će biti manja, a neku konzervu graha za skuhati valjda imate u špajzi, ako ništa ritualno otvorite onu 29. Novembar, zalihu iz prošlog režima. Pa se zamotajte doma, nakon jela otvorite bocu svog omiljenog kiseliša, isključite informativne program i pustite si neki film ili cjelodnevnu seriju. Npr. "Igru prijestolja". Jer, u jednu budite sigurni : "Winter is coming". |
Neki dan sudjelovao sam u nekoj raspravi, a gdje li drugdje, nego na nečijem facebook zidu, a tema se vrtila oko iracionalnosti nostalgije za određenim vremenskim periodom(konkretan povod bila su sjećanja na 80-te, potaknuta koncetom Simple Mindsa), odnosno koliko nam se naknadno neki period čini bolji, značajniji, ljepši, u odnosu na neka druga životna razdoblja. Raspravljući s ljudima na samoj temi, došli smo do zaključka da osjećaj da si bio sretan ili nesretan u nekom vremenskom razdobllju, često ne mora biti povezan s ekonomskim faktorima ili da ga je općenito teško opisati u nekom "mljerljivom" smislu(na što ću se još vratiti poslije), nego vlastitom percepcijom kojom "prigrlimo" neko razdoblje. Nostalgiju najčešće izaziva puki žal za vremenom kad smo bili mlađi, a biti mlad je i inače dobro, pa smo se lakše nosili, sa svim izazovima koje razdoblje nudi. Kako se na na ovim razdobljima sustavi i vlasti mijenjaju razmjerno brzo i često dramatično, odlučio sam probati opisati dekade kako sam ih ja doživio(a koje se jako dobro preklapaju upravo sa tim nekim prijelomnim trenucima u političkom i povijesnom smislu, a meni su pak osobno zgodne jer sam rođen na "okruglu" godinu). Odnosno da vidim kako sam u kojoj dekadi "kohabatirao" sa sustavima i vladama koji su se mijenjali, i po čemu ih, nakon svega, s vremenskim razmakom, pamtim. I koncetrirat ću se na naše podneblje, jer usporedba nas i svijeta u nekom periodu, bi me predaleko odvela. Krenimo, a kako li drugačije, nego redom. SEDAMDESETE ( PLAVA MARŠALSKA UNIFORMA I CRVENI GUSAR) Na početku je, naravno, uvijek drug Tito. Odnosno plava maršalska uiforma, prva slika koju pamtim, kad je otac, među prvima u naselju, donio televizor u boji i kad smo ga upalili, u društvu probranih susjeda. Godina je 70- i neka, a što bi uostalom i moglo biti na TV-u osim nekog privrednog uspjeha ili gusarskog filma u jutarnjem programu za vrijeme zimskih praznika(Burt Lancaster u valjda-crvenim tajicama). Sedamdesete su baš tako počele crno-bijelo, a boja se najviše razlila poslije preko livada zagrebačkih Utrina, u sretnom i ispunjenom djetinjstvu, kojemu je, recimo, bilo posve svejedno što nas petero živi u malom stančiću. Djeca nisu bića nesvjesna ekonomskih potreba jer vole jesti, vole da im je toplo, i da su sigurna, ali ipak, uspomene na djetinjstvo vrlo rijetku su vezane uz razmišljanja o ekonomskim faktorima vremena, osim, naravno, kod onih koji su bili rođeni u osobito teškim i siromašnim vremenima. Pa ipak bilo je to vrijeme našeg prvog auta, prvog stana od firme, prvog solidnog namještaja, prvih puteva u Trst, prve svjesnosti o materijalnom uporištu boljeg života. I prvog grafita "Sex Pistols" u mom haustoru, koji me dugo vremena prilčno zbunjivao. Ah da vladar. Maršal je u to vrijeme već bio star, uglavnom je landrao po svijetu i pričao one svoje dosadne uspomene, uvaljen u fotelji dok bi pušio cigare. Uglavnom su nam pumpali glavu da je papinski nepogrešiv, ali nisam siguran koliko sam kao dijete o tome razmišljao. Danas nisam od onih koji će mu davati nadrealna i božanska svojstva, bio jest sposoban državnik, dobro je balansirao između istoka i zapada, postavio osnove proizvodne ekonomije u dotada seljačkoj zemlji, očuvao mir na području koje ima nekoliko demona u boci, ali isto tako ima njegovih zasluga zašto je taj demon utekao, jer je neke probleme poput nacionlanih pitanja samo pometao pod tepih i micao ljude, koji su mu govorili gdje bi mi moglo buknuti i što mu se ne sviđa. U svakom slučaju, znam gdje sam bio kad je umro(vraćali smo se sa trodnevnog izleta iz Solarisa u Šibeniku), ali ne sjećam se da sam kao 10-godišnjak bio previše tužan radio toga, vidio sam reakcije ljudi oko mene, rasplakane nogometaše i radnike, ali kao da je mi je dječačka čista recepcija govorila da tu ima i puno usiljenosti. Par dana kasnije, grupa klinaca vani na Utrinskoj livadi raspravljaju kako su sad sve novine morale ići u crnom tisku i sa Titovom slikom, a neki fakin se usudio prokomentirati "A što će sad imati Start-golu Jovanku?" Srećom odrasli nas nisu čuli, oni sve shvate puno dramatičnije. Tako pamtim i ja svoje 70-te. Dječački i nedramatično, i kao dobro razdoblje ispunjenog djetinjstva. A ubrzo sam saznao što znači i grafit sa zida, što je postalo bitnije u sljedećoj dekadi. OSAMDESETE(KOLEKTIVNO PREDSJEDNIŠTVO SFRJ I ŽIVOT U RITMU MUZIKE ZA KOSOVSKI PLES) E da, slijedi dekada koju svoju nostalgičnu zrelost, doživljava valjda otkako je završila,a nema ni namjeru jenjati, toliko da u tome postaje pomalo i cirkusantski smiješna, koliko je već razvlače po umornim radio stanicama, Kako smo živjeli? Pa naravno da je bilo sjajno, ići u srednju školu, kupovati sve te ploče, slušati sve te bendove, gledati sve te filmove. Vladar iz prethodnog ulomka i simbolički je crko na riječkom koncertu Zabranjenog Pušenja, i ostavio prostor otvoren. Pa je tu bilo neko smiješno savezno izvšno vijeće, pa je bila gospođa Plalnic, koju smo uz stabilizaciju, redove za limun i deterdžent, zapamtili više manje po vicevima, kao i onima o Miki Špiljaku. pa je bio tu Branko Mikulić, za kojeg pmtim da je jedini dosada premijer čija je cijela vlada(dakle ne on sam) dala kolektivnu ostavku. A mi smo se onda baš taj dan napili- ne zato, jer nas je bolio đon za sirotog Branka, nego jer je bio kraj srednje škole, ocjene su bile zaključene i nekako smo i mi simbolički trebali obilježiti kraj jednog razdoblja. Onda je došao Ante Marković, kratko prijelazno razdoblje koje mnogi danas smatraju zlatnim, ali ja sam ga proveo u JNA, i osim što sam primjetio da na sve strane niču duty free shopovi, nisam primjetio neku razliku, sve dok jednog trenutka na šibenskoj rivi(tamo sam bio u vojsci) nisam primjetio jedan detalj, ali koji će ipak obilježiti onu tek nastupajuću dekadu. Ali da se vratimo na 80-te, politički bilo je to doba konfuzije, pomalo i anarhije, a onaj neki tip u srpskoj skupštini i demonstracije na Kosovu su nam se naivno, činile kao nešto posve daleko i nama nevažno, sve do možda o nesretnog slučaja Kelmendi. Jer sve što je važno nekako naknadno shvaćaš, otprilike onaj osjećaj kad prisustvuješ zadnjem Štulićevom koncertu u Zagrebu, tamo 87, jer si markirao matematiku, i poslije ti kažu da je to dio povijesti, a ti poslije pomisliš da prije samo lijepa uspomena. U svakom slučaju 80- te su ekonomski i politički bile vrlo varljivo razdoblje, ali za ploče sam uvijek imao. Tada mi je to bilo dovoljno, ali da danas, kao ekonomski samostalna jedinka živim u njima mislim da ne bih bio toliko nostalgičan za tim periodom, svoj toj dobroj glazbi usprkos. Jer dobre glazbe, vjerujte, uglavnom ima, uvijek, a ko tvrdi suprotno stari je prdonja. Hoću reći, koliko volim 80-te, isto toliko su mi i dobrano dosadile. DEVEDESTE( FRANJOLAND ILI NIKAD U POVIJESTI TOLIKO PUNO LJUDI NIJE CUGALO ZA TOLIKO MALO NOVACA) Dickens bi rekao: Bile su to najbolje godine, bile su to najgore godine. I nema boljeg opisa 90-tih, uistinu. A na šibenskoj rivi je osvanula hrvatska zastava, naravno. Ekonomski, mojoj familji su to bile uglavnom jako loše godine, i po prvi put u životu osjetio sam što znači izaći iz okvira zagarantirane ekonomske sigurnosti. Pa opet, na svoj bizaran način, živjelo se sto na sat: Nikad tako dobrih tuluma, zafrkancije, cuganja u parku, potpuno odvaljenih i nadrealnih izalazaka, iako bi najčešće izašli kao za sad otprilike 30 kuna. I dolazili doma, u njaranije jutarnje sati iz najskrivenijih kuteva grada, za koje niko pri zdravoj pameti, ne bi ni znao da postoje. Jedan dio tih godina proveo sam i u ratu, taj osjećaj zna pomaknuti malo osjećaj o vrijednosti života, ali nekako ne mislim da je to ono što me je definiralo kroz to razdoblje, i taj dio odrađen je u nekom polusnu. Naime to je bilo razdoblje u kojem sam, sad već nešto stariji i pametniji, prvi put bio stvarno ljut na sustav i prvi put da sam vladara i kliku koje na vlasti uistinu mrzio.I da zapamtio sam gdje sam bio kad je umro, gledao sam neki glupi horror film i probudio ostale ukućane, kad su ga, po starom dobrom socijalisičkom običaju prekinuli sa koncertom klasične glazbe. I čudno, usprkos svemu, valjda sam bio dovoljno zreo, da zbog te smrti nisam osjećao nešto posebno dobro ,niti mi je bilo lakše. Zanimljivo sad kad gledam na Tuđmana, u stanju sam čak blaže i trezvenije suditi o njegovoj "ostavštni", nego što sam to činio onda. Mislim jest da je kriv za jedan velik dio nacionalistički eskapada(iako trebat uzet u obzir da su mogli doć još gori) i iako je napravio temelj totalne propasti ekonomije, ipak je, u neki aspektima uspio očuvati osnovnu funkcionalnost države, pa čak i temelje socijalne države. Ako ništa, bio je zadnji državnik s nekakvom recimo vizijom, o njoj bi se itekako dalo raspravljati, i nije da sam ju dijelo s njim, ali eto, bio je donekle dosljedan, što naravno ne znači da sam ga naknadno zavolio. Nek ostane tamo u 90-tima, skupa s njima. Da razdoblje bittersweet 90-tih, doba Nirvane, jeftinog vina u parkovima i maštanja o slobodnijem društvu. ponekad imam osjećaj da se vraćaju, što nije dobro, jer ništa što se vrati, u suštini, nije dobro, Heraklit je to. DVIJETISUĆITE(PAZI DA NE POŽELIŠ DEMOKRACIJU, DA NE BI POŽALIO) Eh, 2000-te, što ti je neko razdoblje bliže teže ti ga je racionalno objasniti. Svakako da su mi Mesić i Račan bili svjetonazarno draži od nabrijene hadezeovštine, ali realpolitika ubrzo učini da svaku vlast gledaš istom optikom. Sad tu slijedi jedan paradoks, iz kojeg je i nastao ovaj teskstić,a to je da sam ja u životu najbolje živio,( s ekonomske strane) u doba, kako ja to volim reći- zrelog sanaderizma. A to svakako ne znači da sam, sačuvaj bože, ikad volio Sanadera, ili ga smatrao dobrim vladarom. No tada sam radio dva posla, oba solidno plaćena, neke stvari su se ekonomski stabilizirale i, mogao sam npr. jednokratno posegnuti na bankomat da otputujem u Irsku, London, ili čak na Island i da to praktično ne osjetim, a da ne govorim o tome, da mi platiti koncert ili skuriti par sto kuna na dobar izlazak, nije činio neki problem. Da li to znači da sam tada bio sretniji, u odnosu na sad kad su mi prihodi znatno plali, i nisam bio opterećen kreditom u švicarcima? Teško, 2000-te su mi važne jer sam doživio osobnu afirmaciju u nekim stvarima koje su me zanimale i dokazao sebi da sam u njima dovojno dobar, i to je najbolje, što sam izvukao iz njih. Ostala je činjenica, da sam tad imao više novaca, uopće ne znači da bih se vraćao u taj period, naprosto zato, jer ga danas doživljavam kao iz one pjesme Nationala- Fake Empire, doba lažnog napuhanog balona, u kojem kratko jesmo živjeli bolje, ali što nam posije debelo dolazi na naplatu. To je i razdoblje u kojem sam polako počeo shvaćati da su svjetonazorske razlike šarena laže za naivne, kao i direktna demokracija. Načelno i dalje sebe doživljavama nekakvim ljevičarom, doduše više salonskog tipa, ali debelo svjestan toga da je kapital pojeo sve oko sebe i sve sveo na brutalnu politiku preživljavanja. A Račana, Sanadera i Kosoricu, možda je sad teško satvljati u isto ravan, ali vjerojatno će za 20-godina kad se bude pisalo o njima biti slično kao i s mojim osvrtom, na 80-te: doba konfuznog vakuma. DESETE( MENI JE IPAK NAJDRAŽI POČETAK) I tako smo sada tu gdje jesmo, ekonomski mi je teže, ali emocionalno i životno, ipak ovo doživljavam stabilnijim, zrelijim i boljim periodom,a i neke vrijednosti i prioriteti su mi se promijenili. Što nas vraća na sam početak teksta, da osobno zadovoljstvo ne mora korespondirati sa ekonomskom stabilnošću sustava i vremena u kojem se nalaziš. I sve je to imalo svojih čari- djetinja naivnost 70-tih, trčanje u izlog Jugotona 80-tih, razigrane pijane klupe 90-tih. "High Life" 2000-tih, ali kako je to već rečeno na ovom blogu, čovjek je soba u koj se nalazi. O ovome "vladaru" ni ne bih, toliko i vrijedi, riječ jest o nespoobnom, bahatom tipusu, samo što nisam siguran da vidim nekoga iza, koji bi nas mogao odvesti u zemlji gdje rastu lizalice na drveću, jer Evropa to očigledno nije. U tom smislu treba stisnuti zube, raditi na vlastitoj viziji sebe i živjeti npr. "Your own private 10´s". A nostalgiji prepusti da se lagano pretopi u crno-bijele boje, kad još nisam znao koje je boje maršalska uniforma. |
Eto, skupina nabrijanih jurišnika, u prijevodu oko milju ljudi od kojih njih barem pola nije razumjelo pitanje, a druga polovica (koja po starom hrvatskom običaju gura nosinu gdje joj nije mjesto-u tuđi krevet), uspjela je ugurati brak kao ustavnu kategoriju, te ga definirati po svom shavćanju. Nama ostalima, te šutljivoj većini, koji uglavnom smatramo da je brak nešto što se tiče samih njegovih protagonista- a nikako ne popova, župljanja, država i babetina s bolesnim ambicijama, ostaje da se tješimo da definicije ionako opisuju samo formu, a nikad supstancu nekog pojma, te da ljudski odnos nisu upsjeli definirati na tako veliki mislioci kao što su barun Spinoza, Jerry Sinfeld i Bruno Šimleša. a kamoli to može Ustav. No, kao malu protutežu, evo vam nekoliko mogućih alternativnih definicija braka koje bi se jednako tako mogle ugurati jednog dana u Ustav, možda i sve, kad dođe nego normalnije i veselije doba. Slobodno nadodajte neku svoju, pogotovo ako imate iskustva na tom polju. 1. Brak je zajednica dvije osobe, od kojih jedna zauzima lijevu, a jedna drugu desnu kreveta, osim u slučaju ako se drugačije ne dogovore ili ako, u situacijama definiranim različitim stupnjem nesuglasica ili hrkanjem jedne strane, spavaju u odvojenim prostorijama. 2. Brak je zajednica dvije osobe, koje se obvezuju zajednički djeliti daljinski upravljač, osim u danima velikih sportskih događaja kao što su svjetska prvenstva, evropska prvenstva ili olimpijade, kada jedna strana ima privremeno pravo prvootkupa. 3. Brak je zajednica dvije osobe koja služi kao idelano opravdanje za subotnji nogomet, nedjeljnju pivu, srijedovno kartanje, utorkovnu trač partiju i povremenu ponedeljkovnu beznačajnu nevjeru. 4. Brak je zajednica dvije osobe od kojih je jedna više u pravu. To pravo se obično mijenja sukladno tendenciji ko ima volje prvi odustati od daljnje rasprave, kako bi na miru pogledao novu epizodu Igre prijestolja. 5. Brak je zajedica koja je tak tak, a ako je naročito uspješna, onda je samo tak. 6. Brak je zajednica u kojoj se sve odluke donose zajednički izuzev onih koje se donesu kad jedna strana nije prisutna. 7. Brak je zajednica barem dvije osobe, koji povremeno stupaju u seksualne odnose, iz nekad rekretaivnih, rijeđe prokreativnih, a najčešće bez razloga. 8. Brak je zajednica dvije osobe, od kojih je jedna neurednija. 9. Brak je zajednica dvije osobe, koja je time čvršća, što je financijski međusobno ovisnija. 10. Brak je zajednica minimalno dvoje ljudi, koji ionako nemaju šta pametnije raditi u petak uvečer. 11. Brak je zajednica dviju osoba s valutnom klauzulom na 20 godina. 12. Brak je zajednica dviju osoba u kojem se nesuglasice riješavaju na dva načina. A) Vikom. B) Šutnjom. (Pokušaj da ustavno definira i treća mogućnost C) Dogovorom zasad još nije naišla na veliko odobravanje većine.) 13. Brak je zajednica dvije osobe, u kojima jedna strana zaboravi često upravo tu činjenicu. 14. Brak je zajednica dvije osobe koja nije zadana, nije definirana, nije monolitna, nije metafizička i nije vječna, nego je pokušaj dvoje ljudi da grade zajednički svoj život, bez da im iko išta nameće kao normu. Te na kraju, ali ne i zadnje..... 15. Brak je sve ono što zajednički napravite od njega bilo to dobro ili loše(a ima i jednog i drugog), bez obzira zove li se tako ili nekako drugačije. Sve ono drugo, što vam pokušavaju nametnuti, što se vidi izvana i kako bi ga htjeli opisati, je drek na šibici pa tako i ustavna definicija. |
- 18:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Dana 03.05.1987., čovjek po nadimku Kuga, inače moj poznanik, potpuno neometan od strane nadzornih službi, glumeći da je zaposlenik službe održavanja, ušetao je u zgradu Centralnog komiteta saveza komunista Srbije i ispucao cijeli šaržer u predsednika CK Srbije, druga Slobodana Miloševića. Velike mrlje od krvi probile su ispod košulje i začas zaflekale bezlično sivo odijelo, a Slobodan Milošević je samo nekoliko puta teško zagrgljao, ne uspjevši ništa reći. Kuga je potom svladan i odveden od strane organa bezbednosti, a drug Milošević u kritičnom stanju hitno odvezen u pravcu bolnice, ali je smrt uslijed teškog ranjavanja nastupila još u kolima hitne pomoći. Nakon toga, za novog predsednika CK Srbije izabran je drug Ivan Stambolić, a Kuga je odveden pred sud, što će postati najpraćenije suđenje u povijesti SFRJ, spektakularnije od onog Andriji Artukoviću. Iako se u početku činilo da će Kuga biti zasigurno osuđen, jer djelo nije ničime negirao, te dobiti doživotni zatvor, tijekom suđenja došlo je do kopernikanskog obrata. Naime, obrana je zamolila tužiteljstvo da kao ključne olakotne dokaze uzme opsežne video materijale pod nazivom „Ratovi na području bivše SFRJ 1991.-1995. “ te „Poraće u regiji od 1996. do danas“. Materijali su zavedeni u sudski registar pod brojevima UR-176 i UR- 234, a njihova prezentacija i projekcije trajali su punih 96 sati, pred vidno šokiranim svjedocima i sudskim vijećem. Naime, materijali su sadržavali jasne i neoborive dokumentarne snimke o tome što bi se dogodilo da je Milošević ostao na vlasti, uključujući potresne slike iz Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i Srebrenice. Također su tu bili materijali koji nedvosmisleno pokazuju kako bi izgledao dolazak nacionalista na vlast i u drugim saveznim republikama, te posljedice dugogodišnjeg vladanja istih- od međunarodnih sankcija do devastacije domaće industrije i posvemašnjeg raspada ekonomije. Uz njih je uredno predočen i popis imena budućih poginulih, nestalih i ranjenih na svim stranama tijekom rata, među kojima su se mnogi zabrinuti građani prepoznali. Na sudsko vijeće ovi materijali su izazvali tzv. nirnberški efekt, a potom je, ako je i bilo ikakve dileme, ona potpuno nestala, te je svima, osim nekoliko najtvrdokornijih predstavnika Miloševiće struje, bilo jasno kako optužba mora biti hitno odbačena. Moj, gotovo mogu reći, prijatelj Kuga je oslobođen, a presuda je glasila da je atentat u skupštini-kako su ga već kolokvijalno nazivali, počinjen za opće dobro. Od tada su Kugino djelo zvali- atentat iz čovječnosti. Što se dalje događalo, svima vam je poznato. U svim saveznim republikama održani su prvi višestranački izbori, na kojima su pobijedile umjerene građanske stranke, najčešće u koaliciji s bivšim reformiranim komunistima, pa je tako u Hrvatskoj pobijedila Koalicija narodnog sporazuma skupa sa SDP-om, dok je u Srbiji na vlast došla mlada liberalna struja. Potom je slijedio miran raspad Jugoslavije po tzv. čehoslovačkom modelu, a sva granična pitanja riješena su multilateralno, bez velikih intervencija Zapada. Potom su i sve bivše savezne republike, sada već zavidno ekonomski prosperitetne države, zajedno ušle u EU, u prvom valu proširenja, a Slobodana Miloševića jedva se tko i sjećao. Doduše, i Kuga je pomalo ljudima blijedio iz sjećanja, ali tako je to, kada vlada prosperitet, nikom ne trebaju heroji. Ipak, naciju i regiju ponovo je potresla vijest da je Milorad Stefanović zvani Kuga, inače po nacionalnosti Srbin, rođen 07.06.1956. u Puli, umro 23.09. 2007., u svojoj 52. godini od posljedica karcinoma na plućima, u mirnom kućnom okružju, kako je uostalom i živio dotad, kao običan službenik, bez ikakvih državnih povlastica. Bio je to najveći sprovod u povijesti Republike Hrvatske, govor je održao osobno predsjednik Republike Miko Tripalo, a došle su delegacije i obični ljudi iz svih bivših republika SFRJ. Na sprovodu su se za tu priliku prigodni okupili i svi originalni članovi EKV-a , njegove omiljene grupe i odsvirali akustičnu verzije njemu najdražnih pjesama „Zemlja“ i „Samo par godina za nas“. Potom su svi spontano zapljeskali, te se vratili svojim poslovima, školama, fakutetima i životima koji obećavaju. Iza njega je ostala žena i troje djece. Na području bivše Jugoslavije točno 78 ulica i 19 gradskih trgova nosi ime Milorada Stefanovića- Kuge. AUTORSKA NAPOMENA: Ovu pričicu poslah na recentni natječaj za kratku priču na Facebooku, a kojemu je glavni sponzor ugledni proizvođač kave. Tema natječaja je- "zbližavanje". Nakon nekoliko dana nazvao me jako simpatični i ljubazni gospodin koji je izjavio kako je on iz tamo nekog natječajskog komiteta i da je njima moja priča super, te da imam "potencijal", ali da sam fulao temu. Na to sam ja rekao da je tema zbližavanje- a ja govorim o zbližavanju naroda bivše SFRJ u kondicionalu. Na što je on isto tako ljubazno odgovorio "Pa da-ali nisu oni tako baš zamislili". Ali da napišem neku drugu priču svakako. Što mi svakako ne pada na pamet.U svakom slučaju priča je ispala iz konkurencije, a ja jedino i dalje nikako da dokučim na što proizvođači kave misle kad kažu-"zbližavanje"? |
- 11:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #
- 13:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #
- 12:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #
"Što je prvo što ti pada na pamet kad se sjetiš rata?" pita me neki dan na kavi mlada Francuskinja, inače sasvim informirana i obrazovana osoba, ali ipak onoliko daleko od rata koliko ja od mogućnosti da jednog dana završim u saborskoj klupi. No dobro, žena provodi neko studijsko istraživanje o ratu i tome kako ljudi na ovim prostorima danas nakon toliko vremena gledaju na njega i kako uopće žive sa s njim i poslije njega. Ja uglavnom pokušavam objasniti da rat ne doživljavam kao neku "breaking point" u mom životu, nego "one experinece more" i da se trudim da ta do to ostane potisnuta uspomena i kako ga se ponekad sjetim, ali da zapravo ima toliko događaja poslije(i prije) njega koji su mi bili i značajniji i više me formirali i da su mi zapravo puno draže neke druge nataložene uspomene, koji ih imam više razloga sjetiti se i tako vrtim se u krug, pokušavajući to iskustvo ostaviti na razini dojmljivog, ali ipak odgledanog filma. Znam da moram o ratu, ali bi radije o dobrim koncertima. A kad smo došli do ovog pitanja, dugo sam razmišljao što odgovoriti i zapravo nisam imao pojma , jer mi uistinu ne pada na pamet ništa određeno, jer mi pada ujedno i sve. Pa sam nakon dosta vremena onako lupio "coldness and darkness". I sad to sad uistinu za nekog promatača sa strane(srećom ne u bijeloj uniformi) može zvučati kao savršena efektna metafora za kraj razgovora. No, ustvari nije bile nikakve posebne metafore. Bilo je naprosto užasno hladno tih dana, oko -15 ispod nule, a kako je bila sredina prosinca i dani su bili kratki- bilo je uglavnom i mračno, pogotovo u banijskim šumetima. I to je zapravo to, od svih onih ovakvih i onakvih ratnih slika, o kojim sam već pisao pa ću se ovaj put suzdržati, pamtim na prvu banalnu metereološku činjenicu. To je zapravo dobro, jer nema ničeg naročito zanimljivog u ponavljanju. I zapravo tek na kraju razgovora mi je sinulo i to uz prijateljevu pomoć, da za koji dan nastupa 20-obljetnici najtraumatičnijeg i najdomljivijeg događaj iz tog rata, koji bi svakako trebao biti pamtljiv, ali eto sakrio se negdje u sjećanjima ovog sunčanog prosinca. Kad smo se vratili te noći, znam samo da mi je mama rekla da bih trebao svake godine na sv. Luciju paliti svijeću jer me sačuvala. Naravno da nisam, ni tad ni ubuduće, iz nekoliko razloga. Prvo nisam vjernik, a ritual lišen kozmogonije se pretvara u vlastitu suprotnost, a drugo onakav smotan kakav jesam, nije isključeno da bih srušio tu svijeću ili je ostavio uplajneu preko noći, pa zapalio cijelu svoju kućnu biblioteku. I tako se taj 13.12 sačuvao u nekoliko neodređenih riječi kao što su Kupa, stodruga, izdaja, Novi Zagreb, i hladnoća. Ako mene pitate i više nego dovoljno. Ono što se događalo sa mnom i meni tih 20-godina poslije je čisti bonus. A nekako je za taj 12. mjesec suđeno da obiluje zanimljivim obljetnicama u mom životu i nažalost ne uvijek baš toliko sjajnim uspomena. Recimo, prije koji dan je bila 10-godišnjica napada na Močvaru, gdje sam sudjelovao, naravno ponovo na strani napadnutih. Ima li neka bitka u kojoj ja neću biti na strani onih koji dobiju po piksi? Uglavnom, mirno smo gledali film o Milku Đurovskom i posljednjoj reprezentaciji bivše države, a skupini nezadovoljnih skinjara to nije bilo dovoljno patriotski i shvatili su to kao provokaciju, pa su upali u Močvaru, razbili svijetla, polupali stolice, flaše i nekoliko glava promatrača. I nestali na nasipu, bez da ih je itko ikad pokušao uloviti. No dobro, šta mi tu usred Zagreba, imamo gledat dokumentarne filmove o propalim fudbalerima, uostalom? Neki dan kad se povela rasprava o tome preko raznih foruma i fejsa, palo mi je na pamet ono krucijalno pitanje koje se na ovim prostorima tako često postavlja a glasi otprilike:" A gdje si bio 71, 91, 01..." I koje obično postavljaju ljudi koji nisu nigdje bili, osim možda u špajzi. Dobro je to pitanje zapravo, jer su sebi sadrži sve paradokse ovih prostora. Eto u prosincu 91 sam utvarao da branim domovinu, pustivši im da im pucaju po meni, kao što bi rekao Yossarian iz Kvake 22. A 01 sam mislio da branim svoja uvjerenja tako da gledam film koji hoću, o temi koja me zanima, u istoj toj "obranjenoj domovini" , ali sam ovaj put dozvolio da me tuku. Da domovina ne znači slobodu odavno znam, ali jer baš moram dobiti po glavi da bi mi se to dokazalo? I znate što sam zaključio? U prosincu 2011 imam jedan puno jednostavniji plan- ja bih samo popio svoje pivo na miru. Znam da čak i to ovdje nije uvijek moguće obaviti toliko jednostavno, a kad bolje razmislim samo to sam htio i uvijek i posvuda, ali stvari se nekad naprosto ispriječe ispred tebe. Banijska šuma, četnici, prosutaški skinsi, Hrvati, Srbi, dušebrižnici, ovaj put molim vas htio bih da me ostavite na miru, ako je ikako moguće. Ja ja sam čak i 71, kao svaki pošteni jednogodišnjak rušio sistem iznutra -pasivnošću i tim oružjem se mislim koristiti i ove jubilarne 11. A prosinac je ionako umoran mjesec, otprilke kao trkač na 10.000 metara sa kraja kolone. Uredu, odradio je trku i to je neki uspjeh, ali na cilju je sav lipsao i nikakav, jedva diše i još mu nitko ne nosi cvijeće. Dobro, možda bih ipak danas mogao upaliti svijeću, makar onu mirisnu, aromatičnu, njih bar imam. I to ne zahvaljući sebi, nego nekome kome je stalo, a kad pogledate stvari iz te perspektive onda je 20 dobivenih godina zapravo više nego solidan bonus, neki ga nažalost, nestali onog hladnog banijskog jutra, nisu dobili. Iz te perspektive uopće mi nije krivo što vani nije onako hladno kao prije 20 godine, nego su gotovo proljetne temperature i razvlači se sunce nad Zagrebom. Znao je Johnny što priča kao i uvijek. Zato sorry Amelie, nije da se posve ne sjećam rata, ali ga se ne sjećam više nego što je to potrebno, a to nije previše. Hladnoća i tama su uostalom samo riječi, dok ih ne osjetiš, a sunce godi starim kostima. |