Marketing
Pijesak pjesme
Idealna radio stanica trebala bi biti uglavljena u prostorno- vremenskom vakumu, u trenutku u kojem pjesma koja vam je zbog nečega posebno sjela, počinje uvijek iznova, ali svira samo taj jedini put. S obzirom da je ovo definicija van prostora, vremena i poglavito pameti- možda bi je trebalo definirati kao živi pijesak u pješčanom satu, kad ga okrenete, vremenski interval je isti, ali vaš doživljaj je ipak malo drugačiji. Što je dobro, jer pjesme su tu da se troše. Kao i vrijeme.
Ono s čim treba biti posebno oprezan je da trenutak u kojem ugasite radio, mora biti svakako prije nego što su počele vijesti.
Jer tamo znate sve- Linić steže remen, Čačić steže vrat, Kosor steže pamet, Sanader steže Prodanovića, Turudić Sanadera, Sanader Turudića. Cijena benzina dostiže nebeske visine, Natanyahu igra potapljanja brodova s Ahmadinedžadom, a Obama je i dalje bijela ovca. Večernji tv dnevnik je poslovična kazna za sredovječnost. Sredovječnost je kazna za predaju. Predaja nastaje kad smo zaglavili s pjesmom negdje oko sredine onog sunčanog sata. Ili kad pomislite da su sve pjesme već odavno odsvirane i otpjevane i da nemate više nijednu na zalisi, s kojom bi mogli nešto započeti.
Ipak, ako ste dovoljno lukavi neke još uvijek mogu poslužiti, iako su pohabane i stare. Možda baš zato.
Recimo van lijep proljetni dan, sunce vam tuče ravno u oči, samo ljudi su nekako sjebani, fasade oronule, a jedino što blješti osim sunca su duga ružna švapska imena banka na reklami i vi se pitate jeli ovo najbolje što smo mogli i zar je to zaista sve što smo dobili nakon svih tih odlslušanih pjesama. ili njima usprkos. No svijet ne definiraju pjesme, one ga samo okružuju. Pjesme su pijesak vremena.
Recimo neki dan pjevušim u sebi cijeli dan "Whole Wide World" skoro posve zaboravljenog Erica Wrecklessa. Ne znam kako je počelo, samo mi je prostujalo glavom i više se je nisam mogao(ni htio) riješiti. I sad reći ćete kako vam može pomoći pjesma o tipu koji traži imaginarnu djevojku na Tahitiju, Bahamima, pa ko Brangelina diljem svijeta i uporno je traži dok je ne nađe, što uopće nije izvjesno i nakon što pjesmu ponovite tisuću puta. Zapravo pomislite koliko bi siroti Eric sigurno bio efikasniji da je bogati bankar, koji bi se uputio direktno na Tajland i tamo našao sve što treba, po posve razumnoj cijeni. A Eric traži i traži, čak i sad kad je osatrjeli roker, podrtina i šlapa, ali jebi ga, mora...pjesma tako želi.
Mora, jer se pjesma uglavila u onom sunčanom satu, pa se okreće neprestano ponavljajući trenutak, naravno nikad ga ne ponovivši. Sve je u vrtnji. Dovoljno je što se je poželjeli pjevušiti, što vam je došlo da popijete orošeno pivo dok ste je čuli ili možda poslati u materinu sve(ako već niste) i zasjeli na prvu klupu, oboružani melodijom kontra dosadnog popodneva , nečim neuhvatljivim poput vremena u pijesku, ali najkonkretnijim što imate, dobrom starom pohabamom pjesmom. Pohabane pjesme za pohabane ljude, kud ćeš bolje.
Nekako se onda i sumorni grad okružen neonsko finacijskom pticom grabljivicom čini boljim mjestom. Jer na sreću postoji na hiljade takvih feelgood pjesama, kao sitna,a li ipak efikasna zaštita od svakodnevnice i sitnih odumiranja. Treba sačuvati trenutak i treba ga pustiti da prođe istovremeno. To je najbolje što možeš dobiti od svake pjesme. Vi samo kao na nekom virtualnom džuboksu ubacite neku svoju, umjesto Wrecklessove zarazne poskočice i vidjete ćete da stvar funkcionira. Barem na trenutak, a to je najbolje što možete dobiti.
Pjesme su zakrpe na sivom odijelu svakodnevnog života, uglavnom beskorisne, ali čovjeka razvesele svojom nezgrapnošću. Pijesak pjesme još je neuhvatljiviji od onog pijeska vremena, samo što je još finiji.
Post je objavljen 23.03.2012. u 11:37 sati.