Pregled posta

Babuške

Sudbina je osjećaj koji imate kad znate nešto o sebi što ne zna nitko drugi. Slika koju imate u vlastitom umu o tome tko ste, ostvarit će se. To je nešto što nekako čuvate za sebe, jer je to krhak osjećaj-ako ga izložite javnosti, netko će ga ubiti. Najbolje je to sve čuvati unutra .Bob Dylan, 5.12 2004




Ti si mala kutija, otvaram te danima...

Omiljena sitnica na regalu u stanovima sedamdesetih, uspomena sa poslovnog puta u nekoć crvenu Rusiju. Čudno, nikad kad ih nisam imao, ali sam kod susjede kao klinac volio rastavljati njihov komplet. Uvijek je bilo zanimljivo doći do zadnje, iako su pokušaji njenog rastavljanja bili uzaludni. Rastavljanje babuške izađe kao ljuštenje luka, svaki manji komad je samo manja replika onog prvog, ne otkrivate ništa nova, i na kraju vam ne ostane ništa, osim eventualno suznih očiju....

Velika babuška

Man in long black coat Dylanova je pjesma s kojom sam se nekako identificirao. Ne znam zašto, ruku na srce možda pomalo besmisleno, jer pjesma bi mogla govoriti i o smrti(gospodin smrt je došao pokositi travu), a ja nemam namjeru biti njen glasnik, no ta pjesma kao i mnoge Dylanove druge, vješto izmiče da nam kaže o kome zapravo govori- Dylanu, njegovoj predodžbi o njemu samom, ili kao što se prividno čini o djevojci koja je otišla s čovjekom u dugom crnom kaputu.

Završne noći na ZFFu pogledao sam sjajan film Tod Haynesa Iam not there o, uvjetno rečeno, Bob Dylanu, bolje rečeno o onome što bi sve Dylan mogao biti. Film je sjajan jer je, kao i pjesma, upravo elegantno izbjegao odgovor na pitanje tko je zapravo Bob Dylan(U filmu ga glumi šest glumaca uključujući malog crnčića i Cate Blanchett)- mistik, odmetnik, govornik generacije, putujući prorok ili samo običan čovo s bračnim problemima. Naravno da je on sve to i nije ništa od toga, ništa nije krhkije od identiteta, u Dylanovom slučaju nekoliko njih.

Garret je jednom ubio Kida, ali bit svakog je mita je da se događa jednom i zatim zauvijek ponavlja.

Ja osobno imam jedan zaista dobar crni kožni kaput, dug, finog kroja, engleski, dobro mi stoji, izgledam kao u Matrixu. Znate kako ono ide s tabletama u filmu-jednu odabereš i živiš svoj spokajan život u virtualnoj stvarnosti matrice, ili odabereš drugu i živiš surovu istinu. Što bih odabrao? Iskreno, ne volim previše tablete, a najveća babuška mi ne daje odgovor tko je čovjek u dugom crnom kaputu.

Malo manje velika babuška.

Bio je na tom ZFFu i film Mati, ne ekranizacija tugaljivog romana Maksima Gorkiog, iako bi ona po svemu sudeći bolje pristala uz naslov ovog pretencioznog posta, nego film o finskoj pijanoj sporskoj ikoni, jednom i neponovljivom skijaškom letaču Matiju Nykanenu. Kako smo izvadili drugu babušku, pa otišli korak dalje u ogoljavanju, vrijeme je da vam odam prvu tajnu, naslov posta sam sanjao, odnosno sanjao sam babuške i pomislio sam da bih trebao napisati neki post o njima, samo nisam imao pojma kakav. Nemam ni dalje.

A kao klinac sam sanjao da sam na vrhu skijaške skakonice, i da se upravo spremam, ako ne oboriti svjetski rekord, onda barem preuzeti vodstvo u trenutnom plasmanu, najdužim skokom u provaliju. Nekako sve rijeđe sanjam to, ionako bih se u stvarnosti samo od pogleda odozgor smrznuo kao pička. Nije da sam postao racionalniji, nego sam se vremenom zadovoljio ulogom pijanog promatrača sa zemlje, uostalom već sam gotovo dvostruko stariji nego većina tih dječaka gore, promatranje je manje adrenalinsko od survavanja u provaliju, ali zato pad nije toliko bolan.
Mati je prilično loš i užasno zabavan film, zabavan upravo zbog Matijeve životne priče koja je objektivno prilično gorka(kao da ju je pisao Maksim Gorki), loš između ostaloga, jer tu priču želi završiti poantom. Poantom koja bi trebala sugerirati da je Matijeva tragična alkoholna odiseja završena i da on više neće biti samo pijana finska seljačina(a voljeli smo ga baš zato jer je takav bio), nego da će nakon izlaska iz zatvora, kad se vrati svojoj isto takvoj nekonvencionalnoj(te pijanoj) supruzi milijunašici, po sistemu krpe i zakrpe, konačno napraviti puni krug i tako doći do nekakve dramske katarze. Naravno, da je život iza odjavne špice sve demantirao; Mati je ponovo napravio neko sranje gdje su sjevali i noževi, što samo potvrđuje da je besmisleno raditi biografije o još živim ljudima. Smrt je, čak i kad ne hoda u crnom kaputu, jedina kojoj je dozvoljeno da poantira priče. Iako to čini na uvijek isti, žalosno predvidljiv, način.

Film je zorno prikazao kako je od najvećih sportaša svijeta bio neuk, zbunjeni, nasilni alkoholičarski finski hillbily, no isto tako nije demantirao da je Mati ujedno bio i sjajan tip, ne samo zato što je letio. I gledajući sve to, opet nismo saznali ništa. Nekako, recimo na toj drugoj razini babuške tek ostaju otvorena pitanja. Jer još manje znate o čovjeku kad ste malo zagrebali ispod površine, nego kad ne znate ništa. Ponekad, ne samo u Matijevom slučaju, i bolje je tako. To ostavlja snove o letenju još uvijek otvorenim. Jedino je pitanje da li se više bojite da se nikad nećete prizemljiti, ili da ćete jednom zauvijek morati.


Srednje velika babuška (mainstream)

U jednom prethodnom postu pisao sam kako ne volim fotografije, pogotove ne one porodične. Problem najrazvikanijeg(po mišljenu publike i najboljeg) filma ZFFa, što je odaje dojam upravo porodične fotografije. Kako je fotograf po vokaciji(slavni Anton Corbjin) režirao film nije ni čudno, s tim da funkciju obitelji ovdje ima mitski crno-bijeli svijet imaginarnog Manchestera, replika onog pravog Manchestera s kraja sedamdesetih koji je izrodio Ian Curtisa i Joy Divison, ultimativni san o odrastanju svakog poštenog jabučara osamdesetih. Ponovimo mit se dogodi jednom, i zatim ponavlja u beskraj, nekako je tako i s tim Curtisovim samoubojstvom. Iako je njegova biografija za razliku od Nykanenove konačna, Corbjin se nije ničime trudio nam da odgovor tko je zapravo bio Ian Curtis, samo je besprijekorno ilustrirao taj crno-bijeli mit. Postadolescentska slikovnica, doduše jako lijepa, ali prilično prazna. Epileptični službenik burze zapošljavanja, u slobodno vrijeme pjevač jedne od najkultnijih grupa u povijesti, koji se ubio uz ploču Iggy Popa, između ostalog jer se nije mogao odlučiti između dvije žene. Hm tko zna, da je prošao tridesetu, izbor bi mu bio lakši, ako ništa i žene bi se opametile, oderavši ga za neku alimentacijsku svotu, a on bi snimao mainstream albume gdje bi onim svojim baroknim glasom pjevao obrade evergreena, a farmacetska industrija bi smilslila efikasnije lijekove za padavicu. No da se nije ubio, njegovi stihovi bi ostali samo pubertetsko simpatični, vjerovatno zaboravljeni kao lažni, no zahvaljujući posljednjem činu preživjeli su hraneći mit. Ipak Joy Divison i dalje kao glazba koja odzvanja u pustoj sobi moćno zvuče, a odrasli Zagreb i mladi Manchester vole se javno.

Ta srednja babuška je zapravo najzajebanija. To je kao da pokušate otkriti zašto nekog volite, tako da nad njim napravite vivisekciju. Pri tom ga morate ubiti, a nije to neki naročiti čin ljubavi.
Tko će znati što je u srcu babuške, osim one manje babuške koja je u njoj, i veće koja ju guta.

Skoro pa najmanja babuška

E sad sasvim smisleno pitanje, kakve veze ova tri filma imaju s babuškama, pa potom sa mnom i gdje je tu zapravo ogoljavanje? Da znam odgovor, ne bih ni pisao post. Haynesov film o Dylanu bio je najbolji od nabrojanih, jer nije postavljao pitanja, pa mu je bilo lako izbjeći odgovore. Zamislite ovo kao alternativu onim postovima, u kojima trebate navesti trideset stvari koje govore nešto o vama. Jednako uzaludan posao, jer kada otvarate babuške koliko god ih ima(a najčešće ih je pet) uvijek znate da ima ta jedna zadnja najmanja, koju nikada nećete moći otvoriti. Jezgra duše. A onda vam samo ostaje da ih ponovo sastavite, onih nekoliko manjih vratite u najveću, koja se smije s police, čuvar malih babuškastih drvenih duša. Veliki moraju čuvati male, tako je nekako pravilo, babuška majka, babuška ličinka...

A što se tiče biografija(koje ja btw. jako volim) problem je što kad ponirete previše u ličnost ubijate mit, kad pak inzistirate na mitološkom, izmiče vam osoba.

I tko je, do đavola, taj tip u dugom crnom kaputu? I zašto je krenuo pisati o babuškama???

Posljedna(vrlo majušna) babuška.

Otkrit ću vam šta je u njoj. Brižljivo skrivena kapsula cijanida, koju treba iskoristiti ako vas uhapsi gestapo duše, kako im baš ništa ne bi priznali.


Post je objavljen 03.11.2007. u 17:54 sati.