Čudno, mogao bih sad u petak na koncert Električnog Orgazma, benda od kojeg znam napamet praktički sve stvari(ajde ne znam baš ove iz zadnje faze, koja ruku na srce uistinu i nije baš nešto), te benda koji mi je ustinu puno značio, ne samo u formativnom razdoblju, nego me pratio u mnogim trenucima u životu. Uostalom, sjećam se onog njihovog legendarnog "povratničkog" koncerta od prije nekih šest, sedam godina (ili čak više, nekako se sve ubrzalo s tim godinama) u Tvornici, za kojega je teško sad reći koliko je to bio dobar koncert(ma jest), a koliko je samo prštao voljom, energijom te bio radovanje susretu sa starim prijateljima. U krajnjoj liniji dovoljno je da sviraju Kapetana Esida, pa koncert može biti i pljuga...dovoljno je zapravo da sviraju samo Kapetan Esida i više ništa, da na trenutak staviš stvari na svoje mjesto, uključujući prošlost.
A i, kao što je i red, napili smo se pošteno poslije.
E sad, ja ću namah toga u petak na koncert Nationala, benda o kojemu uglavnom znam samo to da postoji, a intenzivnije sam preslušao svega par njihovih stvari. Imena albuma uglavnom ne znam, o pjesmama da i ne govorimo. No eto ono što sam čuo, sugerira da su National mlad, dobar bend u naponu snage i da je zapravo ovo pravo vrijeme i pravo mjesto da ih se vidi. Iako ja nemam ništa protiv odlaska na koncerte starim legendama, koji su odavno van kreativnog napona(Orgazam ne ubrajam u tu kategoriju, to su naprosto Gile i ekipa), nekad čisto i da im se ode samo pokloniti, niti mislim da bi se trebalo dati podršku svakom mladom i novom bendu samo zato jer je nov, nego jednostavno mislim da su National, koji mi (zasad) ne znače ništa, bolji izbor od El. Orgazma, koji mi znači užasno puno.
Pomalo uvrnuta logika, jeli? Ili postavimo to ovako, recimo da je prošlost kao ona kutija za cipele u kojoj držite stara pisma, razglednice, karte sa putovanja, razne drage uspomene, a u mom slučaju i stare koncertne karte. Ako ih otvorite s vremena na vrijeme, ne previše često, baš kao albume s fotografijama, preplavit će vas ona sublimirana dragost i prošlost će vam se učiniti kao vaš najdraži prijatelj. Ako pak čeprkate po toj kutiji previše, taj prijatelj će vam se činiti toliko stvaran kao onoj djeci koja imaju imaginarnog frenda(meni nepoznat osjećaj, zapravo mi je jako drago što sam u svakoj fazi u životu imao pravog najboljeg prijatelja) da ćete poželjeti da osim njega nema nikog, ne samo u svijetu u kutiji nego i van nje. A to je jako opasan osjećaj, jer prolost je prevrtljiv, nepouzdan i lažima sklon prijatelj. Tako da ju je najbolje ostaviti u toj kutiji za cipele, negdje blizu u sobi, nadohvat ruke, ali je rijetko otvarati. Po mogućnosti s apriori osmijehom i flašom dobrog bijelog vina.
Elem, strah od prošlosti uopće nije razlog zašto ne idem na El. Orgazam au contraire, da je samo dan razlike u održavanju i da se ne prekapaju termini, otišao bih sigurno. Jednostavno, kocka je pala na National kao momentalno glazbeno bolji izbor. Jedino što upozoravam drage ljude s kojim ću biti na koncertu, ako u jednom trenutku misteriozno nestanem, to nije zato to sam loše volje, depresivan ili mi je National bez veze(što sam siguran da neće biti), nego da nisam odolio nakratko otvoriti kutiju i pustiti Kapetana Esida, da mi na trenutak postane onaj stari, najbolji imaginarni frend. Samo nakratko, samo iz hira.
Post je objavljen 19.11.2007. u 10:42 sati.