| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Najviše što smo kao civilizacija postigli, je da smo im osigurali tišinu, iako se oni dobro snalaze i bez nas. Taj jedan dan se činimo uzvišeni, jer ih promatramo kako rade ono što im ide najbolje, uostalom mrtvi su, pa im je teško oduzeti dostojanstvo. Sa živima nam ide bolje. Upravo smo nepristojni u tome, koliko se stalno podsjećamo na vlastitu smrtnost. U filmu, od kojeg sam posudio naslov posta, John Houstona(kako ga je odlično nazvao Jurica Pavičić u jednoj kolumni Irac, anarhist i partibrejker) jedna žena(Angelica Houston) se u idiličnoj zimskoj noći odjednom rasplače, kad se sjeti jednog davnog umrlog dječaka, u kojeg je možda jednom, isto tako davno, bila zaljubljena. U tom sjajnom Houstonovom, inače znakovito posljednjem filmu, snimljenom prema pripovjetci iz Joyceovih(znao je taj pisati normalno, itekako) Dublinaca, događa se uglavnom samo to. Zapravo ne baš samo to, prije toga je duga scena jedne ugodne zimske večeri, u jednom dublinskom salonu, s nekoliko opuštenih muškaraca i nasmijanih dama, večera u kojoj se, naravno, popilo ponešto više i ugodno razglabalo o svemu, irska duša u građanskoj formi, kontapunkt usiljenoj viktorijanskoj Britaniji. Nakon večere, svi se raziđu, muž ode sa ženom doma, i uz pogled kroz prozor na idiličnu snježno zimsku večer, ona se rasplače, na trenutak se čini bez razloga. Krhkost je predvorje ljepote, a ništa nije tako neuhvatljivo, kao uspomena na nekog koga smo imali, pa smo ga izgubili. Danas se razilazimo po grobljima. Intimno, na mene ona djeluju dvojako, s jedne strane smirujuće, no s druge pomalo me njihova funkcija oboruža ravnodošnošću. Ne ravnodošnoću u smislu da me imena dragih ljudi na ploči ispred mene ispunjavaju prazninom(ha kako se zove ta stilska figura), niti da mi je svejedno, nego samo sam svjestan koliko cijeli taj ritual, kao i sve što se tiče obrednog, vjerskog obilježavanja, radim više zbog drugih nego radi sebe. Iako, grobllja su u načelu ugodna mjesta, sinergija mrtvih jednostavno je moćna stvar. Uostalom, mora se biti impresioniran onima koji su per tu s konačnošću. Još malo ugodne šetnje uz reski sisvetski zrak, i to je sve da parafraziramo Dedića.... No ponekad,baš kao Angelica Houston, možda sam u krevetu,ili pred njom u bircu, možda bez veze gledajući glupi film, ili skrivajući se, uradim ono što dječaci ne rade. Sjetim se mrtvih, pustim tuzi da bude legitimna, i bude mi baš žao što nisu živi, a bili su baš fora, i baš bi bilo dobro da su tu, umjesto da me podsjećaju da je jedino što mi je preostalo da i ja umrem, što je u konačnici sasvim ok, iako to nije nikakva garancija da ću ih vidjeti. Što je zapravo dobro, jer jednom kad se dočepaš tišine, samo živi mogu biti toliko uporni da ti je kvare. Za kraj prigodno Zoran Predin i meni jedna jako drago pjesma. I ja bi volio da to bude nekako tako, kad već, a u kurac, mora biti.... Tam bi rad bil pokopan Tam, pod poraščeno titovko, nekje med galebom in tiho solino, kjer včasih poljubi medvede krotijo je zadnjo, presladko, edino, mi mati narava postlala blazino. Tam bi rad bil pokopan. Tja pod metuljeva krila, pod njihovo senco, na vlažni mah in vročo svilo. Tam naj diši moje zadnje kadilo. Tam bi rad bil pokopan. Ko bodo mi grob obiskali pionirji, mladinci,vojaki, ki z grobimi zvezdami sreče nevestine sanje teptajo, te prosim, da spomniš se name, ne nanje, vsaj s pomočjo kakšne žalostne malo daljše, malo vece in malo bolj debele svece. Tam bi rad bil pokopan. |