Najviše što smo kao civilizacija postigli, je da smo im osigurali tišinu, iako se oni dobro snalaze i bez nas. Taj jedan dan se činimo uzvišeni, jer ih promatramo kako rade ono što im ide najbolje, uostalom mrtvi su, pa im je teško oduzeti dostojanstvo. Sa živima nam ide bolje. Upravo smo nepristojni u tome, koliko se stalno podsjećamo na vlastitu smrtnost.
U filmu, od kojeg sam posudio naslov posta, John Houstona(kako ga je odlično nazvao Jurica Pavičić u jednoj kolumni Irac, anarhist i partibrejker) jedna žena(Angelica Houston) se u idiličnoj zimskoj noći odjednom rasplače, kad se sjeti jednog davnog umrlog dječaka, u kojeg je možda jednom, isto tako davno, bila zaljubljena. U tom sjajnom Houstonovom, inače znakovito posljednjem filmu, snimljenom prema pripovjetci iz Joyceovih(znao je taj pisati normalno, itekako) Dublinaca, događa se uglavnom samo to. Zapravo ne baš samo to, prije toga je duga scena jedne ugodne zimske večeri, u jednom dublinskom salonu, s nekoliko opuštenih muškaraca i nasmijanih dama, večera u kojoj se, naravno, popilo ponešto više i ugodno razglabalo o svemu, irska duša u građanskoj formi, kontapunkt usiljenoj viktorijanskoj Britaniji. Nakon večere, svi se raziđu, muž ode sa ženom doma, i uz pogled kroz prozor na idiličnu snježno zimsku večer, ona se rasplače, na trenutak se čini bez razloga. Krhkost je predvorje ljepote, a ništa nije tako neuhvatljivo, kao uspomena na nekog koga smo imali, pa smo ga izgubili.
Danas se razilazimo po grobljima. Intimno, na mene ona djeluju dvojako, s jedne strane smirujuće, no s druge pomalo me njihova funkcija oboruža ravnodošnošću. Ne ravnodošnoću u smislu da me imena dragih ljudi na ploči ispred mene ispunjavaju prazninom(ha kako se zove ta stilska figura), niti da mi je svejedno, nego samo sam svjestan koliko cijeli taj ritual, kao i sve što se tiče obrednog, vjerskog obilježavanja, radim više zbog drugih nego radi sebe. Iako, grobllja su u načelu ugodna mjesta, sinergija mrtvih jednostavno je moćna stvar. Uostalom, mora se biti impresioniran onima koji su per tu s konačnošću. Još malo ugodne šetnje uz reski sisvetski zrak, i to je sve da parafraziramo Dedića....
No ponekad,baš kao Angelica Houston, možda sam u krevetu,ili pred njom u bircu, možda bez veze gledajući glupi film, ili skrivajući se, uradim ono što dječaci ne rade. Sjetim se mrtvih, pustim tuzi da bude legitimna, i bude mi baš žao što nisu živi, a bili su baš fora, i baš bi bilo dobro da su tu, umjesto da me podsjećaju da je jedino što mi je preostalo da i ja umrem, što je u konačnici sasvim ok, iako to nije nikakva garancija da ću ih vidjeti.
Što je zapravo dobro, jer jednom kad se dočepaš tišine, samo živi mogu biti toliko uporni da ti je kvare.
Za kraj prigodno Zoran Predin i meni jedna jako drago pjesma. I ja bi volio da to bude nekako tako, kad već, a u kurac, mora biti....
Tam bi rad bil pokopan
Tam, pod poraščeno titovko,
nekje med galebom in tiho solino,
kjer včasih poljubi medvede krotijo
je zadnjo, presladko, edino,
mi mati narava postlala blazino.
Tam bi rad bil pokopan.
Tja pod metuljeva krila,
pod njihovo senco,
na vlažni mah in vročo svilo.
Tam naj diši moje zadnje kadilo.
Tam bi rad bil pokopan.
Ko bodo mi grob obiskali pionirji, mladinci,vojaki,
ki z grobimi zvezdami sreče nevestine sanje teptajo,
te prosim, da spomniš se name, ne nanje,
vsaj s pomočjo kakšne žalostne
malo daljše, malo vece in malo bolj debele svece.
Tam bi rad bil pokopan.
Post je objavljen 01.11.2007. u 00:18 sati.