| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Place to be
- 11:17 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
 Henriette se budi i ubacuje kovanicu u džuboks u kutu sobe. Pjesma počinje kao novi dan, svaki puta isto, svaki put iznenada. Poznati muškarac leži u suprotnom kutu, zadnji trzaji sna miješaju se sa zvukom pjesme iz džuboksa. Najviše od svega voli kad sjene postanu poznate stvari. Vani je grad gledao svoja posla, to je bilo dobro, jer mu nije ostavljao mjesta za uzmak. Henriette se oblači, muškarac je gleda, muškarac kuha kavu, ne više od rutine, ne manje od slobode. Sa džuboksa dopire Nick Drakeov Place to be, mala posveta zidovima. Otkud Džuboks u sobi zna samo Henriette. Najbolje je da tako ostane, ništa nije bogohulnije od ukrasti ženu tajnu. Muškarac diže roletu, tanku opnu koja ga dijeli sa gradom. Pit će svoju kavu dugo dugo a onda mu se predati, Henriette će ostati još malo, čuvajući tajni iz džuboksa. Dan je počeo sunčano, i kako se čini, danas je prelijen da bi se predomislio.. |
I bi Svjetlo...
- 20:20 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
 Nisam neki naročiti potrošač. Zapravo, nije da nisam, trošim hrpu love na cd-e, knjige i časopise. Oni koji znaju što radim u životu, mogli bi se začuditi zašto dajem još dodatno lovu na knjige, ali tako mu je to, ruku na srce mislim da je to jedina stvar za koju mi nije nikad žao keširati, čak i ako knjiga ostane nepročitana. Da ne govorim koliko je epohalno otkriće za mene bila pojava amazona i internet kupovine i mogućnosti kupnje s par klikova, te da sam jedan od prvih ljudi u Hrvatskoj koji su se odvažili na kupovinu na taj način i od tada to redovno radim(ako nisam bio i prvi koji je naručio nešto s amazona, znam da je Zaba zvala da provjeri o čemu se tu radi, a moj prijatelj B, koji je danas glavni urednik jednog od najznačajnih portala u Hrvatskoj, možda i najčitanijeg, te informatički geek, me je tada pitao da li sam siguran u to, te da li stvar funkcionara.) O tome kakvih sad problema imam s nedostakom prostora i kakvih ću tek imati pri selidbi u novi(duplo manji) stan, da ne govorim. No već sanjam svoju policu koja će zauzimati jednu cijelu zidnu plohu od vrha do dna, i razmišljam da umjesto njega žrtvujem neku nepotrebnu stvar. ( btw. DMJ radi li Uta još one police po mjeri, te imade li kakvog popusta za one koje su voljni slušati njegove uspomene iz Amerike iz prošlog stoljeća?) Trosjed npr. Ako mi dođete u posjet, sjedit ćete na podu kao Japanci, ako mogu ja sve svoje članke i tekstove pisat na njemu čučeći kraj laptopa možete vi i cuclati vino. S obzirom da će se ono ionako često proljevati, mislim da će se i tepih pokazati kao nepotrebna investicija. Dobro je, ni pola posta , a već sam dobio neke ideje na uštedi kod opremanja stana. Možda mi do kraja teksta padne i neka genijalna ideja kako se riješiti ormara? One škrinje koje su koristile naše bake uopće nisu loša ideja, mislim da sam vidio neku u onom od jednih kataloga koje ti bacaju u kaslić, po 200 kuna. A ako ste čitali jedan moj raniji post, u mom ormaru ionako živi netko, pa bolje da se i njega riješim. Ali dobro, ovo nije trebao biti post o knjigama. Ovo je zapravo trebao post o jednom malom potrošačkom fetišu koji imam. Zapravo nisam siguran ni da je i potrošački, ali ajde, doći ćemo i na to. Ja naime, zvuči glupo, obožavam dućane sa rasvjetnim tijelima. Kao kad curke kad prođu kraj dućana s cipelima(dobro to bacim oko katkad i ja, ali to je već priča o nekim drugim fetišima) ja jednostavno ne mogu ne baciti oko na neki izlog s svjetiljkama, lamapama, plafonjerama, lusterima, reflektorima, žaruljama. Ma čista divota. Zapravo rijetko uopće uđem unutra, nego kao siromašni dječak pred izlogom sa kolačima, maštam kako bi mi se koja svjetiljka mogla uklopiti u prostor, često i imaginarni. Paradoksalno je da sam ušao i kupio podnu svjetiljku samo jednom- običnu crnu preklopivu reflektoricu iz Danske za nekih stotinjak kuna, vrlo jednostavnu i običnu, ali koja baš zato dokazuje zašto je skandinavski dizajn najboji na svijetu. Jednom, samo jednom, vidio sam u Končarevoj(dobro Ozaljskoj, ali zar nekako više ne paše da je dućan sa rasvjetnim tijelima u Končarevoj, baš mi se uklapa) u nekom, kako sam poslije shvatio vrlo skupom dućanu, jednu dizajnersku lampu koja mi se toliko svidjela da sam je poželio kupiti. I tad sam rekao: ajde u zadnje vrijeme ide mi malo bolje s parama, pa nek košta i pretjerano nek košta i 400 kuna, nek košta i 800 kuna, pa k vragu, nek dođe i tisuću, ali da si jednom priuštim nešto što mi se tako sviđa. Sudbina, jarac! To malo žica i plastike, valjda neko dizajnersko ime, koštalo je ni više ni manje nego nekih 8000 kuna. Pa jebote šta je to, podni Betlehem, a ne svjetiljka? Uglavnom pogađate, tak bedast nisam bio, tako da je kupovina svjetiljke snova ostala nerealizirana, a i onako sam vjeran svojoj maloj Dankinji. A da ne govorim da mi je luster u sobi onaj papiranti okrugli, chinatown stil, koji sam kupio prije nekih 15 godina, u doba kronične besparice, kod slijepaca za nekih valjda 30 kuna. Još sluši svrsi, na njemu su narctani baš neki hercig ptičeki, a i još je uvijek manje više u jednom komadu, mislim da je poderan samo na jednom mjestu, a to se koliko vidim odoka sad s poda i ne vidi. Dobro njega neću preseleti, ali malo mi žao ptičeka. Digresija: prije nekih dvadesetak, možda i malo više godina, kupila meni stara onaj luster koji ima žnjoru na rastezanje pa se može spustiti. Bio je montiran recimo u petak, a u nedjelju smo se vratili iz Like, nakon vikenda. Uglavnom pogađate, kronično nespretnom tipu od 193 cm kupovina takve stvari i nije najbolja ideja. Presvlačeći se, točno ispod njega naravno, zakačio sam ga rukom, a on naravno nije bio podignut u najviši položaj. Problem je što luster bio stakleni, tj. od one staklene plastike ili kako li se to zove, no kakobilo ti komadići staklovinja su na kraju bili svuda po meni. Jedan od njih zabio mi se u ruku, malo ispod palca i to tako da mi se vidjela kost, imam ratnički ožiljak na ruci koji će me vječno podsjećati na vilnkonjicku sudbinu jednog lustera. Slava mu. Eto zato sam i rekao da to čak nije ni potrošačka strast. Ja rasvjetna tijela jednostavno obožavam gledati, a čak ih ni ne kupujem. I uskoro će doći selidba, a ja čak nisam siguran da li bi kupovao neku novu podnu svjetiljku. Ne, ovo nije poziv da mi na tulum useljenja kao poklon donesete lampu, nego mislim si kako će Dankinja sasvim fino uklopiti u novi ambijent. I da ga jebeš, nemam pojma zašto obožavam dućane sa rasvjetnim tijelima. Znam da je Rutvica jednom pisala kako opsesivno kupuje kvačice, ali ona je bar znala razlog, a i kupuje ih, za razliku od mene. Možda mi se samo sviđa ideja da u jednoj prostroriji nema ničeg drugog osim svjetiljki, ili gomila nabacanih lustera ima neku posebnu sinergiju. Usprkos naslovu ne vjerujem ni u biblijsku konotaciju, niti da metaforički tražim svjetlo na kraju tunela, pa si pomoću 220 voltažnog vodiča tražim put. . Svi će mi drugi izlozi-auto saloni, informatička oprema , audiofilski dućani, odjeća, saloni namještaja(iako sam kao klinac volio lutati pa njima kad sam išao sa starcima), a da ne govorimo o onima sa alatom(iako mislim da mi je možda vrijeme da se zakačim za neke muške strasti, pa si kupim jednu dobru kutiju s alatom), ostaviti mrtvim-ladnim, ali tim moćnim lampadinima i lampadinama ne mogu odoljeti. Zapravo, baš me briga, zašto ja ne bi guštao u svojoj ljubavi prema rasvjetnim tijelima. Ako nađete odgovor, prosvijetlite me, a ja završavam ovaj post i tu temu uz prigušenu svjetlost Dankinje.... |
Jesenji zapis bez voznog reda
- 18:57 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
  Dijete bi napisalo: Nebo je nježno plavo Po njemu lete oblaci i ptice Lišće mi se mota oko nogu Dolazi jesen Rundek iz pjesme Duhovi, sa prvog albuma Haustora. Da se izrazim jezikom western romana, ponovo u nosnicama osjećam miris zagrebačke jeseni. Iako, nekako sve manje ćutim svoj rodni grad i povratak u njega sve me manje raduje. No ipak taj neodređeni feeling novog početka, lagano se uvlači u mene, ovaj put neke stvari uistinu će bi mogle bit drugačije i biti će drugačije, no sad se osjećaj slatke neizvjesne zagrebačke jeseni miješa sa strahom. Ne bih to nazvao strahom od budućnosti nego strahom da bi u njenom ogledalu mogao ugledati neki odraz koji mi se neće svidjeti, a bit će upravo moj, već doživljen, već proživljen, ali nikad viđen i u vremenu zaustavljen. Ali, to je cijena igre. Prošlost uistinu može bir groteskna životinja reče Dino, ali može biti i čiviluk u kutu sobe na koje se vješaju kaputi, kaputi iznošeni i stari, na koje nitko u sobi ne obraća pažnju, osim kad vješalica stoji žalosna i prazna, kad nekako nedostaju. Bolje da njoj nešto ima, obješeno jer je to znak da ima i nekog u sobi. Iz tog čiviluka sjećanja izvukao sam ovu sliku, običnu da ne može biti običnija: sjedimo nas par na klupi u Štrosu kraj kule Lotršćak prije nekih 10 godina i buljimo u Zagreb, jedan od onih zagrebačkih jesenskih dana. Cijelu noć smo ružili u bivšoj vili Ante Pavelića, ali mladi smo, blentasti i ujutro ima se snage za još. Dućanska piva, najveće civilzacisko dostignuće. Ništa se nije dogodilo, zašto i bi, samo sam u jednom trenutku rekao Mešrtu kako je Zagreb odavde najljepši. Složio se, što mu je drugo preostalo.... Jedan od nas, Pero, ništa s njim, bio je tamo s nama, kao i u šest miljardi frugih prilika, danas je dobio sina. Zvao me, grca od sreća zbog malog Grgura, a ja u ovim putem još jednom čestitam. Hommage njemu i jesenskim ružionama, greva naprej. Primjetit ćete da ovaj post nema ama baš nikakvog smisla. I nema, razbucan je u sitnim detaljima, kao i ova zagrebačka jesen. Možda sam imao naum pisati o budućnosti, ali ako je prošlost groteskna, kako li je tek šašavo uhvatit se nečega što zapravo i ne postoji. |
Saranda ili san o moru
- 22:25 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
 Enver Hoxha se bojao mora. U opisu radnog mjesta diktatora je da se boje onog što je veće od njih samih, od mora je veći samo ocean, njega Hoxha skriven u svom orlovskom gnijezdu nije mogao vidjeti. Opsjednut bunkerom u vlastitoj glavi, diljem zemlje gradio je nove, milione njih, a doslovno ugušio život na inače prekrasnoj obali, kako potencijalni stanovnici priobalja ne bi mogli sanjati o onim obalama preko puta, na kojima bi ih moglo čekati blještavilo i život iz snova. Usprkos tome brodice s izbjleglicama i dan danas jedre put Italije, u potrazi za snom sa suprotne obale, a nikad upotrebljeni bunkeri ostali su kao spomenik ljudskoj gluposti i paranoji, mada su kao takvi postali čak i autohtoni suvenir.  Nažalost, bunkeri neće ostati kao jedini spomenik ljudskoj gluposti. Ono što će uslijediti nakon sloma Hoxhinog režima, barem na priobalju pokazat će koliko je zajebano početi živjeti vlastite snove. Saranda je na samom jugu Albanije, 3 km dijeli je na najužem dijelu od Krfa s kojeg sam joj stigao u posjet, sat i nešto vožnje katamaranom. Pored toga , Saranda je i na nekoj drugoj planeti, s one strane zrcala. Sa strane koja iako djeluje daleko, čudno iskrivleljeno i bizarno ipak može nepogriješvo zrcaliti i vlastiti odraz. Albancima se turizam jednostavno dogodio. Kao što mi tek sad shvaćamo što nas je snašlo tom odvratnom svijetu bankarskog kapitalizma i još uvijek se ne snalazimo baš najbolje(možda i srećom, ponekad mislim), ni njih ne treba kriviti što su na svoj način odlučili vratiti život na obalu i pokušavaju izvući koji Lek(šatro, sve se plaća u Eurima, tj. u čemu god) od prvih turista, koji su tu stigli ponukani znatiželjom i egzotikom. Ja sam ga nazvao gerilski turizam i mislim da je to dobra definicija.   Što smo nekad znali o Albancima osim toga da izvoze onaj famozni ručni mlinac za kavu i jedno od najboljih alkoholnih pića na svijetu- slavni Skenderbeg konjak(pazareno za 5 eura)te za Hoxhinie bunkere i njegov bestseler Titoisti, i sve o njihovoj tradicionalnoj zatvorenosti i siromaštvu. I da su onomad imali radio stanicu najvećeg dometa u Evropi. Jest imali smo svoje Albance, koje je srpski propagandni stroj(počelo s s Rankovićem koji ih je mrzio iz dna duše kažu) uglavnom predstavljao kao bezočne silovatelje u bijelim kapicama(nijh u Albaniji nema, inače Hohxa je, i to prilično uspješno, u Albaniji prigušio i samu religiju), riješene da se po svaku cijenu otcijepe od Jugoslavije i pripoje Albaniji, pa su zato iredentisti inzistirali da Kosovo dobije status republike, a ne autonomne pokrajine, jer bi se onda se po famoznom ustavu iz 1974 mogli odvojiti od bivše države. Od tuda su nastali oni vicevi da Kosovari najviše vole republika cigarete, dio mitologije nestale države. Kosovska kriza bila je uvod u raspad Jugoslavije, ali usprkos svemu, iako su sve republike davno postale države, rasplet sitiuacije s Kosmetom tek sada dolazi na red. Kako god bilo, nadajmo se da neće završiti u krvi, iako, zvuči bahato to je sad tek postala priča za sedmu stranicu novina, onu zvanu vijesti iz svijeta, koja se uglavnom preskače na čitanju uz jutarnju kavu. Ili običnom jezikom- to je ono što se nas nekako više ne tiče baš pretjerano. Što vampir zna o iseljavanju, a kod nas su ionako bili poznati najviše po sladoledu. Ja te stranice nisam nisam preskakao, pa vidi me sad kakve postove pišem. Vratimo se Sarandi. Saranda je pa....vrlo je teško dokučiti da je to nekad uistinu bio nekakav autohtoni, drevni grad, ako i jest. Iza svih tih silnih nadrealnih građevina krije se pokoja kućica koja je tu bila prije dvadeset, trideset godina, ali teško je zamisliti da je netko tu zaista živio i što se tu uopće događalo.  Ribarsko mjesto nije bilo, ribarili nisu nikad i ne rade to ni danas. Navodno je jedan hotel i to s pet zvjezdica tu još iz socijalističkog vremena, iz osamdesetih, ali teško je dokučuti da li je netko stvarno tamo ljetovao. Možda albanska nomenklatura, odnosno oni ministri koje Hoxha nije postrijeljao u redovnoj godišnjoj čistci? Uglavnom, cijeli obzor sada prekriven je zgradama poput ove, s time da je ova bar dovršena.  I to sve onda izgleda otprilike ovako, iako fotke to teško mogu ilustrirati.    Gomila zgrada koje niču kao lude, poneke i upitne statike, mahom nedovršene, obavezno oblih balkona, u kojima je u nekima dovršen samo jedan kat i to npr. šesti od sedam. Najveća zgrada na mjestu, također namijenjena valjda tome da bude nekakav gigantski hotel, sagrađena je na značajnom arheološkom antičkom nalazištu, kakvih na jugu Albanije ima više nego igdje u Evropi. Država je doduše naredila da buldožeri sruše monstruma, ali avaj, čini se da je jači bio strah od nekog lokalnog moćnika, pa se strojevi nisu upalili.  Spomenici strahu i gluposti, kao što rekosmo, uvijek su veći od ostalih. Uglavnom cijeli horizont prekriven je tim čudovištima i iako se ne dovršavaju, nove stalno niču. Turizam? Voze se mercedesi, hladne pive na kiosku ima i košta euro, klopa u dobrom restoranu je odlična, a kad sam pretenciozno krenuo pojesti autentični sladoled na albanskoj rivijeri, u škrinji je bila jedna jedna vrsta- Ledo Zebra- vanilija i čokolada. Ponekad i globalizirani globaliziraju. Turizam? More je čisto, al sa svijesti albanaca o moru, pitanje je koliko će još ostati, a podneva su duga i pakleno vruća, a pogled iz mora na grad čudovište, tako lijepog imena je neprocjenjiv. I znate što, u jednom trenutku mi se gledajući ga iz mora to čudovište na neki način učinilo strašno lijepim. Jer u toj svojoj građevinskoj megalomaniji naslućujem onaj odraz nas samih, to je onaj odraz koji je prislio albanske arhitekte da valljda gledajući razglednice Monte Carla krenu graditi svoj san, san o gradu i životu koji se spušta na obalu, nakon što mu je bilo zabranjeno, san o raskoši koja je stanovala na nekim drugim obalama, o svijetu koji želi kričati tu sam, evo me na obali, i želi živjeti iluziju s pet zvjezdica. Tko bi očekivao skromnost nakon tolikih godina susprezanja i da bi se minimalizam trebao cijeniti nakon što je vladala pustoš. Jest, jednom će se Albanci probuditi iz svog turističkog sna. Možda za pet, ili vjerovatnije za pedeset godina i shvatit će da imaju potpuno devastiranu obalu i da su možda propustili šansu da im ona ostane do tada jedinstveno sačuvana, i da snovi, kao i gradovi na obali kad tad potonu u moru. Ali možemo li ih kriviti? Jer kad pogledate Vir, Pakoštane, zaleđe Rogoznice i gotovo cijeli srednji Jadran, nemamo li i mi sa svim tim betonskim nakazama donekle sličan slučaj, možda samo s malo drugačijeg polazišta, i to u kulturi koja važi za mediteransku i otvorenu, naspram jedne tradicionalno zatvorene, izmoždene dikaturom i siromaštvom, koja se tak sad spušta iz uspavanih orlovskih gnijezda svojim obalama. Možda su građevine na obalama Sarande ružne, nakaradne i bizarne. I jesu, no one odražavaju obje strane jednog drugog zrcala, s jedne strane oponiraju bunkerima koji su ostali kao spomenik jednoj strašnoj paranoji, a s druge strane još bolje od njih simboliziraju upravo taj strah od mora, pa ga da bi ga se udobovroljio, njemu u spomen napravljen je jedan veliki groteskni hram. Betonski vrt na obali za albanskog posejdona. Hram u kojem se klanja bogovima potrošnje i turizma, bogovima za koje se mislio da žive na nekim drugim obalama, a sad su pristali na ovu, upozorivši da su snovi jednako sačinjeni i od mora i od betona i da paranoje nikad ne prestaju. |
Okupljanje u jednouhom bircu
- 12:52 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
U sljedećem nastavku.... -Enver Hoxha i vizija života na obali. -Sve o tiraniji piva Tirana. -Koja je jedina vrta sladoleda na albanskoj rivijeri? -Zašto je Saranda toliko ružna, da je naprosto divna, i da li su Pakoštane ljubomorne na na njihovu vrlu arhitekturu. -Ništa o bijelim kapicama In the meantime: Mjesto je Van Gogh(bircuz, a ne slikarov grob), Koranska 3, vrijeme sutra 7.9 cca 8 sati, sjedećih mjesta 25 od kojih bu neka zauzeli Ribafish, Daywalker, Apartczyk kao šatro otrganizatori te Dmj i ja kao više manje alkoholičarski suport(Dmj vozi pa bu kenjao s vodom). Velebitskog kao ima, ali će ga brzo nestati, a loze kažu ima više nego dovoljno. Žene poželjne, po mogućnosti s fetišom na melankonične polusredovječne blogere, umjerenog šarma s momentalnom mentalnom blokadom. Cvijeće ne morate nositi, čemu brate.... Fol se gleda Big Brother, iako skupina iredentista najavljuje bojkot što znači da bu ga u praksi gledao samo Ribafish. Moguća je nametnuta odluka da se gleda sukob naših basketara s cionističkim dugonjama. Ko donese janjca ima dva aperitiva od mene, domaća te loša. Pa ono navratite...blogeri a i oni drugi više manje normalni. Tko nije s nama taj je protiv nas, što znači da vas ima podosta, mamicu vam..... |