Marketing
Jesenji zapis bez voznog reda
Dijete bi napisalo:
Nebo je nježno plavo
Po njemu lete oblaci i ptice
Lišće mi se mota oko nogu
Dolazi jesen
Rundek iz pjesme Duhovi, sa prvog albuma Haustora.
Da se izrazim jezikom western romana, ponovo u nosnicama osjećam miris zagrebačke jeseni. Iako, nekako sve manje ćutim svoj rodni grad i povratak u njega sve me manje raduje. No ipak taj neodređeni feeling novog početka, lagano se uvlači u mene, ovaj put neke stvari uistinu će bi mogle bit drugačije i biti će drugačije, no sad se osjećaj slatke neizvjesne zagrebačke jeseni miješa sa strahom. Ne bih to nazvao strahom od budućnosti nego strahom da bi u njenom ogledalu mogao ugledati neki odraz koji mi se neće svidjeti, a bit će upravo moj, već doživljen, već proživljen, ali nikad viđen i u vremenu zaustavljen. Ali, to je cijena igre.
Prošlost uistinu može bir groteskna životinja reče Dino, ali može biti i čiviluk u kutu sobe na koje se vješaju kaputi, kaputi iznošeni i stari, na koje nitko u sobi ne obraća pažnju, osim kad vješalica stoji žalosna i prazna, kad nekako nedostaju. Bolje da njoj nešto ima, obješeno jer je to znak da ima i nekog u sobi.
Iz tog čiviluka sjećanja izvukao sam ovu sliku, običnu da ne može biti običnija: sjedimo nas par na klupi u Štrosu kraj kule Lotršćak prije nekih 10 godina i buljimo u Zagreb, jedan od onih zagrebačkih jesenskih dana. Cijelu noć smo ružili u bivšoj vili Ante Pavelića, ali mladi smo, blentasti i ujutro ima se snage za još. Dućanska piva, najveće civilzacisko dostignuće. Ništa se nije dogodilo, zašto i bi, samo sam u jednom trenutku rekao Mešrtu kako je Zagreb odavde najljepši. Složio se, što mu je drugo preostalo....
Jedan od nas, Pero, ništa s njim, bio je tamo s nama, kao i u šest miljardi frugih prilika, danas je dobio sina. Zvao me, grca od sreća zbog malog Grgura, a ja u ovim putem još jednom čestitam. Hommage njemu i jesenskim ružionama, greva naprej.
Primjetit ćete da ovaj post nema ama baš nikakvog smisla. I nema, razbucan je u sitnim detaljima, kao i ova zagrebačka jesen. Možda sam imao naum pisati o budućnosti, ali ako je prošlost groteskna, kako li je tek šašavo uhvatit se nečega što zapravo i ne postoji.
Post je objavljen 13.09.2007. u 18:57 sati.