| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
  Dijete bi napisalo: Nebo je nježno plavo Po njemu lete oblaci i ptice Lišće mi se mota oko nogu Dolazi jesen Rundek iz pjesme Duhovi, sa prvog albuma Haustora. Da se izrazim jezikom western romana, ponovo u nosnicama osjećam miris zagrebačke jeseni. Iako, nekako sve manje ćutim svoj rodni grad i povratak u njega sve me manje raduje. No ipak taj neodređeni feeling novog početka, lagano se uvlači u mene, ovaj put neke stvari uistinu će bi mogle bit drugačije i biti će drugačije, no sad se osjećaj slatke neizvjesne zagrebačke jeseni miješa sa strahom. Ne bih to nazvao strahom od budućnosti nego strahom da bi u njenom ogledalu mogao ugledati neki odraz koji mi se neće svidjeti, a bit će upravo moj, već doživljen, već proživljen, ali nikad viđen i u vremenu zaustavljen. Ali, to je cijena igre. Prošlost uistinu može bir groteskna životinja reče Dino, ali može biti i čiviluk u kutu sobe na koje se vješaju kaputi, kaputi iznošeni i stari, na koje nitko u sobi ne obraća pažnju, osim kad vješalica stoji žalosna i prazna, kad nekako nedostaju. Bolje da njoj nešto ima, obješeno jer je to znak da ima i nekog u sobi. Iz tog čiviluka sjećanja izvukao sam ovu sliku, običnu da ne može biti običnija: sjedimo nas par na klupi u Štrosu kraj kule Lotršćak prije nekih 10 godina i buljimo u Zagreb, jedan od onih zagrebačkih jesenskih dana. Cijelu noć smo ružili u bivšoj vili Ante Pavelića, ali mladi smo, blentasti i ujutro ima se snage za još. Dućanska piva, najveće civilzacisko dostignuće. Ništa se nije dogodilo, zašto i bi, samo sam u jednom trenutku rekao Mešrtu kako je Zagreb odavde najljepši. Složio se, što mu je drugo preostalo.... Jedan od nas, Pero, ništa s njim, bio je tamo s nama, kao i u šest miljardi frugih prilika, danas je dobio sina. Zvao me, grca od sreća zbog malog Grgura, a ja u ovim putem još jednom čestitam. Hommage njemu i jesenskim ružionama, greva naprej. Primjetit ćete da ovaj post nema ama baš nikakvog smisla. I nema, razbucan je u sitnim detaljima, kao i ova zagrebačka jesen. Možda sam imao naum pisati o budućnosti, ali ako je prošlost groteskna, kako li je tek šašavo uhvatit se nečega što zapravo i ne postoji. |