Pregled posta

Saranda ili san o moru

Enver Hoxha se bojao mora. U opisu radnog mjesta diktatora je da se boje onog što je veće od njih samih, od mora je veći samo ocean, njega Hoxha skriven u svom orlovskom gnijezdu nije mogao vidjeti. Opsjednut bunkerom u vlastitoj glavi, diljem zemlje gradio je nove, milione njih, a doslovno ugušio život na inače prekrasnoj obali, kako potencijalni stanovnici priobalja ne bi mogli sanjati o onim obalama preko puta, na kojima bi ih moglo čekati blještavilo i život iz snova. Usprkos tome brodice s izbjleglicama i dan danas jedre put Italije, u potrazi za snom sa suprotne obale, a nikad upotrebljeni bunkeri ostali su kao spomenik ljudskoj gluposti i paranoji, mada su kao takvi postali čak i autohtoni suvenir.



Nažalost, bunkeri neće ostati kao jedini spomenik ljudskoj gluposti. Ono što će uslijediti nakon sloma Hoxhinog režima, barem na priobalju pokazat će koliko je zajebano početi živjeti vlastite snove.

Saranda je na samom jugu Albanije, 3 km dijeli je na najužem dijelu od Krfa s kojeg sam joj stigao u posjet, sat i nešto vožnje katamaranom. Pored toga , Saranda je i na nekoj drugoj planeti, s one strane zrcala. Sa strane koja iako djeluje daleko, čudno iskrivleljeno i bizarno ipak može nepogriješvo zrcaliti i vlastiti odraz.

Albancima se turizam jednostavno dogodio. Kao što mi tek sad shvaćamo što nas je snašlo tom odvratnom svijetu bankarskog kapitalizma i još uvijek se ne snalazimo baš najbolje(možda i srećom, ponekad mislim), ni njih ne treba kriviti što su na svoj način odlučili vratiti život na obalu i pokušavaju izvući koji Lek(šatro, sve se plaća u Eurima, tj. u čemu god) od prvih turista, koji su tu stigli ponukani znatiželjom i egzotikom. Ja sam ga nazvao gerilski turizam i mislim da je to dobra definicija.





Što smo nekad znali o Albancima osim toga da izvoze onaj famozni ručni mlinac za kavu i jedno od najboljih alkoholnih pića na svijetu- slavni Skenderbeg konjak(pazareno za 5 eura)te za Hoxhinie bunkere i njegov bestseler Titoisti, i sve o njihovoj tradicionalnoj zatvorenosti i siromaštvu. I da su onomad imali radio stanicu najvećeg dometa u Evropi.

Jest imali smo svoje Albance, koje je srpski propagandni stroj(počelo s s Rankovićem koji ih je mrzio iz dna duše kažu) uglavnom predstavljao kao bezočne silovatelje u bijelim kapicama(nijh u Albaniji nema, inače Hohxa je, i to prilično uspješno, u Albaniji prigušio i samu religiju), riješene da se po svaku cijenu otcijepe od Jugoslavije i pripoje Albaniji, pa su zato iredentisti inzistirali da Kosovo dobije status republike, a ne autonomne pokrajine, jer bi se onda se po famoznom ustavu iz 1974 mogli odvojiti od bivše države.
Od tuda su nastali oni vicevi da Kosovari najviše vole republika cigarete, dio mitologije nestale države. Kosovska kriza bila je uvod u raspad Jugoslavije, ali usprkos svemu, iako su sve republike davno postale države, rasplet sitiuacije s Kosmetom tek sada dolazi na red. Kako god bilo, nadajmo se da neće završiti u krvi, iako, zvuči bahato to je sad tek postala priča za sedmu stranicu novina, onu zvanu vijesti iz svijeta, koja se uglavnom preskače na čitanju uz jutarnju kavu. Ili običnom jezikom- to je ono što se nas nekako više ne tiče baš pretjerano. Što vampir zna o iseljavanju, a kod nas su ionako bili poznati najviše po sladoledu.

Ja te stranice nisam nisam preskakao, pa vidi me sad kakve postove pišem.

Vratimo se Sarandi. Saranda je pa....vrlo je teško dokučiti da je to nekad uistinu bio nekakav autohtoni, drevni grad, ako i jest. Iza svih tih silnih nadrealnih građevina krije se pokoja kućica koja je tu bila prije dvadeset, trideset godina, ali teško je zamisliti da je netko tu zaista živio i što se tu uopće događalo.


Ribarsko mjesto nije bilo, ribarili nisu nikad i ne rade to ni danas. Navodno je jedan hotel i to s pet zvjezdica tu još iz socijalističkog vremena, iz osamdesetih, ali teško je dokučuti da li je netko stvarno tamo ljetovao. Možda albanska nomenklatura, odnosno oni ministri koje Hoxha nije postrijeljao u redovnoj godišnjoj čistci?

Uglavnom, cijeli obzor sada prekriven je zgradama poput ove, s time da je ova bar dovršena.




I to sve onda izgleda otprilike ovako, iako fotke to teško mogu ilustrirati.










Gomila zgrada koje niču kao lude, poneke i upitne statike, mahom nedovršene, obavezno oblih balkona, u kojima je u nekima dovršen samo jedan kat i to npr. šesti od sedam.

Najveća zgrada na mjestu, također namijenjena valjda tome da bude nekakav gigantski hotel, sagrađena je na značajnom arheološkom antičkom nalazištu, kakvih na jugu Albanije ima više nego igdje u Evropi. Država je doduše naredila da buldožeri sruše monstruma, ali avaj, čini se da je jači bio strah od nekog lokalnog moćnika, pa se strojevi nisu upalili.



Spomenici strahu i gluposti, kao što rekosmo, uvijek su veći od ostalih.

Uglavnom cijeli horizont prekriven je tim čudovištima i iako se ne dovršavaju, nove stalno niču.

Turizam? Voze se mercedesi, hladne pive na kiosku ima i košta euro, klopa u dobrom restoranu je odlična, a kad sam pretenciozno krenuo pojesti autentični sladoled na albanskoj rivijeri, u škrinji je bila jedna jedna vrsta- Ledo Zebra- vanilija i čokolada.
Ponekad i globalizirani globaliziraju.

Turizam? More je čisto, al sa svijesti albanaca o moru, pitanje je koliko će još ostati, a podneva su duga i pakleno vruća, a pogled iz mora na grad čudovište, tako lijepog imena je neprocjenjiv.

I znate što, u jednom trenutku mi se gledajući ga iz mora to čudovište na neki način učinilo strašno lijepim. Jer u toj svojoj građevinskoj megalomaniji naslućujem onaj odraz nas samih, to je onaj odraz koji je prislio albanske arhitekte da valljda gledajući razglednice Monte Carla krenu graditi svoj san, san o gradu i životu koji se spušta na obalu, nakon što mu je bilo zabranjeno, san o raskoši koja je stanovala na nekim drugim obalama, o svijetu koji želi kričati tu sam, evo me na obali, i želi živjeti iluziju s pet zvjezdica. Tko bi očekivao skromnost nakon tolikih godina susprezanja i da bi se minimalizam trebao cijeniti nakon što je vladala pustoš.

Jest, jednom će se Albanci probuditi iz svog turističkog sna. Možda za pet, ili vjerovatnije za pedeset godina i shvatit će da imaju potpuno devastiranu obalu i da su možda propustili šansu da im ona ostane do tada jedinstveno sačuvana, i da snovi, kao i gradovi na obali kad tad potonu u moru.

Ali možemo li ih kriviti? Jer kad pogledate Vir, Pakoštane, zaleđe Rogoznice i gotovo cijeli srednji Jadran, nemamo li i mi sa svim tim betonskim nakazama donekle sličan slučaj, možda samo s malo drugačijeg polazišta, i to u kulturi koja važi za mediteransku i otvorenu, naspram jedne tradicionalno zatvorene, izmoždene dikaturom i siromaštvom, koja se tak sad spušta iz uspavanih orlovskih gnijezda svojim obalama.

Možda su građevine na obalama Sarande ružne, nakaradne i bizarne. I jesu, no one odražavaju obje strane jednog drugog zrcala, s jedne strane oponiraju bunkerima koji su ostali kao spomenik jednoj strašnoj paranoji, a s druge strane još bolje od njih simboliziraju upravo taj strah od mora, pa ga da bi ga se udobovroljio, njemu u spomen napravljen je jedan veliki groteskni hram. Betonski vrt na obali za albanskog posejdona.

Hram u kojem se klanja bogovima potrošnje i turizma, bogovima za koje se mislio da žive na nekim drugim obalama, a sad su pristali na ovu, upozorivši da su snovi jednako sačinjeni i od mora i od betona i da paranoje nikad ne prestaju.



Post je objavljen 08.09.2007. u 22:25 sati.