| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Idila i kako ju steći
- 10:38 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Snježi,što se obično u najpatetičnije doba godina i očekuje. Ode nam uskoro godina na ispostavu računa nekome ko godinama već ispostavlja račune. Nadam se da neće dobiti više od 12 udaraca bičem. Za svaki mjesec po jedan je taman, ali da ju se dobro ošine. Ajde, bar za Božić nije harao neki tsunami, kao prošle godine. Koliko malo nam treba da budemo sretni,a koliko nam baš to malo uvijek nedostaje , reče jednom Ivo Andrić. To je prastari sistem kako su smirivali pobune u zatvorima, baciš bundžiju u samicu i onda on poslije bude presretan u običnoj ćeliji. Na to me podsjećaju ove kreteneske božićne čestitke koje haraju e-mailom, i u light verziji smsom "budi sretan ako imaš krov nad glavom jer spadaš u 17 posto onih koji ga imaju itd itd itd...". Ljudi nemojte,to je mentalitet kmeta. Budi sretan jer imaš obje noge jel neki imaju jednu. Točno, ali kakva je to glupa želja? Raspjevane sobove još mogu podnijeti,kod anđela se već nakostriješim, ali instant poruke me blago iritiraju. Pogotovo kad me se sjete ljudi koje nisam vidio kusur godina. Forwardiraju poruku svima sa mail liste: tamo neke kolibe u snijegu, djed mrazove s facom mesara u penziji, virtualne kuglice za bor da sve blješći, i nadasve stereotipne želje. Gle, ja nemam ništa protiv da mi čestitaju Božić, ali ono...ako vam je stalo nazovite,ili što ja znam, još bolje javite se neki drugi dan, i ajmo na kavu,pivu,šegu. Zapravo, ja sam još gori, jer se ne javljam ni ja, ali bar tu činjenicu ne zamaskiram prigodnim željama. Stvarno što nam se dovraga događa? Gdje se samo zametnemo tijekom godine? Zašto stalno smišljamo neka glupa opravdanja ? Ko nam krade to jebeno vrijeme? Vratite mi moje tulume ,za boga miloga!!!! No,da ne bi netko mislio suprotno,ja zapravo volim Božić. Pogotovo kad prođe. Volim i stvar Last Chrsitmas George Michaela koju iz neobjašnjivih razloga vole svi, ali to već drugi par opanaka, iako nikad nisam imao ni prvi. A još više volim "Thank god is not Christmas" od Sparksa, ali to će vam dmj bolje objasniti. I zato uleću pametniji od mene da pojasne: -Tata,jesi li sretan što je prošao Božić? - Jest,sretan sam -Što je u stvari Božić? -Ništa. Božić je sjajan. Od svih žalosnih i glupih stvari on je možda najdivniji,ali je žalostan i glup. Velikom dijelu ljudskog roda bit će potrebno dugo godina da ga se oslobodi. -Zašto onda kažeš da je sjajan? -To ti je način izražavanja. To je apsolutno najizopačenija svetkovina koja postoji. -To je Kristov rođendan? -Jest,ma tko on,do vraga,bio, ukoliko se govori istina, za koju sad nemam namjeru,da sebe gnjavim da ti pripovijedam. -A zašto nemaš? -Zato što sam cijeli dan pio,a nije ni važno. -A što je istina? -Pa,tko god on bio, nije se rodio onda kad se rodio,ako možeš pratiti što govorim. Rodio se kasnije i to njegovo drugo rođenje neprestance se događa svake godine, a sada mi je sve to pomalo i dojadilo. -Jesi li ti pijan? -Pijan sam,ali ne onako kao što vidiš pijance u kinu i slično. Morao sam nešto popiti, jer je dan poslije Božića i zato što su ljudi navraćali. Vidio si ih. Samo pogled na njih tjerao me da pijem.Oni su izgubljeni,eto to je,ali sam i ja izgubljen,a ako ti nisi,i ako njihova djeca nisu izgubljena, bit ćeš uskoro, a isto tako će biti izgubljena i njihova djeca. -Što nas je briga,tata? William Saroyan "Tata, ti si lud" Eto vam, sva ljepota ovog svijeta uvijek je u nekom paradoksu. Slažem se se s Saroyanom -Božić je lijep i glup u isto vrijeme, ili je možda baš baš zbog svoje gluposti lijep. A ako je glupost neuništiva ,kao što reče onaj naziv ploče pulskih olinjalih rokera, onda ni za Žićbo nema frke. I što bi vi sad za kraj da vam ga čestitam možda? A zbilja svašta od vas... Pa imate Houru za takve stvari. I Narodni radio. I Benedikta u onom blentavom hermelinu.I Ivicu Todorića i. I Matka "al mi se dupe priljepilo za kauč", big brother favorita. I okvire Tarika Filipovića. I unjkastog Bozanića. I filmove u kojima se zli poslovni čovjek pretvara u dobrog tatu za 67 minuta badnje večeri, i još stigne okitit bor. A na štefanje valjda opet vadi mast onima ipod sebe. Imate i poštara kojem ćete za čestitku morat dat napojnicu ili bar rakijicu. Prodavače katoličkih kalendara,inaksatore tv pretplate,dimnjačare i lažne prosjake. Imate kolegicu s posla koju ne volite pa se s njom kiselo izljubite. Imate i kolegicu koju volite,i s kojom bi se rado izljubili i malo žešće, al vam je crnjak to priznat. Imate tetu u Munchenu koja će vas nazvat,na vašu žalost. Imate klasičnu čestitku poštom iz Ivanić grada ili Perušića,jednu jedinu koju još primate,iako niste sigurni od koga. Imate dosadne domjenake s dobrim vinom i lošom hranom,i puno lažno opuštenog preseravanja. Imate klinca u susjedstvu,kojem bi rascopali glavu samo da nisu ovi dani,jer baca petarde. Imate susjeda Štefa. Imate susjeda Juru. Nemate susjeda Bobana jer se prije 15 godina preselio u Leskovac, i to ne hrvatski. Imate poruke mira na sve strane,jedino što nemate malo mira za sebe. Uostalom imate i bezbrojne retardirane mailove... ...i još vam samo ja falim No dobro, dobro, da ne ispadnem najveći namćor. Sretno ljudovi...namah u novoj, i eto dočekajte ju nekako vako...  P.S- Ja ovu godinu uopće ne bi bičevao u nekom čistilištu za protutnjale godine, jer mi je bila najbolja u unazad priličan broj godina...a u našim sjećanjima intimne povijesti ionako imaju prednost nad općim. Znači, mirno počivaj 2005.... |
Birtijska teologija
- 20:17 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Mnogo godina ranije(Marquesovki početak je namjeran), nas grupica ispijača jeftinog vina po parkovima,čak i na temperaturama ispod nule(te 91 u općoj besparici naš najčešći način zabave kojeg se baš zato sa sjetom tako rado sjećam), je u mladalačkoj pijanoj zajebanciji rekla da ako slučajno koji od nas umre, ostali kasnije trebaju pohoditi groblje i onda cugati na groblju, a ne cmoljiiti i nositi bukete. Ideja nije bila naša, nego smo zabrijali na film"Dan velikih valova", u kojem se društvo tako okuplaljalo poginulom frendu u Vijetnamu. Naravno nikom od nas ideja stvarnog umiranja nije bila na pameti, imali smo 21 godinu i svijet je uglavnom bio sažet u magičnoj riječi škvadra. Nekoliko mjeseci kasnije, nas dvojica iz te škvadre i svijeta tuluma, pijenja glavoboljčeka , i više-manje neuspješniog upucavanja komadima, dobili smo pozive u poštanske sanndučiće, i završili u ratu jedva na 40-tak km od Zagreba. Dudo i ja s čupama do ramena postali smo članovi ponosne 102. brigade, koja se gotovo cijela potopila u Kupi i samim proviđenjem nije se dogodilo da svi izginemo iako i je ovako bilo 13 mrtvih, a tu akciju i danas smatraju najvećom izdajom i naglupljim potezom u cijelom ratu. Par mjeseci kasnije kad smo se ponovo vratili cugati na zgb asfalt, jopet nas dvojica, jednom se vraćajući iz Jabuke niz onu padinu,već blizu Saloona, začuli smo buku kočnica. Dudić me je na brzinu privio uz sebe i ,pazi sad, krov fiće meni je ogrebao nogu. Da krov, jer se fićo u zavoju prevrnuo, nastavio tako kliziti, očešao nas dvojicu, i potom se zabio u drvo. Kasnije mi je Dudo rekao "jebote stari pa mi smo besmrtni". Dudić je završio otrprilike godinu dana kasnije u smrskanoj četvorci pod iranskim tegljačem, koji je prevozio kikiriki i humanitarnu pomoć za Bosnu, na cesti između Zeline i Varaždina. Nitko nije besmrtan, što i nije neko naročito saznanje, ali kad se takve stvari dogode neke rečenice nam uvijek ispivaju na površinu. Zapravo malo kasnije ću se opet vratiti na pitanje koliko tko zapravo živi, barem u metafizičkom smislu. Kako god bilo tradicija sastanaka na groblju se više manje održava svake godine u ovo doba godine, jer je Dudo poginuo 19.12.1992 i uvijek nas se okupi par,nekad nas više nekad manje, na grobu s litrama i vodom i pričamo tako u svemu. Počast mrtvome, ali zapravo nekako više izađe da smo tu radi nas živih, jer nas groblja posjećaju na to koliko je ljepote u životnoj krhkosti. I tako skupina čudaka stoji gore na groblju i smrzava se, cuga gemišt i govori sve manje o starim, a sve više o novim vremenima, i o tome gdje su nas odveli životni putovi, iako ja ponekad pomislim da nas nisu daleko od 91, usprkos svim finim mrtvim birtijama koje smo sahranili. Ili možda jesu? No dobro Dudić je bio žestoki ateist, gotovo pa crkvomrzac,ja pak sebe ziheraški definiram kao agnostika, a malo kasnije ću reć zašto je to,ako uopće je,važno. Iza cuganja na groblju se uglavnom negdje nastaviti dalje piti. I obično uvijek dođe do neke žučne raspre često i na temu vjere, a gdje ćeš bolje prilike od toga nego kad su život i smrt debatni povod. Jedan od naše ekipe, vrlo velik vjernik i katolik,(ne dosadnog tipa naprotiv, ali vrlo čvrstog uvjerenja) jučer nije išao na groblje jer je bio na euharistiji, i izjavio je kako se njemu više ni ne ide pit kraj betonske ploče, jer smo se to čini besmisleno, nego se pomolio za Dudićevu dušu i to je to. Nije to sad toliko važno,nego sam ja tad rekao jedno moje promišljanje, o tome zašto mislim da bi ipak bilo bolje da je propustio jedno euharistijsko slavlje, i smrzavao se s nama kraj groba. A rekao sam,ako se nekome čini patetično neka mi oprosti; "Da čovjek živi onoliko dugo dok god barem jedna osoba koja ju poznavala živa i drži tu osobu na sjećanju". Kad umre zadnje sjećanje nekako ode i ta osoba, odnosno ono što je od nje najbolje. Ne govorim o tome što je ta osoba duhovno i materijalno ostavila iza sebe,jer je to druga tema, nego baš ono da mrtvi na neki način žive u nama dok ima bar malog sjećanja na njih. Znate u onom prekrasnom filmu Mrtvi Johna Houstona kad se Anjelica Houston rasplače iz čista mira u jednoj lijepoj zimskoj večeri, da bi se ispostavilo da se sjetila jednog dječaka koji je urmo davno, a samim tim neposredno i svih osoba koje je znala, a koje su umrle. Uglavnom ta moja mala filozofska ideja iz nekog razloga katoličkom djelu ekipe koje je sudjelovala u raspravi, se činila neprihvatljivom. Njihova ideja bila da Dudić sad živi i dalje u bogu i njima su baš važne te molitve, svijeće,mise i rituali jer oni smatraju da je život vječan. Moja teorija,iako to nije teorija nego eto tako neka misao, im se očigledno učinila paganskom,gotovo boguhulnom. Ja sam vrlo tolerantan u vjerskim pitanjima ali moram priznati da nisam razumio to stajlište. No kad sam malo razmislio, shvatio sam da je kršćanstvo zapravo nije otišlo puno dalje od primitivnih religija, i da dalje na neki način njeguje kult mrtvih. Neću previše u teologiju,da se netko opet ne uvrijedi, ali meni ritualno nikako ne može zamijenit osobno. Osim ako sam stvaram stanovit ritual,što možda u konačnici izađe na isto, ali je bar moj put. Možda stvarno postoji život u bogu, vječni život ili kako sve ali ja to ipak smatram utjehom pa pomalo i vjerskom frazom. Ono što je živo od Dudića je u mom sjećanju i njemu dragih osoba, i bit će živo bar dok bude nas. Poslije nekako nije važno. Ako postoji vječni život onda je to samo bonus. Dudić je želio da mu cugamo na grobu i ja se toga držim,bar jednom godišnje. Ja kada umrem, naravno neću imati ništa protiv da neko pali svijeće i moli se,ali će mi biti puno draže da popije koju u moje ime i sjeti se kakav sam mamlaz bio. I tako bilo je dosta žučne rasprave, ali naravno da smo se na kraju ipak pomirili, jer smo nekako došli do zaključaka da mislimo možda u samoj suštini isto,ali su nam putovi prilično različiti. A možda i ne, ko bi ga znao. Ono što meni dokazuje da Dudićev duh ipak živi, je to da smo se tako svojevremeno Dudo i ja kao nevjernički tandem, uvijek svađali s tim trećim frendom vjernikom oko velikih tema i na kraju pomirili uz obilje cuge. Kako god bilo s obzirom da je sutra 19.12. i da Dudića nema sad točno 13 godina,eto posvećujem mu ovaj mali blogovski in memoriam. Puno toga od njega još držim u sjećanju, ali za ovu priilku podsjetit ću se na njegovih vječnih cugerskih rečenica "Litra po lubanji" i "Ova litra je moja i božja". Eto, Dudić će na neki način uvijek ostati zarobljen u svojoj 22 godini,barem u mom sjećanju, pa je to nekako ujedno i način da se i ja prisjetim kako je bilo dobro imati 22. I cugati gem na hladnoći.. |
Krik vječnosti ili krik trenutka
- 19:48 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
 Nema intimnijeg osjećaja od tjeskobe. Teško da je možemo podijeliti da nas potpuno razumiju a teško da je itko i želi djeliti s nama. Iznimka je naravno umjetnost kada privatna bol može postati opći simbol, metafora, gotovo happening. Gledao sam nedavno epizodu sjajnog BBC-vog dokumentarca "Tajni život umjetničkih djela" posvećen slavnom Munchovom Kriku. Uglavnom slika možda djeluje kao opća metafora boli i patnje, ekspresija neke bespolne spodobe koja vrišti na nekom apstraktnom mostu, više prema unutra nego prema vani i kao da slika neko opće unutrašnje stanje. Ali ne postoji opća sjebanost. To je slika koja prikazuje vrlo konretni trenutak, vrlo konkretnog čovjeka u vrlo određenom vremenu. Dakle ta spodoba je Munch sam koji je u vrijeme nastanka slike bio često pod utjecajem alkohola, psihički rastrojen i to a zbog čega drugoga, jedne vrlo konkretne dame. Također to je most iznad Osla s kojeg se ,prema svjedočenju, samih građana pruža baš takav pogled a bio je poznat po tome to su se njega često bacale samoubojice. I kričavo nebo nije tu da pojača ekspresiju nego kako reče jedan stanovik Osla "Ono je tu zaita takvo pogotovo u zimsko jutro". Zapravo bez problema mogu zamisliti takvo nebo u hladno norveško jutro. Bolje i ta zabluda nego kao ja koji sam sve donedavno mislio da je crno bijela reprodukcija, koju sam vidio još u srednjoškolm debilnom udžbeniku Jadranke Damjanov, zapravo prvi Krik, a ne grafika koje je sam Munch poslije nemilosrdno štanacao, prvi kapitalizirajući svoju patnju(ako je netko to zaslužio to je valjda on osobno). Ali naravno nas su u udžbenicima, o bože idiota, učili kako analizirati slike umjesto da su nam jasno rekli: Pijani i zaljubljeni Munch u kurcu u zimsko jutro iznad Osla negdje koncem 19. stoljeća i sve bi bilo puno jasnije zar ne? Ali naravno našim obrazovnim genijalcima nikad nije padalo na pamet da nam daju kontekst,bez kojeg nikad nema razumijevanja umjetnosti. No elem, kao što to uvijek biva,nije trebalo dugo da slika od sasvim male privatne katastrofe postade opća metafora patnje. I eto Muncha kao jedne od najcijenjnijih slika i must seen djela, pred kojom se s skupom muzejskom ulaznicom guraju kulturni turisti i japanci s kamerama koji kurca ne kuže, želeći na par sekundi gledati jedan od par najslavnijih trenutaka patnje u povijesti, ne znajući zapravo zašto. Doduše momentalno je to neizvedivo jer su sliku zdipili, pa je postala jedno od najskupljih ukradenih djela likovne umjetnosti i vjerojatno krasi zid nekog ekscentričnog bogataša kao u tv seriji o Lovejoyu.I ne samo to kao prava konzumeristička kultura, pretvorili smo sjebanu spodobu u lik koji se pojavljuje na šalicama i majicama kratkih rukava. I ono što je najparadoksalnije dok sam gledao dokumentarac to mi se činilo koma, a par dana kasnije sam čak razmišljao da naručim t-shirt jer mi to eto baš fora. Razmislite o tome ako vam se dogodi da u neposrednoj budućnosti sjebani i pijani izađete u 5 ujutro iz neke zagrebačke špelunke. Možete npr. poslati pijani sms nekom ko je možda razlog vašeg malog intimnog debakla a možete kad dođete doma probati nešto nažvrljati. Tko zna možda će godinama kasnije vaše djelo krasiti neku policu s šalicama, u društvu onih s MIckey Mousom; Kramerom, hrvatskim grbom, i samom Munchovom spodobom . |
Lost in supermarket
- 11:11 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Dakle jučer mi je ta stvar starog dobrog Clasha taman nadošla na discmanu, u trenutku dok sam u Konzumu kupovao sljedeće -jedan Pilsner Urquell,jednu tamnu čokoladicu swiss lindt, te cedevita bombone. Hvala bogu na brzim blagajnama u Konzumu, jer je na susjednim blagajnama,iako je bilo gotovo 21.30 uvečer radnog dana ,vladala neopisiva gužva a rulja nemilice punila ona kolica trpajući zalihe hrane dostatne za sljedeći rat između Finske i Uzbekistana. Kako su me već neki optužili za konstatnu nostalgiju na ovom blogu, ja sam se opet sjetio nečega od ranije(baš mi se sviđa ta fraza pogotovu u stihu njenu mladost od ranije iz najbolje pjesme Punog Kufera). Iako samo sjećanje na nešto od prije ne znači da je ti nešto bilo bolje, samo mu u sjećanju damo stanovitu uglavnom ugodnu patinu, pogotovo ako su sjećanja vezana uz djetinjstvo. No dakle kako sam ja novozagrebačko dijete cijeli svoj život, a u Dugavama živim već gotovo 25 godina, i to nakon što sam se doselio iz Utrina, sjetio sam se jedne banalne priče na koju sam u ovoj eri dostupnosti potpuno zaboravio,a to je kako je npr. subotom u novozagrebačkim naseljima bilo kupiti kruh. Dakle u cijelim Dugavama ,naselju od gotovo 20.000 stanovnika, otprilike kao cijeli Čakovec, bile su ravno dvije ili tri samoposluge, koje su subotom radile do 12 ili 13. Naravno mi klinci obično smo bili te žrtve kojima je bilo suđeno da čekaju u redu. I tako nema ti druge, trk u Slaviju(današnju Dionu),molit boga da ne odu zalihe kruha i zatim čekati u redu bez pretjerivanja i po sat vremena. I to govorim o običnim danima,a da ne govorim kao je bilo kad smo morali čekati u redu za limun, kavu ili deterdžente,što se događalo otprilike tih godina (ranih osamdesetih) kad si često stao u red samo zato jel si vidio da se nešto čeka. Kriza, drugovi, stabilizacija po svaku cijenu. Kako god sjećam se da smo frend i ja jedne subote u bezuspješnoj potrazi za kruhom prošli kroz dva tri susjedna naselja(Travno,Utrine) obilazeći dućane, a zatim kad smo ga našli pol sata hoda dalje, sjeli umorni na klupu i pojeli pola toplog kruha zbog kojeg smo se nahodali. Kako fin i lijep može biti običan kruh, vjerojatno kao malo koje drugo zadovoljstvo u životu. Intimno meni draga i lijepa slika, ali da li je to onda bilo bolje? Pa stvarno bi bilo glupo reći da je. Iako mrzim potrošačku groznicu, i meni je komotnije otići u Billu, izabrati naranče koje se meni sviđaju u količini kojoj mi se sviđaju, birati između 10 vrsta piva a ne samo između dvije, i mirno šetati među policama a da te nitko poprijeko ne gleda. Jest da često ostavim trostruku cifru od one koju sam planirao, ali ipak usprkos guranju s nekad unezvjerenim facama koji uoči nekih praznika kupuju pakete od 6 dvolitrenki coca-cole(što li časte bambusom pučku kuhiniu?) -jednostavno je puno praktičnije. To je ono za što smo nekako u magli onda vjerovali da je kapitalizam. Zato smo se borili,jelda drugovi,ili nismo? Druga je priča da li smo zbog toga sretniji i kakva je pozadina svega toga. A pozadina je da u tim shoping centrima ljudi moraju hrmbati za sitnu najamničku plaću za bogate ko zna koje vlasnike iz drugih zemalja (pih kao da su naši nešto bolji...), i to subotama, nedjeljama, petkom i svetkom, e sve da bi ja rekao, kako je u tom aspektu danas ipak bolje i komformije. I naravno to je kapitalizam,onaj predatorski i izrabljivački,ali svaki je u svom korijenu takav čak i onaj švedski, samo što stabilnije društvo ipak ima mehanizme kojima se on može pomalo obuzdati u korist običnih građana. I sad smijem se crkvi koja se redovno obrušava na potrošački mentalitet, i grakće oko rada nedjeljom. E moji drugovi popovi tako ste revno željeli izaći iz tog socijalzma u kojem su u milionskom gradu nedjeljom radila tri dućana, a sad kukate da vam ljudi idu u shoping, a ne na misu. I pitate se što je pošlo krivo, a krivo je to što je to jedino što se moglo dogoditi kad dođe društvo zasnovano na ideji viška vrijednosti. Čitali ste Marxa potajice, znamo to, ne morate se stidjeti,ili ste bar čuli za one njegove tri srednjoškolske definicije.. No niste morali čitati Marxa mogli ste samo poslušati Clash i sve bi vam bilo jasno, čisto sumnjam da ćete čitati moj blog no hira radi evo vam i teksta. I'm all lost in the supermarket I can no longer shop happily I came in her for that special offer A guaranteed personality I wasn't born so much as I fell out Nobody seemed to notice me We had a hedge back home in the suburbs Over which I never could see I heard the people who lived on the ceiling Scream and fight most scarily Hearing that noise was my first ever feeling That's how it's been all around me I'm all tuned in, I see all the programmes I save coupons from packets of tea I've got my giant hit discoteque album I empty a bottle and I feel a bit free The kids in the halls and the pipes in the walls Make me noises for company Long distance callers make long distance calls And the silence makes me lonely And it's not hear It disappear I'm all lost A o tom su pjevali još 1979, i svi smo mogli znati da će ispasti nekako tako. No nas onda nekako uskoro nije bila briga, jer možda to nismo ni shvaćali, a zatim smo malo porasli , a otprilike u isto to vrijeme na ovim prostorima se dogodila muzika koja je bila dobra kao nikad to tada, a bogami dugo ni neće ,i privremeno nestašica i rad samoposluga nisu bili toliko bitni. Sve do jednog puno tragičnijeg vremena u kojem se sve promijenilo, da bi na kraju imali raskošne supermarkete u kojima se tako lako izgubit. Legende kažu da je jedan grafit u Beogradu kazivao "čitajte Krležu, čitajte Majakovskog". Mogli bi ga malo za ovu priliku parafrazirat pa reći "Čitajte Krležu, čitajte Alan Forda, uživajte u kupnji i slušajte Clash". Čak i vi muškarci u haljama. |