Marketing
Krik vječnosti ili krik trenutka
Nema intimnijeg osjećaja od tjeskobe. Teško da je možemo podijeliti da nas potpuno razumiju a teško da je itko i želi djeliti s nama. Iznimka je naravno umjetnost kada privatna bol može postati opći simbol, metafora, gotovo happening. Gledao sam nedavno epizodu sjajnog BBC-vog dokumentarca "Tajni život umjetničkih djela" posvećen slavnom Munchovom Kriku. Uglavnom slika možda djeluje kao opća metafora boli i patnje, ekspresija neke bespolne spodobe koja vrišti na nekom apstraktnom mostu, više prema unutra nego prema vani i kao da slika neko opće unutrašnje stanje. Ali ne postoji opća sjebanost. To je slika koja prikazuje vrlo konretni trenutak, vrlo konkretnog čovjeka u vrlo određenom vremenu. Dakle ta spodoba je Munch sam koji je u vrijeme nastanka slike bio često pod utjecajem alkohola, psihički rastrojen i to a zbog čega drugoga, jedne vrlo konkretne dame. Također to je most iznad Osla s kojeg se ,prema svjedočenju, samih građana pruža baš takav pogled a bio je poznat po tome to su se njega često bacale samoubojice. I kričavo nebo nije tu da pojača ekspresiju nego kako reče jedan stanovik Osla "Ono je tu zaita takvo pogotovo u zimsko jutro". Zapravo bez problema mogu zamisliti takvo nebo u hladno norveško jutro. Bolje i ta zabluda nego kao ja koji sam sve donedavno mislio da je crno bijela reprodukcija, koju sam vidio još u srednjoškolm debilnom udžbeniku Jadranke Damjanov, zapravo prvi Krik, a ne grafika koje je sam Munch poslije nemilosrdno štanacao, prvi kapitalizirajući svoju patnju(ako je netko to zaslužio to je valjda on osobno). Ali naravno nas su u udžbenicima, o bože idiota, učili kako analizirati slike umjesto da su nam jasno rekli: Pijani i zaljubljeni Munch u kurcu u zimsko jutro iznad Osla negdje koncem 19. stoljeća i sve bi bilo puno jasnije zar ne? Ali naravno našim obrazovnim genijalcima nikad nije padalo na pamet da nam daju kontekst,bez kojeg nikad nema razumijevanja umjetnosti. No elem, kao što to uvijek biva,nije trebalo dugo da slika od sasvim male privatne katastrofe postade opća metafora patnje. I eto Muncha kao jedne od najcijenjnijih slika i must seen djela, pred kojom se s skupom muzejskom ulaznicom guraju kulturni turisti i japanci s kamerama koji kurca ne kuže, želeći na par sekundi gledati jedan od par najslavnijih trenutaka patnje u povijesti, ne znajući zapravo zašto. Doduše momentalno je to neizvedivo jer su sliku zdipili, pa je postala jedno od najskupljih ukradenih djela likovne umjetnosti i vjerojatno krasi zid nekog ekscentričnog bogataša kao u tv seriji o Lovejoyu.I ne samo to kao prava konzumeristička kultura, pretvorili smo sjebanu spodobu u lik koji se pojavljuje na šalicama i majicama kratkih rukava. I ono što je najparadoksalnije dok sam gledao dokumentarac to mi se činilo koma, a par dana kasnije sam čak razmišljao da naručim t-shirt jer mi to eto baš fora. Razmislite o tome ako vam se dogodi da u neposrednoj budućnosti sjebani i pijani izađete u 5 ujutro iz neke zagrebačke špelunke. Možete npr. poslati pijani sms nekom ko je možda razlog vašeg malog intimnog debakla a možete kad dođete doma probati nešto nažvrljati. Tko zna možda će godinama kasnije vaše djelo krasiti neku policu s šalicama, u društvu onih s MIckey Mousom; Kramerom, hrvatskim grbom, i samom Munchovom spodobom .
Post je objavljen 16.12.2005. u 19:48 sati.