Dakle jučer mi je ta stvar starog dobrog Clasha taman nadošla na discmanu, u trenutku dok sam u Konzumu kupovao sljedeće -jedan Pilsner Urquell,jednu tamnu čokoladicu swiss lindt, te cedevita bombone. Hvala bogu na brzim blagajnama u Konzumu, jer je na susjednim blagajnama,iako je bilo gotovo 21.30 uvečer radnog dana ,vladala neopisiva gužva a rulja nemilice punila ona kolica trpajući zalihe hrane dostatne za sljedeći rat između Finske i Uzbekistana. Kako su me već neki optužili za konstatnu nostalgiju na ovom blogu, ja sam se opet sjetio nečega od ranije(baš mi se sviđa ta fraza pogotovu u stihu njenu mladost od ranije iz najbolje pjesme Punog Kufera). Iako samo sjećanje na nešto od prije ne znači da je ti nešto bilo bolje, samo mu u sjećanju damo stanovitu uglavnom ugodnu patinu, pogotovo ako su sjećanja vezana uz djetinjstvo. No dakle kako sam ja novozagrebačko dijete cijeli svoj život, a u Dugavama živim već gotovo 25 godina, i to nakon što sam se doselio iz Utrina, sjetio sam se jedne banalne priče na koju sam u ovoj eri dostupnosti potpuno zaboravio,a to je kako je npr. subotom u novozagrebačkim naseljima bilo kupiti kruh. Dakle u cijelim Dugavama ,naselju od gotovo 20.000 stanovnika, otprilike kao cijeli Čakovec, bile su ravno dvije ili tri samoposluge, koje su subotom radile do 12 ili 13. Naravno mi klinci obično smo bili te žrtve kojima je bilo suđeno da čekaju u redu. I tako nema ti druge, trk u Slaviju(današnju Dionu),molit boga da ne odu zalihe kruha i zatim čekati u redu bez pretjerivanja i po sat vremena. I to govorim o običnim danima,a da ne govorim kao je bilo kad smo morali čekati u redu za limun, kavu ili deterdžente,što se događalo otprilike tih godina (ranih osamdesetih) kad si često stao u red samo zato jel si vidio da se nešto čeka. Kriza, drugovi, stabilizacija po svaku cijenu. Kako god sjećam se da smo frend i ja jedne subote u bezuspješnoj potrazi za kruhom prošli kroz dva tri susjedna naselja(Travno,Utrine) obilazeći dućane, a zatim kad smo ga našli pol sata hoda dalje, sjeli umorni na klupu i pojeli pola toplog kruha zbog kojeg smo se nahodali. Kako fin i lijep može biti običan kruh, vjerojatno kao malo koje drugo zadovoljstvo u životu. Intimno meni draga i lijepa slika, ali da li je to onda bilo bolje? Pa stvarno bi bilo glupo reći da je. Iako mrzim potrošačku groznicu, i meni je komotnije otići u Billu, izabrati naranče koje se meni sviđaju u količini kojoj mi se sviđaju, birati između 10 vrsta piva a ne samo između dvije, i mirno šetati među policama a da te nitko poprijeko ne gleda. Jest da često ostavim trostruku cifru od one koju sam planirao, ali ipak usprkos guranju s nekad unezvjerenim facama koji uoči nekih praznika kupuju pakete od 6 dvolitrenki coca-cole(što li časte bambusom pučku kuhiniu?) -jednostavno je puno praktičnije. To je ono za što smo nekako u magli onda vjerovali da je kapitalizam. Zato smo se borili,jelda drugovi,ili nismo? Druga je priča da li smo zbog toga sretniji i kakva je pozadina svega toga. A pozadina je da u tim shoping centrima ljudi moraju hrmbati za sitnu najamničku plaću za bogate ko zna koje vlasnike iz drugih zemalja (pih kao da su naši nešto bolji...), i to subotama, nedjeljama, petkom i svetkom, e sve da bi ja rekao, kako je u tom aspektu danas ipak bolje i komformije. I naravno to je kapitalizam,onaj predatorski i izrabljivački,ali svaki je u svom korijenu takav čak i onaj švedski, samo što stabilnije društvo ipak ima mehanizme kojima se on može pomalo obuzdati u korist običnih građana. I sad smijem se crkvi koja se redovno obrušava na potrošački mentalitet, i grakće oko rada nedjeljom. E moji drugovi popovi tako ste revno željeli izaći iz tog socijalzma u kojem su u milionskom gradu nedjeljom radila tri dućana, a sad kukate da vam ljudi idu u shoping, a ne na misu. I pitate se što je pošlo krivo, a krivo je to što je to jedino što se moglo dogoditi kad dođe društvo zasnovano na ideji viška vrijednosti. Čitali ste Marxa potajice, znamo to, ne morate se stidjeti,ili ste bar čuli za one njegove tri srednjoškolske definicije.. No niste morali čitati Marxa mogli ste samo poslušati Clash i sve bi vam bilo jasno, čisto sumnjam da ćete čitati moj blog no hira radi evo vam i teksta.
I'm all lost in the supermarket
I can no longer shop happily
I came in her for that special offer
A guaranteed personality
I wasn't born so much as I fell out
Nobody seemed to notice me
We had a hedge back home in the suburbs
Over which I never could see
I heard the people who lived on the ceiling
Scream and fight most scarily
Hearing that noise was my first ever feeling
That's how it's been all around me
I'm all tuned in, I see all the programmes
I save coupons from packets of tea
I've got my giant hit discoteque album
I empty a bottle and I feel a bit free
The kids in the halls and the pipes in the walls
Make me noises for company
Long distance callers make long distance calls
And the silence makes me lonely
And it's not hear
It disappear
I'm all lost
A o tom su pjevali još 1979, i svi smo mogli znati da će ispasti nekako tako. No nas onda nekako uskoro nije bila briga, jer možda to nismo ni shvaćali, a zatim smo malo porasli , a otprilike u isto to vrijeme na ovim prostorima se dogodila muzika koja je bila dobra kao nikad to tada, a bogami dugo ni neće ,i privremeno nestašica i rad samoposluga nisu bili toliko bitni. Sve do jednog puno tragičnijeg vremena u kojem se sve promijenilo, da bi na kraju imali raskošne supermarkete u kojima se tako lako izgubit. Legende kažu da je jedan grafit u Beogradu kazivao "čitajte Krležu, čitajte Majakovskog". Mogli bi ga malo za ovu priliku parafrazirat pa reći "Čitajte Krležu, čitajte Alan Forda, uživajte u kupnji i slušajte Clash". Čak i vi muškarci u haljama.
Post je objavljen 06.12.2005. u 11:11 sati.