| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Jutra su nedorečena
- 09:11 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
"Meni su ipak najdraža jutra, ne osjećam umor i mogao bih se pomiriti sa svima". Ne znam gdje sam to pročitao ali često se sjetim te rečenice, kao i kultnog Danfinog grafita iz naslova u Vodnikovoj(Vodnikova očigledno privlači pjesničke grafite, onaj drugi Tramvajljudi već je dobio jednu moju priču na drugom mjestu). Danas ujutro na križanju Savske i Končareve(znam Tratinske, ali u meditativnom raspoloženju uvijek smo skloniji nazivima od ranije) ponovo mi je došla ta rečenica. Zapitao sam se kako ustvari često bježimo od jutra. Zapravo nije da bježimo, nego ih ili preskačemo kad god imamo priliku odspavati -to je sasma jasno pogotovo meni koji još uvijek često čuvam noć od budnih , ili ih jednostavno ne uspijemo doživiti. Znate ono grad, histerija, pospanost, pretrpani tramvaji, busevi, kolektivna sinergija nataložena u zraku od nervoze prilkom odlaska na posao. "Mladost završava u 6 ujuto kad počneš odlaziti na posao" još jedna digresija iz jedne druge priče. Uglavnom, ja sam danas također išao na posao, i umjesto da osjetim klasično mehaničko odrađivanje puta, i rad mozga na autopilotu, odjednom sam se osjetio zapravo jako dobro. Nije se događalo ništa spektakularno a pogotovo nisam osjetio napad sentimentalnosti jer je danas Dan Republike,iako ću si svakako staviti tu stvar Zabranjenog Pušenja poslije, (na to me je ionako tek poslije podsjetila kolegica na poslu) nego su se jednostavno potrefili neki momenti, koji onda stvore neku malu magiju u svakodnevnom. Zapravo magične stvari uvijek i jesu skrivene u malim stvarima, ali to je već druga tema, zapravo i nije, ali da ne ispadne lagano krećem k ezoteriji. Nije bilo prehladno, ali je bio pravi reski zrak rane zime/kasne jeseni koji meni paše, na stanici nije bilo gužve, i imao sam dovoljno vremena da elegantno stignem na posao. Još je bio prijelaz između svitanja i pravog jutra i stvari u tom tonusu uvijek imaju nekako poseban oblik,a eto ja u svakom zagrebačkom vuglecu nađem neku siluetu koja me podsjeti na nešto(nisam ja tu džaba gluvario trideset i solidan kusur godina) . A možda mi je dok je stara češka dvanaestica drndala Končarevom, opet odnekud iz podsvijesti došlo ono Johnyjevo "Prvi tramvaj preko Trešnjevke,raste u mojim očima". Ah naravno prije toga sam si skuhao izvrsnu kavu(koja samohvala) i probudio se kraj nje, i tako jutro jednostavno nije imalo razlog da mi pobjegne iz ruke. Ništa posebno, ali zapravo jako posebno, onako mali ugodni moment koji nam često promakne. He he, sad kad razmišljam o tome, sve mi ovo nekako pjesnički djeluje, a ja ne pišem pjesme već skoro dvadeset godina, još od srednje škole: jednom me je ulovila inspracija pa sam poslao neki ad hoc smišljen stih smsom djevojci, koja mi je odgovorila da "je stih lijep, ali malo podsjeća na Urbana". Krasno, sad neću pisat stihove narednih dvadeset godina! Tako da se držim stare dobre proze. Koja kaže da su jutra nedorečena, a kako je ovo zapis posvećen jutru, tako ću i ja njega ostavit pomalo takvim... |
Domino efekt
- 21:44 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Gledam ovih dana na onoj rigotini od RTLa(nabijem i njih i onog ko im je dao koncesiju) prilog o nekoj škvadri koja ide u Amsterdam na Domino day. Jako zanimljiva fora, slažeš danima neki motiv,sliku, priču od hiljada domina, pa onda na kraju moraš porušiti sve gurnuvši jednu, i pokušati oboriti rekord u što većem broju srušenih u lančanoj reakciji. Dosada je majka kreativnosti, ili bar njena prva susjeda.  No nije bit u dominu nego u toj ekipi koju su eto usput upitali o dojmovima iz Amsterdama. Jedan spirsani tip s dreadovima(zar nam nije i Kićo previše), jedna plavuša studentica, i treći neko jako intelektualan ali sam zaboravio kojeg je spola, no mislim da je nosio/la crvenu majicu a crveno se najlakše pamti. I uglavnom spirsani kaže:ma sve je to ok za pogledat, ali ne bi ja to kod nas malo mi je to previše šokanto. Veli plavuša- joj čovjek ne može vjerovati da takvo nešto postoji na zemlji(u svijetu u kojem se avioni zabijaju u nebodere,neko se čudi umjetnom kurcu , kurvama i pušenju trave) a biće u crvenom je nešto duhovito prosralo «svuda prođi kući dođi». Dakle pristojna mladež, kako i ne bi bila kad slažu domine prije svoje sedamdesete godine a uopće ne žive u kamp kućici na Floridi. Jebote imao sam osjećaj da su u Bagdadu a ne u Amsterdamu. Što je tako šokantno, kurve u izlogu? Crnci crnih bjeloočnica koji te nutkaju ekstazijem? Sex shopovi? To što možeš kupiti gljive ludare u dućanu ili miris arapske hrane na ulici i gungula? To što moraš paziti novčanik? Pa to je Amsterdam kvragu, pa Bora Čorba ga je još davno nepogrešivo opisao. Pa ipak sa svim ti čudima, ima manju stopu kriminala nego Zagreb. Ili bar istu. Čovječe pa mojoj su kolegici iz firme muža ubili u onoj nedavnoj pljački Fine. Upali tipovi i izmitraljirali ga. Kakav Teksas kakvi bakrači(Momiri) A naša napredna mladež čudi se i skanjuje u jednom ludom, prekrasnom, otkačenom i razigranom gradu, ali uredno nosi pirseve i dredove i slaže domine. Kao da čitam povratak Filipa Latinowicza, Hrvati su čuđenje u svijetu. Jebao vas šok i provincijalzam. Uredu ni ja ne bi volio živjeti u centru Amsterdama, ali Nizozemci tamo uglavnom ni ne žive nego u mirnim i dosadnim predgrađima ,isto kao što se i danas sve više rulje u Zagrebu seli van centra grada na mirnija mjesta, nezagušena prometom i histerijom grada. Polako i ja počinjem sanjariti o velikom zelenom vrtu gdje ću ispijati pive i hm, zapravo ne znam što još bi ja radio u vrtu ali nešto ću već smisliti. Mislim nije baš da sam tip od kuće, ali jasno mi je to. No vratimo se Amsterdamu , to je mjesto gdje ću otići kad umrem ako do tada budem dobar omladinac.  Nije uopće stvar seksualnih sloboda , niti me zanima konzumiranje usluga dama u izlogu(kad vidite osam digića ispred ulaza kako se cjenka i čeka u redu, odagna vam svaku primisao), a nakon dva zapaljena jointa i tog čuda ti postane dosta. Ali stvar je u atmosferi, spleenu , onoj vrsti nevidljive opipljivosti kojom neko mjesto zrači,a Amsterdam je definitivno jedno od tih mjesta koja vas «ispuni gradom iznutra». I sad što, ja isto nekako sebi utvaram da je Zagreb jedino mjesto na kojem bih mogao živjeti, ali to je zapravo čista racionalizacija(znam nekog ko će bit jako sretan na upotrebi ove definicije) da su mi se posložile karte, ili da sam bio šta ja znam poduzetniji i ekspeditivniji mislim da bi se vrlo lako mogao uklopiti i u Pariz; New York; London,(sve u zadnje vrijem mirna mjesta) i da bih se lako stopio u njihov spleen,hm nije baš da bi guštao u St. Denisu i takvim rubovima svemira ali u srcu grada bih sigurno muvanjem reducirao nostalgiju na najmanju moguću mjeru. A s druge strane mogu zamisliti sebe u kućici kraj mora u nekom mirnom mjestu kraj mora s kavicom na rivi(a tko ne može op. samom sebi), barem se tako vidim u penziji koju ionako ne vjerujem da ću dočekati, sve je stvar pristupa. Tja, ne znam više kud ovaj post smjera ali znam da se na tom domino dayu dogodilo da im je uletio vrabac kroz prozor i srušio jednu dominu koja je potom srušila na hiljade drugih, te da su sve gradili iznova. Tako vam i treba, kad se bavite pizdarijama, baš kao i ja pišući blog. Ti vrapca..... |
Tranzistorski blues
- 12:31 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
 Nekad je sve bilo jednostavnije. Ja i frend iz razreda svaki dan poslije škole hodočastili smo do Bogovićeve ulice,gdje su na pet metara razmaka bile dvije prodavaonice ploča(ili LP-a da novije generacije ne bi pomislile da smo hodočastili u dućan šperploča) Jugoton i PGP RTB. Pogotovo je bilo napeto oči izlaska albuma nekog benda koji nas je posebno zanimao, kružili smo kao lešinari oko već tristo puta pregledanih albuma, i često kleli nama nerazumljivu licencnu politiku izdavačkih kuća. Tako npr. U Jugotonu si godinama mogao kupit albume ELO-a i Tota ali recimo Clasha nije bilo ni za lijek (zapravo sad se prisjećam da je njih zapravo izdao Suzy, imam još uvijek orginalnu 3-struku kazetu Sandiniste) . Kako god bilo, put do ploča (a meni je i dan danas ostalo u navadi da albume jednostavno zovem ploča) je uvijek bio trnovit(dobro mala hiperbola)- koristili smo priliku da naručujmo nešto kad god bi neko išao u Austiju i Trst, pola toga pokupavalo bi se na cvjetnjaku ili nekim drugim buvljacima ploča, a naravno ono do čega se nije moglo nikako drugačije doći se na sve moguće načine presnimavalo na kazete često i od starih diskografskih mangi koji su te usluge naravno naplaćivali. Od svega je najzanimljivije da ja dan danas za gotovo sve svoje ploče točno znam gdje sam i kako sam ih nabavio, uz svaku ima neku svoju mini priču, a za neke gotovo da mogu osjetiti atmosferu vremena i prostora u kojem se to zbivalo. Nešto kao moja zbirka Proustovih kolačića za put kroz vrijeme. No bitno je ipak bilo da do informacije o dobroj glazbi, a pogotovo o nabavi iste, si se ipak morao malo pomučiti, naputovati, upoznat istomišljenike, dogovarat razmjene itd. Hm, možda opet malo pretjerujem ali...što želim reći danas je muzika jednostavno postalo toliko dostupna, što samo po sebi nije loše naprotiv, ali nekako je izgubilo svoj šarm. Hoćeš novi Franz Ferdinad-nema frke frend mi ga je skinuo, par dana prije nego što je službeno izašao. Ono što je paradoksalno je zapravo što je meni meni draže da je tako, naime stvar je u tome da ja jednostavno više nemam toliko vremena(o novcima za kupovanje svega u legalnom obliku da se ne priča) u ritmu svakodnevnice koji znamo kakav jest, da bi se bavio tolikim istrraživačkim radom vezanim uz glazbu. A glazba me hvala bogu, još uvijek fura. Zato poskidaš sve živo, razmijeniš s ekipom 10 cda s mp3cma, pa sam čak nabavio i mp3 player kako bi gomilu toga mogao apsorbirati barem vozeći se u tramvaju i šetajući. Internet, soulseeek, prženje, downlodiranje, muzika se gomila pred očima sa sve većim uvjerenjem da gomila toga neće nikad ni doći na red za slušanje. Slučajni uzorak nestaje, premotavaju se albumi, preslušava par sekundi stvari, nešto toga ostaje,a li katkad se osjećam kao da samo šaltam programe na daljinskom tva nemajući koncentracije za gledanje ičega. Kukam jer mi mp3player ima samo 256 MB, pa kao stane svega četiri pet albuma, a samo do prije tri četiri godine imao sam stari Sony walkman na kojem sam slušao kazete, a kad bih slučajno premotavao do neke stvari bi mi pojelo pola baterije. Pa sam onda slušao cijeli album. Pa su mi onda ostale drage i neke «manje dobre stvari» koje sada tako lakonski preskačem ili ni ne dođem do njih. Sve me to podsjeća na gomile filmova koje sam snimio na VHS kazete dok sam radio nešto pametnije(lokao vani npr) čekajući da ih jednog dana pregledam i sad imam impozatnu filmsku zbirku u formatu koji je izumro. I većinu toga uglavnom ne ulovim vremena pogledati. Ali naravno zato uredno kupim DVD filmove na kiosku i stavim ih na policu, nije baš da ih nikad ne gledam, ali se oni uglavnom gomilaju većim tempom nego što ih ja stignem škicnuti. I pomalo me čak počne lupiti egzistencijalistički osjećaj, čovječe nagomilat ću toliku količinu stvari u svoje zbirke, masu toga neću ni konzumirat, i onda ću ostarjeti ili samo zbog reorganizacije prostora i svega toga se na sve moguće načina rješavat. No da se vratimo na glazbu, gomila cda s gomilom mp3ca mi stoji arhivirana spremna da ih baš ovih dana preslušam. A ja nikako da od nekud krenem. I tako neki dan sam se baš odlučio da stavim nešto od toga u neku od silnih reproduktivnih naprava, no nisam znao od kud da krenem. I onda sam umjesto toga uzeo najobičniji mini tranzistor koji sam iz zajebancije kupio ovo ljeto(izgleda u stilu-draga,smanjio sam radio) za 30 kuna da ga pofuram na more, i upalio ga i čuo onaj stari tranzistorski zvuk koji upravo podsjeća na ranojutarnja buđenja prije puta na more, i bile su neke vijesti na drugom programu radio ZGBa i nakon toga odličan blok glazbe- Talking Headsi, ZZ Top, Johny Cash i tako to... Sjetio sam je odlične priče Dragana Todorovića, novinara beogradskog Rocka od prije već skoro dvadeset godina, nama tada ultimativnog štiva u kreiranju vlastitog puta prema glazbi. Uglavnom, čovjek je isto tako nakon nagomilane kolekcije od na tisuće albuma u napadu nostagičnosti poželio otići do Trsta da kupi mali crveni tranzistor s kakvim je u noćnim satima kao klinac lovio mjuzu na radio Luksemburgu. Eh a kako je sad tek nama sa stostruko većom kolekcijom glazbe u svim mogućim formatima. A zatim sam se sjetio da još uvijek ima nekih pjesama koje obožavam a usprkos silnom nagomilavanju nemam ih nigdje «pohranjeno». Jednostavno , to su pjesme koje volim čuti negdje usput, baš tako sasvim slučajno, na radiu ili negdje vani, u vožnji i baš to što ih nikad nisam imao potrebu nabaviti ,a svaki put u meni izazovu iste emocije govori da glazbu uopće ne moraš posjedovati da bila tvoja. I tako sam proveo sasvim ugodnih pola sata sa muzikom iz drndavog jeftinog tranzića, dok će se mp3ce i dalje nagomilavati čekajući da ulovim malo vremena. |