Pregled posta

Tranzistorski blues

Nekad je sve bilo jednostavnije. Ja i frend iz razreda svaki dan poslije škole hodočastili smo do Bogovićeve ulice,gdje su na pet metara razmaka bile dvije prodavaonice ploča(ili LP-a da novije generacije ne bi pomislile da smo hodočastili u dućan šperploča) Jugoton i PGP RTB. Pogotovo je bilo napeto oči izlaska albuma nekog benda koji nas je posebno zanimao, kružili smo kao lešinari oko već tristo puta pregledanih albuma, i često kleli nama nerazumljivu licencnu politiku izdavačkih kuća. Tako npr. U Jugotonu si godinama mogao kupit albume ELO-a i Tota ali recimo Clasha nije bilo ni za lijek (zapravo sad se prisjećam da je njih zapravo izdao Suzy, imam još uvijek orginalnu 3-struku kazetu Sandiniste) . Kako god bilo, put do ploča (a meni je i dan danas ostalo u navadi da albume jednostavno zovem ploča) je uvijek bio trnovit(dobro mala hiperbola)- koristili smo priliku da naručujmo nešto kad god bi neko išao u Austiju i Trst, pola toga pokupavalo bi se na cvjetnjaku ili nekim drugim buvljacima ploča, a naravno ono do čega se nije moglo nikako drugačije doći se na sve moguće načine presnimavalo na kazete često i od starih diskografskih mangi koji su te usluge naravno naplaćivali. Od svega je najzanimljivije da ja dan danas za gotovo sve svoje ploče točno znam gdje sam i kako sam ih nabavio, uz svaku ima neku svoju mini priču, a za neke gotovo da mogu osjetiti atmosferu vremena i prostora u kojem se to zbivalo. Nešto kao moja zbirka Proustovih kolačića za put kroz vrijeme. No bitno je ipak bilo da do informacije o dobroj glazbi, a pogotovo o nabavi iste, si se ipak morao malo pomučiti, naputovati, upoznat istomišljenike, dogovarat razmjene itd. Hm, možda opet malo pretjerujem ali...što želim reći danas je muzika jednostavno postalo toliko dostupna, što samo po sebi nije loše naprotiv, ali nekako je izgubilo svoj šarm. Hoćeš novi Franz Ferdinad-nema frke frend mi ga je skinuo, par dana prije nego što je službeno izašao. Ono što je paradoksalno je zapravo što je meni meni draže da je tako, naime stvar je u tome da ja jednostavno više nemam toliko vremena(o novcima za kupovanje svega u legalnom obliku da se ne priča) u ritmu svakodnevnice koji znamo kakav jest, da bi se bavio tolikim istrraživačkim radom vezanim uz glazbu. A glazba me hvala bogu, još uvijek fura. Zato poskidaš sve živo, razmijeniš s ekipom 10 cda s mp3cma, pa sam čak nabavio i mp3 player kako bi gomilu toga mogao apsorbirati barem vozeći se u tramvaju i šetajući. Internet, soulseeek, prženje, downlodiranje, muzika se gomila pred očima sa sve većim uvjerenjem da gomila toga neće nikad ni doći na red za slušanje. Slučajni uzorak nestaje, premotavaju se albumi, preslušava par sekundi stvari, nešto toga ostaje,a li katkad se osjećam kao da samo šaltam programe na daljinskom tva nemajući koncentracije za gledanje ičega. Kukam jer mi mp3player ima samo 256 MB, pa kao stane svega četiri pet albuma, a samo do prije tri četiri godine imao sam stari Sony walkman na kojem sam slušao kazete, a kad bih slučajno premotavao do neke stvari bi mi pojelo pola baterije. Pa sam onda slušao cijeli album. Pa su mi onda ostale drage i neke «manje dobre stvari» koje sada tako lakonski preskačem ili ni ne dođem do njih. Sve me to podsjeća na gomile filmova koje sam snimio na VHS kazete dok sam radio nešto pametnije(lokao vani npr) čekajući da ih jednog dana pregledam i sad imam impozatnu filmsku zbirku u formatu koji je izumro. I većinu toga uglavnom ne ulovim vremena pogledati. Ali naravno zato uredno kupim DVD filmove na kiosku i stavim ih na policu, nije baš da ih nikad ne gledam, ali se oni uglavnom gomilaju većim tempom nego što ih ja stignem škicnuti. I pomalo me čak počne lupiti egzistencijalistički osjećaj, čovječe nagomilat ću toliku količinu stvari u svoje zbirke, masu toga neću ni konzumirat, i onda ću ostarjeti ili samo zbog reorganizacije prostora i svega toga se na sve moguće načina rješavat. No da se vratimo na glazbu, gomila cda s gomilom mp3ca mi stoji arhivirana spremna da ih baš ovih dana preslušam. A ja nikako da od nekud krenem. I tako neki dan sam se baš odlučio da stavim nešto od toga u neku od silnih reproduktivnih naprava, no nisam znao od kud da krenem. I onda sam umjesto toga uzeo najobičniji mini tranzistor koji sam iz zajebancije kupio ovo ljeto(izgleda u stilu-draga,smanjio sam radio) za 30 kuna da ga pofuram na more, i upalio ga i čuo onaj stari tranzistorski zvuk koji upravo podsjeća na ranojutarnja buđenja prije puta na more, i bile su neke vijesti na drugom programu radio ZGBa i nakon toga odličan blok glazbe- Talking Headsi, ZZ Top, Johny Cash i tako to...

Sjetio sam je odlične priče Dragana Todorovića, novinara beogradskog Rocka od prije već skoro dvadeset godina, nama tada ultimativnog štiva u kreiranju vlastitog puta prema glazbi. Uglavnom, čovjek je isto tako nakon nagomilane kolekcije od na tisuće albuma u napadu nostagičnosti poželio otići do Trsta da kupi mali crveni tranzistor s kakvim je u noćnim satima kao klinac lovio mjuzu na radio Luksemburgu. Eh a kako je sad tek nama sa stostruko većom kolekcijom glazbe u svim mogućim formatima. A zatim sam se sjetio da još uvijek ima nekih pjesama koje obožavam a usprkos silnom nagomilavanju nemam ih nigdje «pohranjeno». Jednostavno , to su pjesme koje volim čuti negdje usput, baš tako sasvim slučajno, na radiu ili negdje vani, u vožnji i baš to što ih nikad nisam imao potrebu nabaviti ,a svaki put u meni izazovu iste emocije govori da glazbu uopće ne moraš posjedovati da bila tvoja. I tako sam proveo sasvim ugodnih pola sata sa muzikom iz drndavog jeftinog tranzića, dok će se mp3ce i dalje nagomilavati čekajući da ulovim malo vremena.

Post je objavljen 10.11.2005. u 12:31 sati.