"Meni su ipak najdraža jutra, ne osjećam umor i mogao bih se pomiriti sa svima". Ne znam gdje sam to pročitao ali često se sjetim te rečenice, kao i kultnog Danfinog grafita iz naslova u Vodnikovoj(Vodnikova očigledno privlači pjesničke grafite, onaj drugi Tramvajljudi već je dobio jednu moju priču na drugom mjestu). Danas ujutro na križanju Savske i Končareve(znam Tratinske, ali u meditativnom raspoloženju uvijek smo skloniji nazivima od ranije) ponovo mi je došla ta rečenica. Zapitao sam se kako ustvari često bježimo od jutra. Zapravo nije da bježimo, nego ih ili preskačemo kad god imamo priliku odspavati -to je sasma jasno pogotovo meni koji još uvijek često čuvam noć od budnih , ili ih jednostavno ne uspijemo doživiti. Znate ono grad, histerija, pospanost, pretrpani tramvaji, busevi, kolektivna sinergija nataložena u zraku od nervoze prilkom odlaska na posao. "Mladost završava u 6 ujuto kad počneš odlaziti na posao" još jedna digresija iz jedne druge priče. Uglavnom, ja sam danas također išao na posao, i umjesto da osjetim klasično mehaničko odrađivanje puta, i rad mozga na autopilotu, odjednom sam se osjetio zapravo jako dobro. Nije se događalo ništa spektakularno a pogotovo nisam osjetio napad sentimentalnosti jer je danas Dan Republike,iako ću si svakako staviti tu stvar Zabranjenog Pušenja poslije, (na to me je ionako tek poslije podsjetila kolegica na poslu) nego su se jednostavno potrefili neki momenti, koji onda stvore neku malu magiju u svakodnevnom. Zapravo magične stvari uvijek i jesu skrivene u malim stvarima, ali to je već druga tema, zapravo i nije, ali da ne ispadne lagano krećem k ezoteriji. Nije bilo prehladno, ali je bio pravi reski zrak rane zime/kasne jeseni koji meni paše, na stanici nije bilo gužve, i imao sam dovoljno vremena da elegantno stignem na posao. Još je bio prijelaz između svitanja i pravog jutra i stvari u tom tonusu uvijek imaju nekako poseban oblik,a eto ja u svakom zagrebačkom vuglecu nađem neku siluetu koja me podsjeti na nešto(nisam ja tu džaba gluvario trideset i solidan kusur godina) . A možda mi je dok je stara češka dvanaestica drndala Končarevom, opet odnekud iz podsvijesti došlo ono Johnyjevo "Prvi tramvaj preko Trešnjevke,raste u mojim očima". Ah naravno prije toga sam si skuhao izvrsnu kavu(koja samohvala) i probudio se kraj nje, i tako jutro jednostavno nije imalo razlog da mi pobjegne iz ruke. Ništa posebno, ali zapravo jako posebno, onako mali ugodni moment koji nam često promakne. He he, sad kad razmišljam o tome, sve mi ovo nekako pjesnički djeluje, a ja ne pišem pjesme već skoro dvadeset godina, još od srednje škole: jednom me je ulovila inspracija pa sam poslao neki ad hoc smišljen stih smsom djevojci, koja mi je odgovorila da "je stih lijep, ali malo podsjeća na Urbana". Krasno, sad neću pisat stihove narednih dvadeset godina! Tako da se držim stare dobre proze. Koja kaže da su jutra nedorečena, a kako je ovo zapis posvećen jutru, tako ću i ja njega ostavit pomalo takvim...
Post je objavljen 29.11.2005. u 09:11 sati.