| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
"Meni su ipak najdraža jutra, ne osjećam umor i mogao bih se pomiriti sa svima". Ne znam gdje sam to pročitao ali često se sjetim te rečenice, kao i kultnog Danfinog grafita iz naslova u Vodnikovoj(Vodnikova očigledno privlači pjesničke grafite, onaj drugi Tramvajljudi već je dobio jednu moju priču na drugom mjestu). Danas ujutro na križanju Savske i Končareve(znam Tratinske, ali u meditativnom raspoloženju uvijek smo skloniji nazivima od ranije) ponovo mi je došla ta rečenica. Zapitao sam se kako ustvari često bježimo od jutra. Zapravo nije da bježimo, nego ih ili preskačemo kad god imamo priliku odspavati -to je sasma jasno pogotovo meni koji još uvijek često čuvam noć od budnih , ili ih jednostavno ne uspijemo doživiti. Znate ono grad, histerija, pospanost, pretrpani tramvaji, busevi, kolektivna sinergija nataložena u zraku od nervoze prilkom odlaska na posao. "Mladost završava u 6 ujuto kad počneš odlaziti na posao" još jedna digresija iz jedne druge priče. Uglavnom, ja sam danas također išao na posao, i umjesto da osjetim klasično mehaničko odrađivanje puta, i rad mozga na autopilotu, odjednom sam se osjetio zapravo jako dobro. Nije se događalo ništa spektakularno a pogotovo nisam osjetio napad sentimentalnosti jer je danas Dan Republike,iako ću si svakako staviti tu stvar Zabranjenog Pušenja poslije, (na to me je ionako tek poslije podsjetila kolegica na poslu) nego su se jednostavno potrefili neki momenti, koji onda stvore neku malu magiju u svakodnevnom. Zapravo magične stvari uvijek i jesu skrivene u malim stvarima, ali to je već druga tema, zapravo i nije, ali da ne ispadne lagano krećem k ezoteriji. Nije bilo prehladno, ali je bio pravi reski zrak rane zime/kasne jeseni koji meni paše, na stanici nije bilo gužve, i imao sam dovoljno vremena da elegantno stignem na posao. Još je bio prijelaz između svitanja i pravog jutra i stvari u tom tonusu uvijek imaju nekako poseban oblik,a eto ja u svakom zagrebačkom vuglecu nađem neku siluetu koja me podsjeti na nešto(nisam ja tu džaba gluvario trideset i solidan kusur godina) . A možda mi je dok je stara češka dvanaestica drndala Končarevom, opet odnekud iz podsvijesti došlo ono Johnyjevo "Prvi tramvaj preko Trešnjevke,raste u mojim očima". Ah naravno prije toga sam si skuhao izvrsnu kavu(koja samohvala) i probudio se kraj nje, i tako jutro jednostavno nije imalo razlog da mi pobjegne iz ruke. Ništa posebno, ali zapravo jako posebno, onako mali ugodni moment koji nam često promakne. He he, sad kad razmišljam o tome, sve mi ovo nekako pjesnički djeluje, a ja ne pišem pjesme već skoro dvadeset godina, još od srednje škole: jednom me je ulovila inspracija pa sam poslao neki ad hoc smišljen stih smsom djevojci, koja mi je odgovorila da "je stih lijep, ali malo podsjeća na Urbana". Krasno, sad neću pisat stihove narednih dvadeset godina! Tako da se držim stare dobre proze. Koja kaže da su jutra nedorečena, a kako je ovo zapis posvećen jutru, tako ću i ja njega ostavit pomalo takvim... |