| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Mnogo godina ranije(Marquesovki početak je namjeran), nas grupica ispijača jeftinog vina po parkovima,čak i na temperaturama ispod nule(te 91 u općoj besparici naš najčešći način zabave kojeg se baš zato sa sjetom tako rado sjećam), je u mladalačkoj pijanoj zajebanciji rekla da ako slučajno koji od nas umre, ostali kasnije trebaju pohoditi groblje i onda cugati na groblju, a ne cmoljiiti i nositi bukete. Ideja nije bila naša, nego smo zabrijali na film"Dan velikih valova", u kojem se društvo tako okuplaljalo poginulom frendu u Vijetnamu. Naravno nikom od nas ideja stvarnog umiranja nije bila na pameti, imali smo 21 godinu i svijet je uglavnom bio sažet u magičnoj riječi škvadra. Nekoliko mjeseci kasnije, nas dvojica iz te škvadre i svijeta tuluma, pijenja glavoboljčeka , i više-manje neuspješniog upucavanja komadima, dobili smo pozive u poštanske sanndučiće, i završili u ratu jedva na 40-tak km od Zagreba. Dudo i ja s čupama do ramena postali smo članovi ponosne 102. brigade, koja se gotovo cijela potopila u Kupi i samim proviđenjem nije se dogodilo da svi izginemo iako i je ovako bilo 13 mrtvih, a tu akciju i danas smatraju najvećom izdajom i naglupljim potezom u cijelom ratu. Par mjeseci kasnije kad smo se ponovo vratili cugati na zgb asfalt, jopet nas dvojica, jednom se vraćajući iz Jabuke niz onu padinu,već blizu Saloona, začuli smo buku kočnica. Dudić me je na brzinu privio uz sebe i ,pazi sad, krov fiće meni je ogrebao nogu. Da krov, jer se fićo u zavoju prevrnuo, nastavio tako kliziti, očešao nas dvojicu, i potom se zabio u drvo. Kasnije mi je Dudo rekao "jebote stari pa mi smo besmrtni". Dudić je završio otrprilike godinu dana kasnije u smrskanoj četvorci pod iranskim tegljačem, koji je prevozio kikiriki i humanitarnu pomoć za Bosnu, na cesti između Zeline i Varaždina. Nitko nije besmrtan, što i nije neko naročito saznanje, ali kad se takve stvari dogode neke rečenice nam uvijek ispivaju na površinu. Zapravo malo kasnije ću se opet vratiti na pitanje koliko tko zapravo živi, barem u metafizičkom smislu. Kako god bilo tradicija sastanaka na groblju se više manje održava svake godine u ovo doba godine, jer je Dudo poginuo 19.12.1992 i uvijek nas se okupi par,nekad nas više nekad manje, na grobu s litrama i vodom i pričamo tako u svemu. Počast mrtvome, ali zapravo nekako više izađe da smo tu radi nas živih, jer nas groblja posjećaju na to koliko je ljepote u životnoj krhkosti. I tako skupina čudaka stoji gore na groblju i smrzava se, cuga gemišt i govori sve manje o starim, a sve više o novim vremenima, i o tome gdje su nas odveli životni putovi, iako ja ponekad pomislim da nas nisu daleko od 91, usprkos svim finim mrtvim birtijama koje smo sahranili. Ili možda jesu? No dobro Dudić je bio žestoki ateist, gotovo pa crkvomrzac,ja pak sebe ziheraški definiram kao agnostika, a malo kasnije ću reć zašto je to,ako uopće je,važno. Iza cuganja na groblju se uglavnom negdje nastaviti dalje piti. I obično uvijek dođe do neke žučne raspre često i na temu vjere, a gdje ćeš bolje prilike od toga nego kad su život i smrt debatni povod. Jedan od naše ekipe, vrlo velik vjernik i katolik,(ne dosadnog tipa naprotiv, ali vrlo čvrstog uvjerenja) jučer nije išao na groblje jer je bio na euharistiji, i izjavio je kako se njemu više ni ne ide pit kraj betonske ploče, jer smo se to čini besmisleno, nego se pomolio za Dudićevu dušu i to je to. Nije to sad toliko važno,nego sam ja tad rekao jedno moje promišljanje, o tome zašto mislim da bi ipak bilo bolje da je propustio jedno euharistijsko slavlje, i smrzavao se s nama kraj groba. A rekao sam,ako se nekome čini patetično neka mi oprosti; "Da čovjek živi onoliko dugo dok god barem jedna osoba koja ju poznavala živa i drži tu osobu na sjećanju". Kad umre zadnje sjećanje nekako ode i ta osoba, odnosno ono što je od nje najbolje. Ne govorim o tome što je ta osoba duhovno i materijalno ostavila iza sebe,jer je to druga tema, nego baš ono da mrtvi na neki način žive u nama dok ima bar malog sjećanja na njih. Znate u onom prekrasnom filmu Mrtvi Johna Houstona kad se Anjelica Houston rasplače iz čista mira u jednoj lijepoj zimskoj večeri, da bi se ispostavilo da se sjetila jednog dječaka koji je urmo davno, a samim tim neposredno i svih osoba koje je znala, a koje su umrle. Uglavnom ta moja mala filozofska ideja iz nekog razloga katoličkom djelu ekipe koje je sudjelovala u raspravi, se činila neprihvatljivom. Njihova ideja bila da Dudić sad živi i dalje u bogu i njima su baš važne te molitve, svijeće,mise i rituali jer oni smatraju da je život vječan. Moja teorija,iako to nije teorija nego eto tako neka misao, im se očigledno učinila paganskom,gotovo boguhulnom. Ja sam vrlo tolerantan u vjerskim pitanjima ali moram priznati da nisam razumio to stajlište. No kad sam malo razmislio, shvatio sam da je kršćanstvo zapravo nije otišlo puno dalje od primitivnih religija, i da dalje na neki način njeguje kult mrtvih. Neću previše u teologiju,da se netko opet ne uvrijedi, ali meni ritualno nikako ne može zamijenit osobno. Osim ako sam stvaram stanovit ritual,što možda u konačnici izađe na isto, ali je bar moj put. Možda stvarno postoji život u bogu, vječni život ili kako sve ali ja to ipak smatram utjehom pa pomalo i vjerskom frazom. Ono što je živo od Dudića je u mom sjećanju i njemu dragih osoba, i bit će živo bar dok bude nas. Poslije nekako nije važno. Ako postoji vječni život onda je to samo bonus. Dudić je želio da mu cugamo na grobu i ja se toga držim,bar jednom godišnje. Ja kada umrem, naravno neću imati ništa protiv da neko pali svijeće i moli se,ali će mi biti puno draže da popije koju u moje ime i sjeti se kakav sam mamlaz bio. I tako bilo je dosta žučne rasprave, ali naravno da smo se na kraju ipak pomirili, jer smo nekako došli do zaključaka da mislimo možda u samoj suštini isto,ali su nam putovi prilično različiti. A možda i ne, ko bi ga znao. Ono što meni dokazuje da Dudićev duh ipak živi, je to da smo se tako svojevremeno Dudo i ja kao nevjernički tandem, uvijek svađali s tim trećim frendom vjernikom oko velikih tema i na kraju pomirili uz obilje cuge. Kako god bilo s obzirom da je sutra 19.12. i da Dudića nema sad točno 13 godina,eto posvećujem mu ovaj mali blogovski in memoriam. Puno toga od njega još držim u sjećanju, ali za ovu priilku podsjetit ću se na njegovih vječnih cugerskih rečenica "Litra po lubanji" i "Ova litra je moja i božja". Eto, Dudić će na neki način uvijek ostati zarobljen u svojoj 22 godini,barem u mom sjećanju, pa je to nekako ujedno i način da se i ja prisjetim kako je bilo dobro imati 22. I cugati gem na hladnoći.. |