sunlight
26.02.2007., ponedjeljak
O nazivu bloga...
 Di, tebi moram da zahvalim na uručenoj štafeti... ako sam dobro shvatio trebao bih napisati nešto o tome kako sam odabrao ime bloga... Prvo bih nešto rekao kako sam došao na blog... Pa tu sam zahvaljujući jednoj predivnoj osobi sa kojom sam se upoznao na jednom drugom sajtu još prošlog ljeta... vjerujem da pogađate, sunčanog ljeta... ne znam da li je to slučajnost, ali ljeto, more i sunce me nekako prate kroz život i za taj dio godine me vezuju posebne uspomene... i to ljeto 2006. će ostati duboko urezano u moja sjećanja, a iskreno se nadam ne samo sjećanja... i ne samo ljeto, nego da će sve to potrajati i trajati godinama... Možda nisam bio niti svjestan da su moje poruke upućene njoj nešto posebno, ali ona je u njima prepoznala puno više od običnog ćaskanja... Naravno da sam i ja u dopisivanju osjetio posebno zadovoljstvo i moje riječi su nekako spontano nalazile neke interesantne forme, koje ju ni malo nisu ostavljale ravnodušnom... I eto tako, predložila mi je da započnem ovo pisanje na blogu, da moja razmišljanja podijelim sa svima vama... Sunlight... sunce... sunčeva svjetlost... simbol života, životne radosti..., pa slobodno mogu reći i ljubavi... to je nešto što me već mjesecima čini sretnim, zadovoljnim... osjećam se jako jako dobro..., osjećam se nekako lagano, kao latice rasvjetale ruže okupane jutarnjim suncem... Srce mi je prepuno osjećanja, toliko je puno da ne mogu sve zadržati za sebe... želim to podijeliti sa svima vama... Moj život je obasjan toplinom sunčevih zraka, srce mi je ispunjeno ljubavlju... Ali isto tako znam i osjećam da sve to ne mogu zadržati samo za sebe... želim to predivno osjećanje poklanjati... želim zračiti svjetlošću optimizma i nade na sva usamljena srca... reći im da nikada ne gube nadu u ljubav i sreću... Znam da život često zna biti nepravedan... zvijezde nam nekada okrenu leđa, misli nam se spletu u mrežu nerazmrsivih čvorova, sve nam lađe potonu, imamo dojam da se sve urotilo protiv nas... Ali tu su nam prijatelji koji su uvijek tu da nas čuju..., da nas razumiju..., da nam upute riječi ohrabrenja, riječi potpore, riječi nade i vjere u bolje sutra, vjere u ljubav... Uvijek se rastužim kada pročitam životne priče o rastancima, neuzvraćenim ljubavima... i zapitam se zašto se to dešava... toliko predivnih osoba, tako osjećajnih, tako prefinjenih... a opet tako nesretnih i usamljenih... Želim svima reći da život može biti jako jako lijep, samo nikada ne treba gubiti nadu, ne predavati se... vjerovati u sebe, u svoje vrijednosti... vjerovati u jedan nepisani, ali univerzalni zakon po kome se dobro uvijek dobrim vraća, a ljubav uvijek bude nagrađena ljubavlju... Ponekad se možda osjetimo umornim od svega... toliko toga se izdešava u našem životu... kako lijepoga i sretnoga, tako i onoga što nas slabi, što nas umara, odnosi nam snagu i želju da idemo dalje, da se borimo... Ali život i jeste poseban i vrijedan baš zato što nije sve med i mlijeko... život je borba između postavljenih zadataka i izazova sa jedne strane i osjećaja ispunjenosti srećom kada se zadaci prevaziđu, kada se cilj postigne, kada osjetimo svu raskoš sreće i ljubavi u srcu... Ja sam najsretniji kada u osobama koje me okružuju, bilo u realnom svijetu, bilo ovako na netu, vidim da se ne predaju, kada ne klonu duhom, kada vjeruju u život, kada žele da žive i kada u sebi nalaze snagu za hvatanje u koštac za životnim izazovima... I uvijek ću biti tu da nesebično podijelim optimizam i radost sa svima... jer onda sam i ja sretan, to me ispunjava posebnim zadovoljstvom, u svemu tome vidim bit svoga postojanja... Za uzvrat želim samo malo povjerenja i vjerovanja da niti jedan životni problem nije nepremostiv i da se za sreću i život vrijedi boriti... Eto, to bi bilo to o nazivu moga bloga, nadam se da sam zadatak dobro obavio, a za štafetu ne bih nikoga da opterećujem, nastaviti sa zadatkom može tko želi... |
22.02.2007., četvrtak
Suze ljubavi...
 Koračajući krivudavim stazama sopstvenog života, Ponekad zastanem... Zamislim se I upitam samog sebe... Zašto sam ovdje... Da li sam rođen tek Kao jedan od milijardi... Rođen da odrvtim godine svoje Samo da odživim vijek taj svoj... Nekad u radosti, nekad u tuzi... U samoći možda, ili ipak ne... Sa osmjehom sreće, Ili suzom u oku... Godine brojim i sjećanja spremam... Postoji li nešto više od slučaja... Ima li nekog posebnog cilja... Ja sam tek prah lutanja beskrajnog, U trenutku ovom što Sad zove se imenom jednim... Da li kroz mene govori netko, Netko nevidljiv, a ipak tu... Riječi se slažu, Ne znam odakle i ne znam zašto... Ali čuje ih netko I uzima k srcu... U njima vidi poruku sna... Možda ne želi priznati sebi, Da od istine jedne Bjega nema... A istina najveća, Da život je lijep... Možda tek jedan, a možda i ne... Ali dok smo tu, dok živimo, Budimo zahvalni tom daru Od Neba... Na onaj drugi, zakasniti nećemo On je tamo gdje netko nas čeka... U beskraju vremena I vječitog sna... Znam da nekad riječi moje, Krhko stajaše u očima tvojim... Tek riječi stranca što misli tvoje Privuče k sebi da ostave trag... Pečat u srcu, nemir u duši, Suze u oku... što rekoše tad... Da živjeti dalje i htjeti više Niti je izdaja, niti sebičnost tvoja, Već nagrada da živiš snove svoje, Snove o ljubavi u tisiću boja... |
17.02.2007., subota
Hvala ti...
 Ovome danu kao da je suđeno Da poseban samo bude... Ovo jutro... ovo predivno jutro Sreća obasjava moje lice... Ma nema veze što snijeg pada... Što pada prvi put ove zime... U duši mojoj sunce se kupa U srcu mome ljubavi su plime... Hvala ti... Hvala ti ljubavi... Hvala ti srećo... Hvala ti na povjerenju... Hvala ti na razumijevanju... Hvala ti na osmjehu... Hvala ti na radosti... Hvala ti na pogledu... Hvala ti na sreći... Dugo te slutim... Dugo te maštam... Lik tvoj tražim U snovima što sanjam... Probudi me sada Iz najljepšeg sna... Da san taj pretvorim U ljubav sa tobom... |
15.02.2007., četvrtak
Nemirne misli...
 Samo nekoliko neizgovorenih riječi, Tek samo jedna kobna slutnja... U duši mi nemir pokreće, I strah što krv mi ledi... Zašto... Odakle... Kako baš danas... A sve je pjevalo srećom... U nama je gorjela LJUBAV... Uspavan spokojem... Nisam ni slutio Koliko TE VOLIM, Koliko mi ZNAČIŠ... Ali suze u očima I bol u grudima... Bez riječi nijemo Istinu mi pričaju... Tvoj lik..., tvoj osmjeh, Što iskrenošću i dobrotom zrači... Tvoj pogled plašljive srne, Što strahove svoje krije... U srcu mom svoje mjesto pronađe... Tiho, lagano... kao leptir nježni Doletje lako na vjetru toplom I srce moje ljubavlju ispuni... Ipak... to samo strah je bio, Misao jedna, što osmjeh obrisa... Ljubav naša toliko je snažna, Ostaje vječno da ljubi nam srca... |
14.02.2007., srijeda
Za dan ljubavi...
 Valentinovo, ili Dan zaljubljenih... da li je to toliko poseban i važan dan za sve nas... Vjerujem da postoje takvi dani kada se svi posebno motiviramo da nešto posebno kažemo ili učinimo... A posebno nekome do koga nam je posebno stalo, tko nam u životu jako puno znači, koga ISKRENO VOLIMO... Ovo jeste takav dan i želim vam svima dragi prijatelji, da ovog posebnog dana u srcu osjetite puno ljubavi i posebnog zadovoljstva kojim nas samo ljubav može ispuniti... Ali ja baš i ne volim činiti nešto samo iz razloga što je danas baš taj neki dan u godini, ili što se to od mene očekuje... Nekako u svemu tome osjećam da se tada gubi neki moj identitet... Danas čestitanja i pokloni pljušte na sve strane... ali želim da se svi skupa zapitamo koliko je iskrenosti u tome... Zašto dočekati taj 14.02. da bismo iskazali ljubav... Ako ljubav živi u nama, onda ona ne poznaje nikakve granice, ne poznaje vrijeme, ona je neprekidno u nama..., svaki dan u godini je Dan zaljubljenih..., voljene osobe su stalno u našim mislima, plamen ljubavi prema njima neprekidno gori u našem srcu... Taj osjećaj sjedinjavanja sa voljenim bićem je trajan, on postoji ne samo svaki dan, nego i svaku noć... duh voljenog bića je uvijek prisutan u nama, u našim snovima... A današnji dan... to je samo još jedan od dana u nizu koji neumorno piše najljepše stranice našeg života... života ispunjenog ljubavlju...  |
08.02.2007., četvrtak
U potrazi svoje sretne zvijezde...
 Želio bih još neka svoja razmišljanja da podijelim sa vama. Možda kao nastavak na prethodnu temu, nešto o upoznavanju, odnosno pronalaženju neka naše srodne duše. Internet je samo jedan od prostora na kome se slučajno ili ne... eto ipak nalazimo, naravno da je i to stvarni svijet... mnogi kažu virtualni, što bi moglo da znači prividni ili nestvarni... ali ja se sa time baš ne bih složio, niti je prividan, niti nestvaran... još kako je stvaran... samo se možda mnogi nisu navikli da tehnologija u današnje vrijeme jako brzo napreduje, pa ovakav vid komunikacije među ljudima ne doživljavaju kao ono poznato staro druženje, ćaskanje, upoznavanje gledajući se u oči. Ali dobro... bilo kako bilo, da ne skrećem sa teme... da nešto kažem o tome koliko smo u životu iskreno sretni i zadovoljni, da li smo pronašli svoju srodnu dušu. Vjerujem da smo svi još od najranijeg djetinjstva, razmišljali o svome životu, pravili u glavi neke sopstvene planove, zamišljali svoj život i svoju budućnost, a u svemu tome kao najdominantnije pitanje je bilo sa kime ćemo živjeti. Možda nismo svi istim tempom odrastali i sazrijavali, to je ipak individualno i ovisi od mnogih faktora, ali siguran sam da smo svi imali viziju da svoju sreću u životu tražimo u ljubavi sa nekom samo nama srodnom dušom. Malo po malo kako smo odrastali i postajali svjesni svojih osobina, svoga karaktera i svega onoga što nas čini drugačijima..., vjerujem da nam se svima u mislima počela pojavljivati neka slika osobe koja bi nam se po svojim osobinama najviše sviđala, sa kojom bismo mogli biti najsretniji, sa kojom bismo i na kraj svijeta poželjeli otići, koja bi nam značila sve u životu, jednom riječju koju bismo voljeli više nego što sami sebe možemo voljeti. Obično se može čuti kako pripadnice ljepšeg pola sanjaju nekog svog princa na bijelome konju, sanjaju neku svoju srodnu dušu, zapravo već možda u najranijoj mladosti u svojim mislima stvore samo njima poseban lik, nekoga možda idealnoga, možda posebnoga, ali svakako samo njima najdražeg, sa kojim bi mogle zamisliti provesti čitav svoj život, posvetiti mu samu sebe, posvetiti mu svoju ljubav i naravno od njega dobiti sve kako bi bile najsretnije, a najviše dobiti ljubavi. Ne kažem da i muškarci nemaju takva razmišljanja, možda o njima samo ne govore, ali siguran sam da jako slično razmišljaju... barem sam ja tako razmišljao, a i sada razmišljam. Uvijek sam se pitao da li je sve samo slučaj, da li je samo u pitanju sreća pa da se dvije srodne duše pronađu. Svi imamo neke svoje životne puteve, neke nepredvidljive staze kojima koračamo... svi idemo za nekom svojom zvijezdom vodiljom, koja nam ostavlja trag koji treba da slijedimo... Da li je sve baš toliko nepredvidljivo, ili nam se to samo čini...??? U to nikada nećemo biti potpuno sigurni, ali možda to i nije toliko važno... Da bismo stigli do ostvarenja sopstvene sreće, ili da kažem da bismo pronašli ljubav svoga života, ipak dosta toga mora da se posloži. Ali ne naravno samo po tome da u nekome koga upoznamo, koga zavolimo i u kome prepoznamo sve ono što smo oduvijek željeli da krasi onu pravu i toliko željenu ljubav našeg srca, nego da se to desi i u pravo vrijeme. Možda ste si nekada postavili ono pitanje: Eh, zašto se ranije nismo sreli...?... da, nije rijetkost da se nekada sasvim slučajno upozna netko u kome prepoznamo možda baš ono što smo priželjkivali da pronađemo, za čime smo oduvijek tragali... i onda kažemo sami sebi PA TO JE TO... Ali, obično se tu pojavi neko ali... i pokaže nam kako su nam se životne staze možda malo prekasno susrele, kako su naše životne priče već ispričane, naši životni putevi već odavno utabani... Isto tako, nasuprot tome... možda nas taj čarobni bljesak naše zvijezde vodilje obasja prerano... Sjećam se i sada tog proljetnoga dana, sedmi razred osnovne škole, nastava je trajala i odjednom vrata učionice se otvaraju... i ulazi ona... doselila se u gradić u kome sam živio, to je bio njen prvi dan u novoj školi... gledao sam je od tog prvog trenutka zadivljen nečim posebnim u njoj... da li je to bila ljubav na prvi pogled, ili samo simpatija... ne znam... ali kako sam je sve više upoznavao i otkrivao ne samo njen izgled, nego i ono što se nije moglo vidjeti samo pogledom, shvatao sam da mi se jako jako sviđa... vrijeme je prolazilo, a ja sam tada bio poprilično zatvoren u sebe, možda i nesiguran u svoje vrijednosti, iako su me mnogi u mnogo čemu hvalili, ali nedostajalo mi je samo malo hrabrosti da joj kažem i pokažem koliko mi je zapravo stalo do nje i što prema njoj osjećam... A možda je to bio samo taj uzrast kada su djevojčice ipak drugačijim očima gledale na nas dječake iste generacije u odnosu na one starije, tako da mi je možda i ta činjenica smetala da joj priđem. Jako sam se obradovao kada sam je ugledao i tog prvog dana prvog razreda gimnazije, bili smo isto odjeljenje... a moje simpatije prema njoj su postajale sve veće i veće... Ali, ona je tada upoznala jednog momka starijeg od nje... ne znam da li mi je tada bilo teže ili lakše... bio sam pomalo i ljubomoran na njihovu vezu, a opet osjetio sam i jednu vrstu rasterećenja, oslobodio sam se razmišljanja kako joj prići, reći joj i pokazati da mi se jako jako sviđa... Njihova veza je trajala svih tih gimnazijskih razreda... a ja sam je i dalje gledao samo kao simpatiju... treći i četvrti razred sam izabrao mjesto u klupi baš iza nje... volio sam biti barem u njenoj blizini... a posebno zadovoljstvo mi je bilo kada sam joj na bilo koji način mogao biti od koristi... Ona je bila odlična učenica, ja isto tako... ali matematika... profesor nam je često znao za zadaće davati i neke posebne zadatke, koji se ne rješavaju baš u dva minuta... Meni to nije bio problem da ih uradim, a kada dodjem u školu onda je nastajala prepisivancija zadaće... naravno moja sveska je išla iz ruke u ruku, ali sam osjećao posebno zadovoljstvo kada je ona uzimala da prepiše takve zadatke, čak sam prvo njoj skoro i sam nudio svesku, što je naravno sa osmjehom prihvatala... Puno mi je to značilo, iako sam znao da od te priče ništa više ne mogu očekivati... Nakon gimnazije ona je otišla na pravni fakultet, a ja na matematiku i to u sasvim druge gradove... Kasnije smo se sreli još neki put, ali to će uvijek ostati moja nedosanjana priča... I eto tako... sresti nekoga prije ili puno kasnije... da li je to samo igra sudbine, da li sve baš tako mora da se desi... to su pitanja na koja nikada nećemo naći pravi odgovor... Ali život ide dalje, sve se zbraja, sve nas to čini bogatijima... zapravo možda je dobro ponekad ne razmišljati o vremenu... treba ići i slijediti neku svoju zvijezdu vodilju, uživati u životu onakvim kakav je, u svakom danu naći po neko zrnce sreće, pokloniti nekome neku lijepu riječ... a onda ćemo i sami biti sretni... |
02.02.2007., petak
Internet ljubavi...
 Ne znam da li sam dovoljno dugo na netu da bih mogao i ja nešto da kežem kako doživljavam ovo virtualno druženje, ali vjerujem da mogu o tome ponešto reći. Mišljenja naravno ima različitih, svi imamo neka svoja posebna iskustva, pa na osnovu njih i formiramo svoj stav o ovome. Ima puno toga oko čega se svi slažemo, a opet možda svi imamo i neke naše posebne priče, od kojih ovisi naš stav i naš odnos prema svemu što doživljavamo na netu. Mogu se složiti sa time da je razgovor iza anonimnosti ekrana nešto potpuno drugačije nego razgovor u živo... Vjerujem da je mnogima lakše sjediti sam i tipkati tekstove, poruke, komentare... mnogi se tako osjećaju sigurnijima, možda je tako puno lakše posložiti svoje misli i pretočiti ih u napisani tekst... možda netko na takav način prikriva i neki svoj kompleks..., možda netko tako pronalazi put u neki svoj izgubljeni svijet..., svijet u kome se osjeća vrijednim, u kome nalazi osjećanja koja mu nedostaju u realnom svijetu... Sve to mogu shvatiti i prihvatiti... Osim toga, mislim da nam je svima nekada potrebno da se sa nekim ispričamo, da otvorimo dušu, da otkrijemo neke svoje tajne, neka svoja razmišljanja, neke svoje dileme... da na neki način provjerimo da li pravilno razmišljamo, ili smo sami sebe zaslijepili nekim mislima koje baš ne obećavaju izlazak na pravi put. Dešava se da nekada toliko zamrsimo sopstvene misli... i da sami jednostavno ne vidimo izlaz iz takve situacije... a netko sa strane će možda puno lakše da vidi u čemu zapravo griješimo i možda u kratkom razgovoru nam jako puno pomogne... A takav razgovor, neopterećen bilo čime, svakom novom porukom, svakom novom razmijenjenom misli, dodaje po jednu malu kockicu u mozaiku jednog novog odnosa... U početku to bih nazvao samo poznanstvom, koje vremenom prerasta u prijateljstvo... Ali neminovno, kako to poznanstvo traje i dobija na iskrenosti i povjerenju, počinje da se pojavljuju i nagovještaji nekog posebnog zadovoljstva, koje lagano, skoro neprimjetno prerasta u osjećanja... Da li to nazvati zaljubljivanjem... koliko zapravo upoznavanje dvoje ljudi na netu ima sličnosti sa upoznavanjem u realnom životu... Sjećam se jednog pitanja upućenog meni, a glasilo je: "Da li ti možeš da se zaljubiš na netu..."... Nisam dugo razmišljao i odgovorio sam potvrdno... nisam baš imao utisak da mi je vjerovala, ali tada se nisam niti trudio da je u nekoliko poruka uvjerim da sam to iskreno rekao. Tada smo se tek upoznavali i jako smo malo znali jedno o drugome... zapravo možda smo malo znali o tome da li je ljubav na netu moguća... Tada sam samo naslućivao, ali sada sam skoro sasvim siguran da je ljubav na netu baš moguća... I to ne bilo kakva ljubav, nego slobodno mogu reći prava ljubav... A zašto tako kažem... moram se osvrnuti na ljubav koja se rađa mimo neta i zadržati se na samo jednoj razlici između takve ljubavi i internet ljubavi... Mislim da ne griješim ako kažem da se u živom susretu prva naklonost javlja iz fizičke privlačnosti... dvoje se pogledaju... možda samo jednom, možda više puta... i onda krene prvi razgovor, upoznavanje, zbližavanje... i eto zaljubljenosti... ljubavi... oni bi rekli prave ljubavi, najveće i najljepše... Ne kažem da se ne bih složio sa njima, sigurno im je predivno, osjećanja naviru na sve strane, strasti se razbuktavaju... vrijeme prolazi, mjeseci, godine... početna zaljubljenost jenjava... a onda je sama ljubav na kušnji... vremenom se oboje jako dobro upoznaju, ono što je unutra u njima, ono što čini njihovu osobnost, karakter, intelekt, osobni afiniteti... i sve ono što ih čini specifičnima... Nekako se nametne pitanje koliko je zapravo taj izbor bio onaj pravi..., Ne kažem da je odgovor na to pitanje često negativan, ali nije niti rijetkost da se to pokaže da je... Sa druge strane, upoznavanje na netu zapravo prvo kreće od tih unutrašnjih osobina koje nas čine time što zapravo jesmo... Ako izuzmemo namjerna skrivanja svojih osobina, jako brzo dvoje ljudi će međusobno otkriti da im se osoba sa kojom su u kontaktu sviđa po mnogim svojim pravim vrijednostima, onim vrijednostima koje su zapravo najbitnije za ostvarenje prave vječne ljubavi... Upoznavanje i prepoznavanje tih pravih vrijednosti tako snažno djeluje na zbližavanje, razbuktavanje emocija, rađanje predivne ljubavi... Naravno fizički izgled, po neka razmijenjena fotka samo još više podstiče emocije, ali ni u kom slučaju ne vodi glavnu riječ i čitavoj priči... A ta priča je onda priča ljubavi koju bih recimo samo ilustrirao sa nekoliko predivnih poruka, recimo ovakvih: Stalno si u mojim mislima, a moje srce nikada tvoj lik napustiti neće... VOLIM TE LJUBAVI DO NAJUDALJENIJE ZVIJEZDE... POLJUBAC NJEŽNI... Ljubavi, moji snovi su predivni od kada TI šetaš njima... Bez TEBE više ne bi bilo sjaja u mojim očima, osmjeha na mojim usnama, topline u mom srcu... Kako bi svijet bio predivan kada bi svi voljeli kao što ja VOLIM TEBE!... POLJUBAC NAJSLAĐI TI ŠALJEM, TI GA PRIMI I SPREMI U SVOJE SRCE... VOLIM TE! VOLIM TE!!... Tako male, a veće su od svemira, nježnije od leptira, toplije od sunca... VOLIM TE TIM MALIM RIJEČIMA... ŠALJEM TI POLJUBAC... U NJEMU MOJI SNOVI... |
