sunlight
31.03.2007., subota
U potrazi sa snom...
|
Nekih snova rođenih još ne znam kad Sjetim se često... A pojaviše se tako nevino, U danima mladosti moje Kad još samo sanjah O budućnosti svojoj... Oduvijek sam znao što želim I što bi me učinilo najsretnijim Bićem na svijetu... Život moj je išao nekim čudnim tokom... Puno je toga što bih samo ja mogao ispričati... I lijepoga i tužnoga... I sretnoga i sumornoga... Više su me oluje nosile kuda su htjele, Nego što sam uspijevao da Svojim brodom života Upravljam onako kako sam htio... Ali u toj mojoj potrazi sa srećom Moji snovi su uvijek pritajeni bili, Čekali su samo svojih pet minuta A uvijek su negdje potisnuti ostajali... Sami, svoji... samo meni znani... Kao da nisam imao hrabrosti Da ih na glas vrisnem... Ili možda se plaših da visine sanjam... Ali što je život bez snova Samo tiha rijeka što godine valja... Ne želim proteći tako bez cilja, Želim dosanjati snove svoje, Probuditi se jednog dana I udahnuti život osmjehom sreće... |
26.03.2007., ponedjeljak
Izazovi...
|
Prvi izazov mirisni tragovi u meni: trag, misao, insomnia, lutanje, spas Insomnio, ti kradljivice mojih snova... Da li da te prezirem, Ili ipak zahvalnost da ti dam... Sate i sate od sna mi otkidaš, a opet To vrijeme uzalud nikada bačeno nije... U lutanjima mojim za istinom, Ploveći beskrajnim morima pitanja, Samo u tišini mnogih noći bez sna Pronalazim najčistije tragove želja, Kako snove svoje da dosanjam sad... Mnogo je misli sa kojima se borim, I jedne... i druge... žele da ih čujem, Da jedini spas za savjest moju, Je činiti dobro i davati sebe U davanju samo je osmjeh i sreća... Drugi izazov dream maker: freska, mijena, kosa, oštrica, razuzdano Jednom... kad kofer godina mojih Postane prepun životnih slika... Kad sjećanja navru kao sve jučer da biješe, Tek blagi dodir vjetra biti će Oštrica riječi što sada me plaše... Da li mijene moje sa proljećem stižu, Sa toplim suncem i mirisom juga... Ili ipak, ja nisam toliko snažan, Kao što vjerovah i sam da jesam... Ali riječi što napisah, to život moj je bolan... Riječi svojih sada se plašim, Nisam htio da odjeknu tako... Toj ljubavi razuzdanoj do boli Kraja nikada slutio nisam, Ali nešto je ipak htjelo ovako... Jedno uvijek moraš znati, Freska će jedna, sa tvojim likom U sjećanjima mojim uvijek sijati... Nestašnim čupercima tvoje kose crne, Dobrotom i ljubavlju tebe ću pamtiti... Dok živim... dok dišem... Dok mi duša sniva... Za tebe... ljubav, iskrena i čedna U srcu mome mali kutak skriva, A u oku spava uvijek suza jedna... Eto, Dunjo mirisna i Slikarice snova, napisah po nešto da ispunim zadatak... Ali to za mene nije bio samo zadatak... ne... puno je više od toga... U tim riječima ima puno života i istine i znam da će te riječi stići tamo kuda treba da stignu... Izazov ne želim postavljati dalje... i onako će se krug ubrzo zatvoriti i svi će imati šansu da napišu stihove na postavljene riječi... Čitamo se! Lijep sunčani pozdrav! |
24.03.2007., subota
Miris novog jutra nakon oluje...
 Da..., nakon svake oluje Dolazi to smiraja... Vjetrovi utihnu, Oblaci potroše svoje kiše... Munje se umore od paranja neba cijelu noć... Na horizontu se pojavi najava novog sunca... Prvo stidljivo, probijajući se kroz raspukle oblake, Koji još prethodne noći bijahu tako ljuti... Ali ovoga jutra tek su obrisi snježno bijeli Na horizontu buđenja novog početka... Samo još negdje u daljini, Kao opomena za neko novo vrijeme, Po neki umorni oblak prosipa svoje ćudi... Ali to više nije ona bijesna oluja, To su tek nevine kapi, ostaci tuge iz suznog oka... U kapima bisernim samo se kupa jutarnje sunce, Prelamajući svoje blještave zrake U uvijek jednako skladan luk svih boja... Duga se razli nebeskim svodom, Da mi se odmore oči i osmjehne srce... Iz svega izlazim samo još jači... Kiše i suze nisu uzalud prolivene... Postao sam otporniji za nove bure, A jedra mog broda što kroz život me nosi, Sa novim sjajem spremna za nove avanture... |
19.03.2007., ponedjeljak
Život ide dalje...
 Sam sjedim u tišini... Sakupljam teško svoje razbacane misli... U očima suze... A srce ne želi povjerovati Da ovo sve je stvarnost... Zašto je moralo tako... I da li je moralo baš tako... Da li je bilo suviše osmjeha... Da li nas je ljubav previsoko ponijela... Da li je taj let zaslužen bio... Da li... Da li... Da li...??? Toliko pitanja... A odgovori nestali Kao prvi snijeg kad padne I cvjetna polja prekrije... Oko mene samo muk... Tišina bolna... Hladnoća oko srca... Osvrćem se i tražim te... Tražim te tamo gdje si me Uvijek sa osmjehom čekala... Ali... nema te... Pokušavam te dozvati u snove... Ali i oni su me izdali... Noćas samo sanjam krupne snježne pahulje, Padaju svom snagom kao ni jedne zime do sad... Ali nešto je čudno... Gledam odakle padaju, Gledam, trudim se... Ali ne uspijevam vidjeti ni jedan oblak... Nebo je vedro... svijetlo plave boje... Samo što ne vidim sunce... Ali osjećam da je tu negdje, Osjećam da me grije, Osjećam njegove zrakice otpimizma... U srcu mi još uvijek oni isti Topli otkucaji ljubavi... Oni se ne gase... ne... Oni nikada neće otići u zaborav... Ne... ostat će vječno da me griju Toplinom tvoje ljubavi I plemenitosti tvoje duše... Znam da si samo željela Da me poštediš još veće boli... Znam da ti najbolje poznaješ Taj osjećaj gubitka voljenog bića... Znam da ako je bol naša sudbina Ti si je samo željela preduhitriti Da nas oboje manje boli... Ja ti nikada nisam mogao dati To obećanje koje si tražila od mene... Da ja budem taj koji će učiniti Taj odlučujući korak suprotstavljanja Tako okrutnoj i nepredvidivoj sudbini... Ne... ja ti nikada ne bih mogao reći zbogom, Znala si to jako dobro, Znala si ako je to moralo biti Da taj korak moraš sama učiniti... Priznajem ti... to je velika hrabrost... Ali ne radi se samo o hrabrosti... Ja sam znao... sada znam... I uvijek ću znati Da ti je jedina šansa Samo naša ljubav... U njoj je izvor tvoje snage, U njoj je tvoja inspiracija... To je jedina istina, A na tebi je odluka da li da je prihvatiš... Vjerujem da ti je bolno teško, Znam da su ti mnoge dileme u glavi, Vjerujem da si već i umorna od Potrage za odgovorima na pitanja Koja te muče još od one kobne noći... Vjerujem da te uporno proganja osjećaj krivnje... Teško ga se osloboditi... to je točno... Ali vjeruj mi, tvoje krivnje jednostavno nema... Sve je bio samo puki slučaj, Ili tragična igra sudbine... To moraš shvatiti i prihvatiti... I onda će ti i stvarnost postati drugačija... Vidjet ćeš da iz svake situacije postoji izlaz I ništa nije nerješivo i nije nemoguće... Samo moraš vjerovati samoj sebi, Moraš vjerovati u svoju dobrotu, U svoje vrijednosti... U ljubav... Ljubav nikada nije i ne može biti kazna, Ljubav je samo dar koji svi Prije ili kasnije dobijemo... A ja... ja sam uvijek tu... I uvijek ću biti tu... Samo me se sjeti, Kad god to poželiš, Kad osjetiš da ne možeš bez mene I tvoja zrakica sunca Će ti rado obasjati lice osmjehom... |
17.03.2007., subota
...
 Danas nemam snage za pisanje... Užasno mi je teško... Izvući ću nešto iz arhive...  Proljeća jednog davnog U vrtu jednom malom Iz struka posebne ruže Pupoljak jedan nježni Ugleda svjetlost dana... Bijaše prvo stidljivo mali Milovan proljetnim suncem Kupan jutarnjom rosom Šireći nježno latice svoje Postade predivnom ružom... I onda jednoga dana Raskošnu ljepotu mirisne ruže Ugleda nastašni leptir jedan Usmjeri svoja lagana krila I doletje u zagrljaj čedan... Već prvi dodir nježni Već prvi zagrljaj topli Ta nježna nestašna igra Diže ih čarobnim visinama Te predivne ljubavne priče... A onda jednoga dana Tog tužnog tmurnog dana Na putu do svoje sreće Leptira podiže vjetar crni Na let sa koga se vratiti neće... Ne, to ne može biti Ne, to istina nije Ne mogu da živim sa ovim bolom Jer, što je život bez njega I ruža se samo okova ledom... Zaledi misli svoje Zaledi mirise svoje Zaledi ljepotu svoju Zaledi osjećaje svoje Zaledi najveću ljubav svoju... I tako već ne znam koliko U njenom ledenom carstvu U priči ljepšoj od svih Ta ljubav živi još kako Ta ljubav živi samo za njih... |
14.03.2007., srijeda
Sunce sa suzom u oku...
 Ni sunce nije svemoguće... I ono se jednom umori... Ma koliko da je u njemu energije, I želje da je nesebično pruža, Tuga ga svlada Kad njegove zrake Ne dopiru tamo gdje treba... Nešto je ipak jače I od najjačeg sunca... |
08.03.2007., četvrtak
Još jedan dan od mnogih...
 Drage moje prijateljice, ŽELIM VAM SRETAN DANAŠNJI PRAZNIK... NEKA VAM JE OSMJEH SREĆE NA LICU, A U SRCU LJUBAV... I ponovno ću reći ono što sam rekao za Valentinovo, svaki dan u godini treba da je poseban, svakog dana treba imati osmjeh na licu, biti sretan i osjećati se dobro pružajući i primajući puno poštovanja, pažnje i ljubavi... Svaki dan u godini je vrijedan sam za sebe, podijeliti barem po neku lijepu riječ sa dragim nam osobama sve nas čini ispunjenim i sretnim... Širiti pozitivnu energiju oko sebe, to je nešto što bi trebalo biti cilj svih nas... Znam da to uvijek nije moguće, znam da ima toliko razloga koji nas ne tako rijetko ponesu valovima sumornih misli, sve nam se čini nepremostivim, ali ipak su to samo misli... one ne moraju biti odraz stvarnosti... treba ih pokušati ignorirati, nisu vrijedne da ih čuvamo, da se njima bavimo... treba se tada samo sjetiti nekih lijepih uspomena, ili nekih nedosanjanih snova u kojima vidimo sretniju budućnost... Radovati se životu... biti optimista... i vjerovati u ljubav... |
03.03.2007., subota
Rano jutro...
 Snovi lagano skupljaju svoje razbacane igračke... Cijelu noć su se nevino igrali u mojoj glavi, Kao nestašni dječaci, zaneseni svojom maštom... Zaokupljeni strašću igre, ne obazirući se na vrijeme... I tako... noć proletje kao dvije nestašne ptice Što jureći za nečim... samo njima znanim, Potpuno se se prepustiče toj čari igre, Za njih sve postade nevažnim... I onda... na licu svom osjetim Tek jedan topli nježni dodir... Sunce se nečujno prikrada Da bi me taklo najavom novog dana... Prva misao što jutrom me budi, Bila je nešto što radost pokreće... Tvoj lik... Tvoj osmjeh... Tvoj pogled... A u srcu toplina i osjećaj sreće... Cijelim tijelom mi se razmiliše Ti valovi spoznaje da doista živiš... Da nisi tek običan san što sanjam... Il' nestvarna mašta u kojoj postojiš... Već stvarnost prava što život mi vodi... Taj osjećaj traženja samoga sebe... Kao da sve što do sada proživjeh, Tek bilo je samo da sretnem tebe... |
